Jedan od najvećih umjetnika današnjice, Dejvid Linč, tokom karantina zbog aktuelnog korona virusa u aprilu ove godine je izjavio: "Iz nekog razloga idemo pogrešnim putem i Majka Priroda je jednostavno rekla: "Dosta više, moramo sve da zaustavimo." Ovo će trajati dovoljno dugo da će dovesti do određenih načina razmišljanja. To će biti drugačiji svijet, mnogo pametniji, inteligentniji. Rješenja za ove probleme će doći i život će biti sjajan. I filmovi će ponovo biti snimani. Sve će da procvjeta i vjerovatno na mnogo bolji način."
Mi iz Culture Corner tima nismo bili hrabri poput Dejvida Linča da uputimo sljedeće riječi: "Crtajte, gradite male predmete, pišite pjesme, priče po kojima će kasnije biti snimani filmovi, igrajte igrice, izmišljajte nove igre. Toliko toga može da se uradi u malom prostoru, možete da napravite i nove recepte za kuvanje. Izolacija i karantin je prilika da se uradi gomila stvari i eksperimentiše." Usresredili smo se na informacije koje filmove, predstave i izložbe možete odgledati online ako to poželite, pokrenuli inicijativu #muzikomprotivkorone i trudili se da vam budemo podrška koja vam neće nametati teret da bi nešto trebali/morali da radite. Prethodno navedene Dejvidove rečenice nismo uputili ni našim Culture Corner umjetnicima, koji su na Culture Corner portalu kreirali profile i vodili svoj blog na način na koji žele da se predstave javnosti. Pratili smo njihov rad i pripremali se za nastavak promocije Culture Corner umjetnika tj. svih onih koji su ispratili naš poziv da oslobode kreativnost, predstave umjetnika u sebi, otvore profil na portalu, sruše prepreke i stvaraju sa nama bez obzira da li se umjetničkim pozivom bave amaterski ili profesionalno.
U želji da predstavimo i podržimo traganje po umu i duši koji su ujedno dom i luka najboljih kreativnih impulsa onih koji stvaraju, u januaru ove godine smo počeli sa sponzorisanjem sadržaja najaktivnijih Culture Corner umjetnika a sada je konačno, na naše veliko zadovoljstvo, došlo vrijeme da nastavimo započeto i krenemo i sa intervjuima.
Danas ću vam predstaviti Jelenu Kopitović, koja je sebe na portalu predstavila sljedećim riječima:
"Najstarija ćerka u porodici. Tokom osnovne škole bila sam član radija Crne Gore, pisala sam razne tekstove za dječiju emisiju. Takođe, dugo godina bavila sam se i odbojkom, a bila sam član kluba glumaca amatera "Dodest". Studiram ekonomiju. Volim da pišem i da na taj način izražavam sebe. Ovaj način mi je otkrila majka, kada me je navela, da već sa deset godina, počnem pisati dnevnik. Pisanjem, iznosila sam sve vidljive i nevidljive emocije tj. spoznavala sam neku novu Jelenu. Kroz godine, sazrijevanjem, kroz razne životne situacije, mijenjala sam i pogled na život, a samim tim mijenjao se i moj stil pisanja. Svakako to često zavisi i od raspoloženja, ali suštinski smatram da sam uspjela, za sada, da na pravi način dočaram tj. prenesem emociju. Međutim, vrijeme je tek preda mnom i mijenjaće se još mnogo toga. U želji da i "najmanju" stvar sačuvam od zaborava, pišem i pisaću. Jednog dana, voljela bih da napišem knjigu o svom životu, i nadam se da ću to i ostvariti, a do tada me možete upoznavati kroz ovaj blog."
Jelena je do sada na svom profilu - Profil Jelene Kopitović -napisala trideset i dva teksta.
CC: Čitajući tvoj tekst "Iznenada", koji si napisala krajem marta ove godine, jasno je da si tzv. samoizolaciju zbog pandemije korona virusa u tom periodu provodila sa svojim najdražima na selu. Sticajem okolnosti, znam da je u pitanju porodična kuća u Brčelima. Napisala si tada da ti novonastala situacija ne pada teško, da voliš taj vid mirnog života koji te svi više upoznaje sa sobom i dozvoljava ti da budeš bolja verzija sebe. Šta bi dodala na sve ovo nakon šest mjeseci od kako si objavila taj tekst, kako se osjećaš sada? Šta si naučila? Koji si uvid stekla?
JK: Na svako pitanje odgovor se nalazi u prirodi, samo je do nas koliko jasno možemo uvidjeti šta nam ona poručuje. Zato je vraćanje njoj u svakom obliku ključno za napredak, a na tom putu najbitnija je čista ljubav, vjera i strpljenje. Na taj način upoznajem i povezujem djelove svoje prirode, kako bih postajala bolja verzija sebe, o čemu sam i pisala. Svakako rad na sebi je životni posao, gdje se naši rezultati najviše pokazuju u periodima iskušenja.
CC: Ti si među prvima kreirala profil umjetnika na Culture Corner portalu i čini mi se potvrdila svoje riječi iz teksta "(Ne)odustati" kojima ističeš da je za sve potrebna ljubav i podrška prvenstveno samog sebe i pitaš se ko će nas podržati ako ne krenemo od sebe. Koliko je teško bilo napraviti taj korak, kreirati kod nas profil i ogoliti se javnosti tekstovima koji odišu iskrenošću i emocijama?
JK: Culture Corner mi se desio sasvim “slučajno”, tako da nisam imala nikakav plan kako će i šta biti. Za mene je to bila jedna igra, koja je nastavila da mi prija i kroz koju pokušavam da na svoj način dam podršku i ljubav svima koji prate moje objave. Misijom da pomažem drugima, ponajviše pomažem sebi jer kada dajemo onda smo mnogo slobodniji i življi. U svemu najbitnije je ogoliti se pred samim sobom.
CC: U tekstu "Zašto?" spominješ da kako se budimo svakoga dana, tako se budimo i svakog trenutka upoznavajući svoj duh, da upoznavanje traje koliko i mi, i nikada nije kasno niti nemoguće promijeniti svoj oblik. Citiraću te: "Uvjerena mnogim primjerima iz života, to bih najbolje opisala kroz jedan primjer, a to je da je voda voda isto kao i kada isparava ili kada je u obilku leda. Šta vi radije birate biti para ili zamrznuti?" Šta ti biraš?
JK: Biram slobodu, kroz koju mijenjam svoj oblik, rastem i razvijam se, pomažući drugima koji se nađu na mom putu. Tako se širimo i postajemo vječni dio svakog trenutka.
CC: Tokom 2017. godine si bila polaznica pozorišne radionice DODEST-a i dio glumačke ekipe predstave "Bez oblika", po tekstovima grupe Van Gogh, a adaptaciju i režiju je uradio Sejfo Seferović. Za tebe je to bio veliki korak suočavanja sa sobom. Da li bi mogla da se prisjetiš kako se sve odigralo i kakav je na kraju bio osjećaj nakon premijere predstave?
JK: DODEST je jedan od nezaboravnih perioda u mom životu, počev od ideje za audiciju, pa do premijere. Nešto me je “tjeralo” da budem dio svega toga. Sama audicija je za mene bio jedan ogroman korak u kojem sam suočila veliku želju i strah, a onda sam otvorila ta vrata i naišla na svjetlost. Druženje sa mojim DODEST-ovcima je bilo divno i što je najljepše i sada smo u kontaktu. Predstava je sama po sebi bila neobična i originalna, na kojoj smo svi vrijedno radili, pa smo tako i s nestrpljenjem čekali da je predstavimo publici. Reakcije su bile pozitivne, međutim zbog svog oblika, doživljaji su bili potpuno oprečni, što je i bilo logično. Nakon premijere, čekalo nas je takmičenje u Bijelom Polju gdje smo opet upoznali i naučili druge djelove pozorišta.
CC: Iz današnje perspektive, da možeš da biraš između pozorišne scene i pisanja – kome bi dala prednost?
JK: Pisanje mi je moje pozorište u malom. Najviše bih voljela kada bih mogla da to dvoje spojim u jednom momentu, ali kako se okolnosti i životni putevi mijenjaju, prepuštam se vremenu.
CC: Nemalo puta svojim tekstovima šalješ inspirativne poruke. Jedna od njih je da bi bilo ljepše da se slušamo međusobno a ne samo gledamo, da bi valjalo da poslušamo tišinu koja pruža odgovore. Šta su ti rekle posljednje tvoje tišine?
JK: Živi sada to je jedino šta imaš. Želi, voli, trudi se i nadaj kao da ćeš biti vječna.
CC: Jesen je. Prije par mjeseci o njoj si napisala: "Ljudi se onda suočavaju, da šarenolika, mirisna, čista i topla jesen navodi na porodicu, dom, čistu ljubav, iskrenost i osjećaj prolaznosti. Ta divna jesen suočava naše tijelo i um na onu iskru prirode koja se nalazi u svakome od nas. Tada obično, zauzimaju fetusni položaj tražeći zaklon, sigurnost i ljubav. Njeno hladno, sumorno vrijeme, baca nas u razmišljanja i suočavanja sa samim sobom, okolinom i svime odakle potičemo. Onda tako uči nas nekim važnim, ali i ne baš lakim lekcijama, o tome koliko malo cijenimo sebe, svoje bližnje, blagoslov života. Zapita nas o svjesnosti našeg nastanka, dužine trajanja i onoga šta poslije?!" Čini li ti se da je ova jesen drugačija ili...?
JK: Za one koji se sada bude, ili odbijaju isto, ona sigurno djeluje drugačija, ali suština koju donosi je ista samo nekako možda glasnija. :)
CC: U nekolio navrata, pominješ u svojim tekstovima i vinariju Kopitović, koja se nalazi u okviru vaše porodične kuće u Brčelima. Polaznici našeg izleta, Kulturna subota, imali su već dva puta priliku da se upoznaju sa konobom, starom preko trista godina, koja je služila za proizvodnju i čuvanje vina i rakije, kao i da borave u degustacionom restoranu u autentičnom stilu u kojem su probali domaće vino, rakiju i tradicionalnu kuhinju. Koliko slučajni prolaznici, gosti vinarije, uspijevaju da promijene tvoj tok misli i života? Možeš li da izdvojiš neku inspirativnu priču koja je ostavila jak utisak na tebe?
JK: Tako je, tamo su moji korijeni i oaza mira. Naš porodični posao je ustvari jedan stil života i kroz sve to učim i napredujem. Svaki gost je za mene poseban i bitan jer dolazi na naš put i donosi nešto novo. Nosim samo lijepa poznanstva, od kojih su neka postala i prijateljstva, i zbog toga sam jako srećna. Bilo je raznih interesantnih i inspirativnih priča da je teško izdvojiti samo jednu, ali eto spomenula bih ovom prilikom mladi par, iz Austrije, koji je svratio u vinariju vidjevši znakove kraj puta. Mislili su samo na kratko probati vino i nastaviti svoj put, ali ostali su do sljedećeg jutra. Taj jedan dan proveli smo kao da se znamo cijeli život, ostali smo u kontaktu i često se čujemo i radujemo novom susretu. Tako da je i ovo jedan način putovanja i spoznaje različitih kultura i naroda, koji ostavljaju svoj lični pečat na mene i moju porodicu.
CC: Čitaoce upućujem na tvoj tekst "Zvijezda večeri" u kojem pominješ miris teških godina i napornog rada koji je izbijao iz starih zidova konobe ali i prabaku Anđušu. Čini mi se da je ostavila jak utisak na tebe?
JK: Iako je nisam mogla upoznati, jedna njena fotografija bila je dovoljna da mi takne dušu. Uvijek kada sam tamo pomislim na nju i njen život. Vjerujem da je i dalje tu i osjećam njenu prisutnost često u svemu, kao da nas bodri iz sjenke.
CC: Imajući u vidu da pišeš i o ženskom prijateljstvu, nekim lijepim zajedničkim trenucima, majci, sestrama – kako doživljavaš tu žensku energiju i podršku?
JK: Podigla sam se u porodici gdje su ženska djeca brojnija, a samim tim i naša energija je dominantnija. Smatram da su žene ženama najveća moguća podrška, a u isto vrijeme i najveći neprijatelji, što se po mom mišljenju potvrđuje iz dana u dan. Svakako sve je to bilo uočljivo i kroz istoriju ženskog postojanja, ali mislim da danas više nego ikada možemo i trebamo da budemo prave prijateljice i tople, nježne, majke i žene, čime ćemo održati sve ono suštinski bitno za čovječanstvo jer koji god period bio, matrijarhat nikada nije smijenjen.
Za kraj intervjua imam uvijek set od pet kratkih pitanja kojima želim da još malo približim sagovornika našim čitaocima.
CC: Da li je čuveno ćebe iz teksta "Čuvar" bilo sa tobom u Brčelima tokom prvih mjeseci karantina zbog pandemije korana virusa?
JK: Hahaha, nije, ali bile su tu moje sestre sa kojima sam dijelila sobu, a kada su one tu onda je sve u redu. :)
CC: Koji bi rođendanski poklon koji si dobila posebno izdvojila od svih?
JK: Cipele i torbica, zlatne boje, iz Bratislave, kupljene u februaru 1982. godine u kojima sam i maturirala. Od bake unuci za lijepe uspomene. Vrijednost neprocjenjiva.
CC: Šta jača tvoju kreativnu energiju?
JK: Priroda, knjige i muzika ponajviše, ali i sve ono što čini moj život.
CC: Za čim tragaš?
JK: Tragam za svakim dijelom svoje ličnosti i upoznavanjem istih.
CC: Šta si uradila drugačije ili prvi put u životu u prethodnom periodu?
JK: Za vrijeme samoizolacije sam po prvi put posadila baštu, sa mojom porodicom. Vile i krampa su nam bile najbolje drugarice. Cijeli proces od okopavanja, sadnje pa do održavanja i branja plodova mi je jako prijao i konekcija sa prirodom je postala još jača.
Takođe, prije par mjeseci sam po prvi put pričala o našoj vinariji ispred kamera i to mi je bilo jedno lijepo iskustvo, koje mi nije palo teško jer smo svi porodično učestvovali u tome, a pri tom ekipa koja je pravila emisiju je bila jako pozitivna i prijatna.
A najskorije sam po prvi put pravila “apple pie”, koja je nešto malo komplikovanija za napraviti zbog vrste tijesta, međutim kako je kuvanje jedna od mojih pasija onda sam baš uživala u tom izazovu. :)
Draga Jelena, raduje me što smo konačno uspjele da napravimo ovaj intervju. Nadam se da ćeš nastaviti da se igraš, kako si i sama navela, na našem portalu i da ćeš i dalje pisajući o sebi pružati drugima podršku i ljubav.
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Fotografija: privatna arhiva
Podgorica, 3. novembra 2020. godine
