-Kore od banana-

-Kore od banana-

Mi nismo andjeli. Sunčeva svjetlost nastupila je nešto malo prije ponoći.

         Otvorila su se neka vrata duše koja su počela da ubacuju i razbacuju mnoge slike raznih trenutaka. Neka žurka je nastala u kratkom roku poigravajući se svakim tonom te pjesme koja je otkucajima srca razbacivala krv. Otkud sve to opet sada? Nije opet, već nešto novo neznano. Ali šta je to što vezuje za staro?

Onda odjednom više nije bilo pitanja već samo osjećaja, kako je koji trenutak vraćao film u glavi. Svaka osoba je nosila nešto svoje jedinstveno i prelijepo, ali i nešto zajedničko. Pitam se šta je to osim mene?

Opet pitanja su se kratko zadržavala i sporo množila. Tu su nastupale emocije i slike. Slike koje je pratio isti ton samo je pojačavao osjećaj trenutka i mene u tome. Bože kako vrijeme mijenja sve! Pa ja, ja kao da nisam ista osoba iako u duši i dalje sanjam i želim da sanjam i doživim moje snove. Vjerujem uprkos svemu. I opet gledajući sve te osobe prošlosti ni prema jednoj nemam niti mrvu bilo koje loše emocije već ih prati duboki uzdah i ono „e moj/a...“ Žao mi je njih, a znala sam i znam da sam radila najbolje što sam znala i umjela, ali uvijek iskreno.

I kako to samo opisuje jedna pjesma „kad ostariš, sve zaboraviš, a ona ostane.“

Neka isteče sve ono što su ta vrata otvorila, neka pročiste sve ono gdje se skupljalo iako ne razumijem tu prazninu sada. Samo razumijem  koliko volim sebe, koliko volim to što sve radim i radila sam srcem. Volim sebe zbog toga, volim!!!

I ne ovo nije bolesno, niti narcisoidno niti umišljeno, niti pretenciozno, već opet iskreno i po mom mišljenju čudno jer kada se to ovako kaže na glas, mnogi se zapitaju kuda i kako oni idu.

Zauvijek. To jedino mogu reci da će uz ljubav zauvijek ići i  iskrenost jer prava ljubav ne može biti drukčija no iskrena. Baš kao ona majčinska najčistija.

I zbog te takve ljubavi žao mi je svih tih prošlih ljudi i njihovih djela jer znam da je većina mogla mnogo drugačije. I tako osjećaj me vuče i utroba mi govori kako bi im i sada pomogla, duša bi i sada uradila sve kao i prije. 

I više nema pitanja nikakvih kao ni odgovora, sada su samo trenuci koji nose svoje pečate. Svaka godina svoje breme, i neko novo sazrijevanje. Grane postaju ljepše ali i istrošenije, medjutim u srži uvijek ostaju zelene za ono pravo što uvijek nadje svoj put.

         Prvi dani proljeća sviću bijeli od sniježnog pokrivača,a poslednji dani zime završavali su svoju smjenu kišnim kapima uz neke visočije temperature. Poludjelo vrijeme unosi nemir medju ljude. Svi se ponašaju jos ludje i konfuznije nego inače. Primjećujem sve više neke neodlučnosti, nesigurnosti i ishitrenosti.

Imam osjećaj da stojim i tapkam u mjestu, a u mislima ne znam na šta prije da se osvrnem. Javljaju se i neki zloćkasti duhovi iz prošlosti kao da žele revanš. Šta li nam to vrijeme poručuje? Gdje li nas to usmjerava? Željela bih malo lakše i sporije da sve to ide jer iz dana u  dan priče se gomilaju i osjećanja postaju sve haotičnija i uzburkanija. Čak i košnice pune pčela imaju neki red i raspored, a šta je to u mojoj košnici? Ko vlada i što to remeti neki prethodni mir?

U jednom trenutku budućnost izgleda tako šarenolika i uzbudljiva, sve dok prošlost sa par strana ne pokuca na vrata. Sadašnjost biva naizgled mirna ali u stvari samo nakupljena sudarom svih tih energija. Remete mi disajni put i guše me...

Te oči što te fiksiraju svojim tamnim pogledom sa dna sale, te priče i izbori nezrelih godina, ti izazovi što vrebaju na svakom ćošku neiskustva. Ta samokontrola što nam pojačava gas i vodi u šta?

Kažem zabijelilo se sve oko nas, hladnoća i nemirni vjetar nešto donose u periodu toplijeg vremena kada se ptice vraćaju i kada nam svo ono predivno cvijeće, vjesnici proljeća, najavljuju toplija vremena i slobodnije energije.

Nešto neprirodno-prirodno se dešava i mijenja naš „uobičajeni tok“, u kom pravcu ići?

         Kako sviće jutro za jutrom toliko pitanja postaju nekako konkretnija ali isto tako i ne baš potpuna da bi uobličila sliku. Osjećam da je premnogo svega i da dolazi ili će morati da dodje vrlo brzo, prekretnica koja će značiti mnogo toga za pojedince ali i čitav tim. Prosto potrebno je. Došlo je vrijeme kada je ukazano da se igubio neki pravac, jer kao da se vrtimo u krug opstajajući nekako na površini. Medjutim vrijeme je takvo kada nam udah više nije dovoljan. Bilo je dosta tih izranjanja i zaranjanja zbog kojih smo jačali ali i izgubili pravac. U svemu tome nije dovoljno da samo jedno ili dvoje ulažu čitav napor zarad svih jer ne može ni to dovijeka.  Jedinke će se tako umoriti i ko zna šta će onda biti. Mislim da nije fer izgubiti ličnost i spostveni pravac, ulažući trud u nešto zajedničko da bi to na kraju propalo, pri čemu drugi ne umiju drugačije nego po svojoj volji, površno. Opet ako je to zadato negdje duboko u nama onda opet ne može biti izgubljeno. Svakako ostaje da vrijeme iskristališe mozaični prikaz.

        Do tada  potrebno je, i predlažem, misliti i nadati se svjesnosti pokazatelja istine i pravog puta. Hrabro i srecno, naprijed!

     Dan milioniti. Na radiju počinje Čolićeva „krasiva“ , a ja samo uzdahnem i utonem taj grč dublje u grlo da ne vrisnem na otvorenom. Noge hodaju po svome i kao da to rade onako po navici i intuitivno. A u meni se bore sile ogromnih razmjera koje pokušavaju da nadju strpljenja i trezvenosti. Svježi, hladni vazduh teško pomaže i sada samo snižava tu temperaturu da ne dodje do eksplozije. Hodam sve brže i brže, a trčala bih ili pala, snaga varira i koliko me nešto tjera u jednom trenutku toliko me u drugom ostavlja u nepomičnom stanju. Pa onda imam osjećaj da stojim u mjestu, a da se put podvlači pod noge kao traka za trčanje i da nekako dolazim do krajnje tačke. Vri krv u meni i blokira sve misli i slike koje se guraju u redu za šalter. Bližim se i shvatam da sam kao kamen u odnosu na bilo kakva saosjećanja jer očigledno preko puta to ni ne postoji, ali svjedno ja i da hoću ne mogu. Mislila sam da se ovo samo dešava u dramatičnim filmovima kod zaljubljenih parova, a u stvari sada je sve samo ne to i desilo se. Ne mogu da vjerujem da sam dovedena do toga, okrenuh se bez riječi i odoh. Otišla sam. Sagorio je još jedan dio, kraj.

„Budaline u planine...“ taman u planine ili neki vremeplov. A onda kreću Bajagine note stare, dobre uvijek umirijuće, pomirljive, sam sa sobom.

Vrijeme donosi i odnosi uvijek. Ali  za sada sve što imam je muzika i ta fenomenalna gluma koja kroz svoje sadržaje prenosi mnogo toga višeg od samih emocija. Nevjerovatne životne priče i umijeće življenja. A nadasve hrabrosti. A u svakoj je opet žena stub svega. I uvijek ali baš uvijek i u najtežim, na izgled, bezizlaznim situacijama nešto pokaže pravac, a na vama je odluka. Srce ili razum. Ili nešto izmedju. Najteže je do te sredine doći.

Nešto još od početka ima svoj oblik i predispozicije za gradjenje tj. razvijanje na ovaj ili onaj način, a nešto baš nema nikakve naznake ali se sklopi kao pazla koja je oduvijek samo tu pripadala. Svejedno bilo kako bilo dalje se mora održavati.

        Koji god put odabrao, otvori sve oči koje imaš i idi hrabro naprijed jer ako imaš sebe nikad nisi sam.