-Dan za dan-

-Dan za dan-

Sve obično počinje nekako odjednom, bez najave. Počinje tako da ti sve do pred kraj ustvari ništa nije jasno, pa možda ni sam kraj.

Ima tih perioda kada se osjećam tako nervozno i čudno baš kao večeras. Osjećam neki nagomilani pritisak koji sada traži svoj put slobode. Sada kada sam uslovno rečeno  oslobodjena nekih obaveza, stvari koje prave oblike lanaca, kada prosto imam vremena za neke svoje rituale i sitnice koje ispunjavaju i održavaju dušu, sada nemam sebe. I to me čini da se osjećam uzavrelo i nepodnošljivo. Toliko sve iritira kada si svjestan svoje slabe koncetracije.

No osjećaji se vraćaju kao i sve ostalo što kruži u životu. Kada se opet probudim i suočim onda se stvara osjećaj beznadežnosti i zatvora. Kao da sam ona mala ptica koja je spriječena da leti i odleti. Kao da nikuda ne mrdam sa mjesta već se samo prebacujem iz jednog kanala lavirinta u drugi. Onda se gubi nada za svaki vid napretka ili ostvarenja onih najvećih želja. I tada vidici postaju debelo nerealni.

Opet ima još jedna svijeća što gori i čiji plamen održava onu svjesnost da je ipak to samo prolazna stvar. Već sjutra će biti bolje. Uvijek bude bolje, jer samo bolje ima nade. Ili osjećaja za nešto što želiš i što ti dolazi onda kada imaš sebe ali nemaš vrijeme...  

 Vrijeme koje prolazi prebrzo me čini da želim  tako pobjeći od svjesnog stanja u neki potpuno unutrašnji svijet. Muzika I vizuelizacija su u tim trenucima jedine svijetle tačke koje uspijevaju održati tračak svjetlosti.

Pisati o svemu...

Protiv svega. Kontra. Čim dodje i čim nastupi odmah ništa ne valja i naravno odmah sam ja krivac za sve.

Danas joj je rodjendan. Bože toliko je čudno kada znaš da je neko takav, a da nema baš ono što je prirodno da dobije od svoje porodice. Ustvari kao da je i nema. Kako je to tužno i nepravedno. Toliko ljubavi daje i dobija ali sa drugih adresa samo ne od one njoj najbitnije. Srećna sam što smo joj barem malo uljepšali dan i proslavili onako kako ona to i zaslužuje. I koliko je samo bila srećna i zahvalna, toliko u njenom pogledu i nekoj blagoj odsutnosti nisam osjetila nimalo bezbrižnosti i one dječije sreće koja je nekako najopipljivija ma koliko godina imao.

Bilo mi je tužno što je nekome dato i previše, a nekome nimalo. Tužno je što oni koji najviše pate, najviše i pomažu i razumiju dok se obijesna i nezahvalna stoka razbacuje sa životom.

Momenat treći.

Nastavlja neku formu priče dana kao u istom simbolu. Bili smo svi na okupu možda i više nego ikada u poslednje vrijeme. Bili su i oni, potpuno pripadajući ovaj put nekako otvoreniji i opušteniji. Bilo mi je drago zbog toga. Djelovali su srećno i barem malo odlutalo od realnosti u tim minutima koje su provodili sa nama. Mladji su od mene, a opet nekako stariji. Posmatrala sam ih cijelo vrijeme i to s ledja tako da me nisu mogli uhvatiti i zbog toga se osjetiti neprijatno. Svakako moje posmatranje je više bilo kao sagledavanje mnogih stvari, više kao istraživačko, ništa loše. To nisam mogla suzbiti iako znam da je nepristojno piljiti u nekoga.

Ista bića, istog načina nastanka, istog sastava sve isto. Skromna obučenost i malo naglašenija mršavost odavali su jedan dio okolnosti njihovog života. Svaki je bio različit i kao takvi energije su bile različite ali sve ukupno pozitivne. Posmatrala sam i te nesigurne pokrete i to došaptavanje i smijeh. Možda su se podrugivali, a možda medjusobno ohrabrivali. Nisam mogla niti htjela tumačiti jer to uostalom nije ni važno. Jedan od njih posebno se isticao sa interesovanjem da prati i uči, čak bi prikladnija riječ bila „upija“ jer tako je baš i djelovalo. Imao je bolju osnovu od drugih pa samim tim i jaču volju da učestvuje. Ostali su bili poprilično nesigurni i stidljivi. Oni su više posmatrali i površno uzimali informacije. Kako smo se upoznavali te večeri kroz razne „susrete“ na neke načine ipak smo se bolje shvatali. Pomagali smo jedni drugima da nesebično prenesemo znanje i autentičnost svojih ličnosti. Na kraju kada smo sumirali proteklo vrijeme kao neki pomoćni materijal dobili smo par primjera vrlo značajnih za sve što smo do sada spoznali.

U tim primjerima sagledali smo koliko život nekada može biti surov i nepravedan ma kojoj god strani pripadali. Nekome je na samrti važno da čuje hoće li otići u raj ili pakao dok je nekome čitav život gori i od samog pakla.

Prilično racionalno ali i emotivno sam doživjela sve što sam čula iako to i nije bilo ništa novo. Ali nova sam ja. Teško je kada znaš da možeš, a onda neko da sebi mnogo više od prava pa te spriječi, gore nego da te nema. Kada si tako rodjen i podignut onda je veoma mali procenat onih koji imaju neku ludu sreću i koji uspiju da se iščupaju iz tog, na mene djelujući, „kamenog doba“. Ti ljudi kao da nemaju svijest već samo  mozak kao organ pomoću kojeg obavljaju funkcije fizičkog življenja. Sve ostalo je nekakvo prokletstvo. Tako bih to nazvala jer kako drugačije to posmatrati. Isti su kao i mi ali imaju jedno veliko ali u daljem nastavku...

Generacijama stopiraju živote sebe i svojih naslednika. Smrt mi se čini humanija od takvog načina života. Pitala sam se da li ikada dobiju onu ljubav koja nam je svima potrebna za normalan život. Da li dobiju pravu majčinsku ljubav? Da li se mogu osjećati isto kao i mi jer te emocije  mi se ne čine istim već nekako naslednim, a opet znam da jesu prirodne. Odaje ih strah, trema, neugodnost, poštovanje, ljubaznost, humor. Sve to govori da imaju i osjećaju isto kao i mi pa tako i ostale.

Mogli bi i mogu samo im treba pokazati kako i pročistiti ih svih zatrovanih gluposti koje šire tu tamu strave i užasa. Mogli bi čak i biti uspješniji od nas samo kad bi...Za to je potrebno mnogo toga ali nije nemoguće.

 Onda čovjek opet tako preispituje sebe i svoj život i opet probudi tu svoju potrebu da bude zahvalan na svemu. Poželjela sam mnogo toga večeras. Prvo voljela bih da imam neku moć neke dobre vile i da sve to na mnogo bezbolniji način promjenim. Onda kada se vratim malo u realnost pa pomislim kako bi bilo predivno da mogu nekako više da pomognem i tražim način kako... Sve što je sada u mojoj moći je da budem tu za njih i da probam kroz neko druženje u tom periodu da im pokažem šta je sve lako ostvarljivo i moguće. Da im pružim bezuslovnu ljubav i poštovanje. Da im pružim uvažavanje. Da im pokažem zahvalnost jer su se pojavili u mom životu. Da ih učinim srećnim.

Kada bih to uspjela da ostvarim tako da barem jedna od tih osoba to osjeti i prihvati na pravi način bila bih presrećna i moja želja bi bila ostvarena. Vjerujem da će tako i biti. Jer nešto malo je uvijek okidač za veliko.

Kad te situacije i doživljaji prikucaju u zid. Totalno priheftavanje. Što se ovo sad dogadja?

Toliko me je ta vijest pogodila kao da mi je neki dio u srcu baš pritisla i tako cijedi svaku kap emocije koje se pretaču u slanu vodu što iz očiju teče. Nešto me boli i ne popušta, konstantno i onako iz dubine. Slušam kako mi suze kaplju na jastuk i tope ga baš kao more pijesak.

Osjećam da je ovo zapravo ona jedna kap koja je prelila čašu i sada sve otiče. Tako mi djeluje blisko i kao da je sve to nekako ponovljeno. Ne znam šta to najavljuje ali osjećam veliku promjenu koja nastupa. Zahvalna.

Ovo je opet samo prikucalo onaj pogodak do kraja. Šta li nam poručuje? Je li to ona plastična višnjica na varljivom šlagu? Je li to danak koji javno plaćamo?

Boli. Žao mi je, previše žao. Pišem da bih nešto shvatila ili možda ublažila ali... Svako ima neki drugi doživljaj, a ja mislim da je ovo samo jedan smjer što pokazuje neki pravac novog prevazilaženja. Teško je ali prihvatam. Šta ja tu mogu drugo?

Nešto je debelo došlo po svoje. I trenutni zaključak mi je da neki ljudi kao što je on nikada neće moći da se nadaju boljem i lakšem dok god se ovako ponaša i razmišlja. Toliko nezahvalnosti i bezobrazluka. Neki bi sve dali za još jedan minut trenutka sa svojim bližnjima. Užasno sam tužna i preteško mi je zbog svih proteklih sagledavanja kako unutar tako i van. Šta je život?

„Taman kad je sve počelo da puca mala Jeja riješila da kuca.“

E moja Jejo koji je tebe strah obuzeo? Čega li to toliko puno prevazilaziš? Evo momenat za momenat donosi uporno nešto teško...

Sinoć posle svog tog mirovanja odlučiš se za malo vazduha i dobiješ napad. Toliko jako i intezivno. Jesu li to neke nesvjesne emocije gušile ili si dobijala neku poruku? Moja Jejo kako si se izborila sa tim? Kako si preživjela taj put? Na kraju ipak ti je trebala pomoć. Koga predstavlja ta pomoć? Boga ili? Plači Jejo plači, svanuće. 

Dobila si pomoć pravo u venu da kroz krv brže prodje kao i sve. Hrabra si i jaka samo izdrži, proći će. Spavala si dobro i nisi ništa sanjala, opilo te je Jejo, baš kao što druge opija sve ono što uzimaju zbog bijega od stvarnosti. Slabi su da se suoče Jejo. Što čovjek to radi sebi nije mi jasno? Što od svog zla, kada dobije ono najčistije, što ga ispušta iako mu je teško? Što čovjek sebi to radi? Cijepa se i plače i gura u mrak, zašto? Zašto na raskrsnici od dva puta u kome je jedan mračan, a drugi osvijetljen bira tamu? Čemu se nada? Što uništava taj jedini izlaz? Što, ako već ne misli na sebe, ne pomisli na svoj drugi dio? Što? Koja je to nevidljiva ruka koja ga vuče da radi protiv sebe? Je li to sudbina ili slabost? Preživiš jednom ili dva put pukom srećom i onda sam odabereš smrt? Zašto? Kako se zove to kada su svi tu za tebe, a samo ti sebi ne želiš pomoći?

Dani su nizali dogadjaje jedan za drugim nekim „savršenim“ redosledom. Osjećam kao da su trenutno pritisli dugme za pauzu na toj traci i da je ipak za sada prikazano dosta toga. Šta ćemo na kraju saznati vrijeme će pokazati. Biće ovo značajni dani.