-Oblik srca-

-Oblik srca-

Blagim povlačenjem preko zategnutih struna tonovi polaze od najnježnijih I najtiših do onih visokih kao vrhovi planina ili čak i viši. Putujuća melodija prolazi kroz ušnu školjku dopirući do najdubljih djelova mozga reflektujući svoj ton ravno do srca. Stvaraju se neke čudne ali nadasve iskrene emocije, koje pokazuju puls života i ushićenost stomaka baš kao pred neki važan životni dogadjaj.

Danima me te melodije prate kao da nagovještavaju neki bitan dogadjaj, ili se to kosmos oglašava veselim raspoloženjem. Svakako prija  jer donosi neke lijepe vibracije koje se vinu u nebo, a opet zadrže na tlu.

Svaki dan donosi neko novo vrijeme, sate i minute koje nam nesebično daje. Svaka kap kiše ili zrak Sunca očisti ili obasja neki dio vremena i svega što ono donosi. Radujem se dužim danima i toplijem vremenu iako sam oduvijek navijala za zimu i osjećaj ušuškanosti. Da li to vrijeme mijenja i moj kosmos prilagodjavajući ga visokim temperaturama?

Duboko disanje i dalje pomaže u svim situacijama koje nas čine manje ili više uzdrmanim. Trudim se da uvijek izbrojim do deset pa odreagujem jer vrijeme me uči da je to mnogo bolje za mene. Bljesak.

Prošlo je toliko minuta i sati,dana i godina i raznih promjena koje su sada našle svoj put. Sada je vrijeme kada je prekasno, a opet pravo za odredjene poteze. I baš ništa se nije planiralo nego je došlo potpuno prirodno kao smjena dana i noći ili pojave plime i osjeke. Sad te ima, sad nema.

Sve to učinilo je vrijeme koje je dovelo do sazrijevanja za prave, pripadajuće promjene. Dugo očekivane i željene polako gledaju u svjetlost dana.

Sve dobija na vremenu jer sve dodje onda kada treba ali za neke stvari potreban si samom sebi jer nešto prosto zavisi od tvog izbora. Razna iskušenja i situacije stavljaju na kocku svoju dobit i pokazuju ružne strane, kojih smo najčešće svjesni ali većina je nejaka da se odupre i dodje na svoj tron. Nekada se učini da će odredjeni potezi dovesti do,nasilnih, rešenja, a ustvari sami dodatno zakomplikjemo sve u čemu se nalazimo.  Strah baca na pod i ubija sve hrabro u nama dok god mu dopuštamo da nas drži u sjenci sebe samih. A život teče i ne mari za to.

I ko je onda tu da pokaže pravi smjer, osim našeg srca I duše koja trepti uz sve te zvuke što dolaze do unutrašnjosti.

Prolazi sve pa i mi, neki brže od drugih. Oni kojima je dato pravo izbora, a na koje ne odgovaraju prihvatljivo, oni ostaju učaureni i vječito nezadovoljni na svemu što im život pruža i tako od silne energije i slabosti sagore sami sebe. Drugi koji se trude i odolijevaju svim preprekama i zamaskiranim „novitetima“ uz razne padove i uspone žive do nekog svoj najvišeg, datog, vrha. Sloboda. Vječnost.

Čini mi se svaki put kada dodje neko iskušenje po svoje ili kada padne noć i postavi već odavno poznata pitanja, kada nastupe plime suza i emocija neke tuge zbog straha od nepoznanice, kao da svaki put na neki drugačiji način pomirim strane i prihvatim odgovore koje ni ne znam. To me tjera dalje da dodjem po svoje po ono što želim i zaslužujem. To daje snagu da pomognem drugima, ako ništa barem znaju da nisu sami i da ima još sličnih izbora.

Kada nam život ponudi nešto što do sada nismo prepoznavali u toj verziji svog izdanja odgovor opet tražimo u onim zategnutim strunama što prenose svaki svoj treptaj. U moru svih tonova i  onoga što donose sa sobom u početku su najupečatljiviji oni najkonkretniji, najvidljiviji, a vremenom postajemo svjesni svih „manjih“ propratnih koji upotpunjuju doživljaj zvuka.

Samo otvorena duša može uzeti pravu istinu koja dolazi polako ali sigurno. Srećna, zbog svih onih koje znam i ne znam da postoje koji prate svoj tok, čije oči sijaju punim sjajem, čije vrcave glave vole i donose svoj dio kosmosa na istinit način, koji se bore i kada misle da su uništeni, koji žele samo tako da žive ne pristajajući ni na jedan vid oklopa, želim im da potraju što duže sa svojim oblikom srca.