*** “IMA NEKA TAJNA VEZA ZA SVE LJUDE” ***

*** “IMA NEKA TAJNA VEZA ZA SVE LJUDE” ***

Osjećam kako mi koža bridi posle tuširanja vrelom vodom. Svaku kap moje pore su upijale kao već previše isušene pustinje. Očne jabučice, pulsirale su brzinom svjetlosne godine jer svaki nerv I krvotok je pokušavao da smiri buru talasa uznemirenih različitim emocijama. Ali nije ovo tijelo još uvijek presušilo, bori se i ne predaje. Pokušavam smiriti i pomiriti posvadjane strane i nekako povezati um i dušu. Toliko straha nisam osjetila ni vidjela odavno.

Reći ću da sam bila jako mirna i stabilna proteklih dva mjeseca, nećemo računati u to dane pms-a, jer svako žensko biće tada „malo“ poludi. Ali ne i večeras , danas, jutros, sinoć, juče, prekjuče, to nije bilo to... To je bio orkan koji se spremao da zahvati ovj dio svijeta.

Slušala sam i pokušavala da nekako sve pripremim i pojačam, ali kao ni za smrt nikada nisi dovoljno spreman. Gomilaju se misli od onih mravljih do slonovskih veličina. Lete s jednog kraja na drugi. Ne pitaju se ni sa nogama ni rukama, a kamoli glavom. Štrče na sve strane baš kao neki loše popeglani rever košulje. Zgužvano, a opet oštro.

Pokušavam prihvatiti i ohrabriti sebe. A, onda uhvatim trenutak koji mi neopisivo dobro liči na tješenje. „Ne to nije rešenje!“- povika neki glas iz unutrašnjosti.

Ma znam, znam... Sve je to samo vrćenje u krug. A, ja to niti želim, niti mogu više da podnesem. Hoću bolje i srećnije, hoću rezultate. Pokušaću ponovo.

Znam da vrijeme leti, ali eto i živimo samo jednom pa valjda imam pravo da budem bolja i srećnija. „Imaš i trebaš.“ Plač. Tih i bolan kao dječiji, kao odrasli utihnuli. Grlo se steže i glava puca, a u grudima tempirana bomba. I vrištim u sebi, vrištim sa vrha planine mog sela. Vrištim da probudim one već davno zaspale. Vrištim da probudim Boga. Čuješ li me ti?

Znam da čuješ. Ali koliko...? Teško mi je. Gubim snagu iako teoretski sada znam  da je dobijam, ipak ne mogu to osjetiti sada tako. Valjda je i normalno, zar ne? Kosmos mi se prevrće, sve je naopačke. Ko sam ja?

Šta znači živjeti? A šta umrijeti? Broji li se to kao uspjeh ili? Ma koga briga... Ali ipak te je briga, jer da nije, što bi vrištao sada? Dakle?

Kosmose, dodirujem ti trepavice povlačeći prstom odozdo ka gore i osjećam dodir svilenog leptira. Djeluje baš umirujuće. Dobra neka duševna terapija, rekla bih. Jesam li ja to lud, neki šašavi kosmos? Ili samo unikatni dio neke veće slagalice? Moje pitanje glasi: „DO KADA?“. Bojim se.

A sada već me hvata neka spora ali efektivna jeza. Žari i hladi u isto vrijeme. Uzdah. Izdah. Uzdah. Izdah. Bolje sam. Kažu kiseonik nam je prijeko potreban. A ja se pitam što? Baš bi bilo kul da živimo kao Sundjer Bob na dnu mora, mogli bi tako ispod vode kad god. „Napolju“ bi imali one kao kugle oko glave, što podsjećaju na akvarijume i mi bi u tom slučaju bili zlatne ribice. Smijeh.

Vidiš kako i ovakve situacije navode na maštu. Ali već brzo dolazi ono „odraslo“ razmišljanje, kako bi sigurno u tom slučaju tj. načinu života bilo manjka vode na kugli zemaljskoj. Ironija. Odraslo smračeno „hiljadu zato“... Tijelo se umirilo. Treba mi puno sna, priključak za energiju života i...(zaspala je).

Decembar.
Bože sinoć sam te sanjala, bio si tako nevino lijep i dobar i isijavao si neku posebnu energiju. Ali nekako taj san me nije „vratio“ tebi na način kao što su to snovi znali uraditi. Ovaj put „neko“ se odlučio poigrati na nešto malo drugačiji način.

Zaustavila me je na ulici i mislila sam da će pitati koliko je sati ili gdje se nešto nalazi. Kada sam usporila i ljubazno se okrenula upitala me je odakle sam? Šok. Pomislih šta bi? Odgovorih joj ali onako upitno, a ona se nasmija i reče:“ Da vidi se da nisi kao ove domaće gradjanke, naše“. Kroz neki blagi osmijeh rekoh:“A vi ste?“. Ona se nasmiješi i tim neobičnim, ispitivačkim, sjajnim očima odgovori odakle je i nastavi svoju misao, koja uprkos godinama nije sišla s uma. Kaza:“ Čuvaj se današnjice, ti si vrijedna I zaslužuješ pravo. A danas ima svega I svakoga, nemoj da te prevare.” Pa nastavi:”Ajde  pa sledeći put kada se vidimo da mi se pohvališ.“

Već uplašena i nekako izgubljena, opet kroz blagi osmijeh i pokušaj pribranosti rekoh:“Da, da ima svakakvih, prijatno.“ Ali ona odmah izusti:“ Da znaš ovo ti govori starica koja ima blizu 90 godina.“, zahvalih se i odoh.

Osjećala sam se prečudno i nekako odsutno, u glavi su mi odzvanjale samo njene riječi i „skeniranje“, a da je ni primijetila nisam. Kako je rekla po hodu me je zapazila. Bože... Sumira sve i govori kao da smo najbolje prijateljice koje znaju sve jedna o drugoj i koje se ohrabruju kroz neki, popodnevni, razgovor dok se protive svim tim neprihvatljivim situacijama.

Poslije čudne noći dodje i još čudniji dan, nekako sav nestvaran. Zamišljenog, pomalo tužnog i razočaranog raspoloženja pojavi se prasak koji poziva na igru. A ja skoro i da zaboravih na taj bal.

Poslije eto dužeg vremena sjetih se da taj odgovor još uvijek nije započet, očigledno, ali ko zna kakva se to igra sprema. U bilo kom slučaju sada se osjećam nekako spremno i sigurno, sigurnije nego ikada, jer želim.

Ako sam išta naučila bar za ovo neko vrijeme to je da ono što se želi jako to se i osjeti i dobije. Zna da muči kroz snove i na javi, ali sve to ima nekog smisla. Opet na kraju sve se to mora i reći, ali kada dodje pravi trenutak. Kada je to, niko ne zna  jer to se osjeti ili prosto mislimo da nikada nismo dovoljno spremni, pa „puknemo“.

Znam neke i željela bih im pomoći kao neki dobar prijatelj, kao čovjek čovjeku. Toliko se muče da se ta energija prenosi ma koliko god bili udaljeni. Prosto počneš se buditi uveče, u sitne sate, kao da si programiran, a onda sledeće noći muzika sama krene, baš kao da je neko ušao kroz zidove i šali se sa nama.  Muče sebe, a onda ni drugima ne daju mira, jer nisu spremni. „Kontrolišu se.“ Ne shvataju koliko to vuče jako i još dublje, baš kao kakav vir.

Teško je kada čovjek prolazi sam kroz sve to. Od takvih se onda i ne može očekivati tako lako „otvaranje“ jer navikli su sami.  Razumljivo. Tužno. Voljela bih im pomoći i reći da ne mora biti sve tako bolno i teško. Osjećam da nikada nisu dobili tako nešto i zbog svega duboko se saosjećam sa njima.

I možda je sve ovo neko „godišnje“ sumiranje prethodnog vremena koje je nosilo mnogo toga, čega sigurno svega i ne mogu biti svjesna. Opet sve u svemu, sa ove tačke gledišta mogu reći da je bilo veoma značajno, jako i na neki svoj način lijepo.

Spremni ili ne čeka nas novo poglavlje, koje čini mi se donosi opet neko „punoljetstvo“.

Srećno!