-Nedelja i svi ste tu-
Borba sa vjetrenjačama svakako predstavlja nešto što oslikava nemogućnosti pojedinca u odnosu na masu, ali nikako mi neće biti jasni ovi periodi koji su zahvatili moju generaciju i sve mladje od nas. Mislim, ako je sudeći po istoriji i raznim dobima da ovo naše vrijeme nosi možda i najteže, a naizgled najlakše, breme.
Medjutim ako zagrebemo po površini otkrićemo opet neka nova razdoblja. S jedne strane imamo osobe koje žive od priča iz života naših najmilijih , kao što su roditelji, bake, djedovi, koji nam govore o svojoj domovini Jugoslaviji i divnim godinama života koje su bile ispunjene ljubavlju, slogom, redom, radom i disciplinom. Gdje je narod bio poštovan i srećan. Govori se o raznim slatkim, sada već i smiješnim razlikama tokom smjena generacija i šta su sve nosile sa sobom. Sve u svemu govore nekako iz duše o tom periodu života u kojem su se osjećali bezbrižno. I tako žive oni iz njihovih priča, stvaraju u mislima neke slike i pate što se nisu mogli pojaviti tada u život.
Onda se budi revolt, uglavnom prema današnjim vlastima, politici i raznim režimima, koji čini se kao da vode u neki generalni propast. Ali uvijek je svoj problem najveći. I tako izgubljeni lutaju u snovima, zapuštaju dane stvarnog života i stvaraju neku izgubljenu ličnost u vremenu i prostoru. Jer što je bilo, bilo je, biće šta biti mora, a šta je sada?
Sa druge strane imamo onaj dio generacije koji se „uklapa“ u ovo novo „pero“ i prilagodjava se promjenama društva na neki "lakši" način, dok malo ne poraste i odraste. Onda kada dodju neke zrelije godine u kojima trebaju otpočeti sa postavkom temelja za dalji samostalni život, kada se upoznaju sa stvarnim svijetom, van roditeljskog, staklenog zvona, onda se odvajaju u većem broju kao bjegunci.
Bježi tako većina svuda po svijetu misleći da je tamo bolje i ljepše i lakše za život nego odande odakle su njihovi korijeni. Gdje im je duša ponikla. Gdje su svoji na svome.
Bježe tako „trbuhom za kruhom“ ponajviše u daleke zemlje, koje su daleke po svemu što se kosi sa prirodom njihovom. Rade sve ono što ovdje nikada ne bi iako imaju mogućnosti za to.
Ali kako kažu „para vrti tamo gdje burgija neće“. Gube se tako svi moralni i drugi osjećaji čime prodaju svoju dušu jeftino. I misle da postižu nešto u životu i da su srećni, a zapravo sve su samo ne srećni.
Duboko u sebi mnogi skrivaju te osjećaje i većina se opet vrati sebi, medjutim neki tek pred kraj svog vijeka.
I tako na dvije strane odvajaju se na neki svoj način, izgubljene duše koje se ne bore za ono što im je Bogom dato.
Postavlja se pitanje za obije strane, šta će pričati svojim naslednicima i kako će ih savjetovati da čuvaju svoju domovinu? Da li će im pričati o nekoj Jugoslaviji koja će djelovati kao mit, i svoje godine će zataškati tim pričama?
Ili će pak govoriti kako su pošli u svijet, bez civilizacije, koje je tada pružao dugoročne kredite za kratkoročne umove. Pa će „pljuvati“ po svom porijeklu koje nisu ni zavredjivali , ni poznavali.
Hoće li im reći, samo: „Trčite kud vas noge nose i budite obične marionete“?!
Ili će se možda, ako ne moja još uvijek poprilično uspavana generacija, možda neka druga, mladja, sjetiti da ostane i bori se za pravo koje je rodjenjem stečeno da bude živo i slobodno.
Da li će se znanja primijenivati u svrhe da se stane u kraj svim tim lošim navikama i alavim, izgubljenim, praznim dušama koje kvare naše doba! Jer ako već nisu mogli da nam obezbijede bolje dane, zašto bi nas još više vukli na dno?
Da li će se razviti svijest, da je ono naše za nas najljepše i najbolje, ali da se treba poštovati i sve tudje?
Da li će se stvoriti iskreni osjećaj morala i dužnosti očuvanja zemlje svoje?
Ili se predajemo tek tako?
Jer vremena se mijenjaju i donose razne promjene. Nestaće i novac i marke i sve ono što čini lažan život, uspjeh, sreću. Previše ničega mora pući , a ko će ostati onda?
Bojim se da ni svjesni nismo šta gubimo, a mislimo da dobijamo. Ni svjesni nismo koliko se idiotizma i debilizma uvuklo u pukotine posle mnogih zemljotresa. Koliko to vodi u propast i bolest jer tudji čuvaju svoje i nameću bez podloge. A mi? Šta mi radimo?
Jer kako kažu u jednom filmu „il' si tigar il' si plijen“, a mi smo gospodo isuviše brzo predali ovaj meč u kojem smo zapravo i više od običnog zalogaja, kako nas doživljavaju. Žalosno, zar ne?
Previše rano zaspali ili se nikad ne probudili, živimo u budućnosti od istorije, stvarajući ništa.
Ko će onda održavati most, Balkan, koji spaja Istok i Zapad svijeta?! Najavljujemo li to onu neizbježnu apokalipsu?
