O
O kao oprost, o kao oličenje, o kao obezvredjenje.
Pričam ti o meni, o tebi, o onome što je ostavljeno odavno za nauk.
Rečeno je da mi nemamo šta, a ni kome, išta oprostiti i to je uvijek tako, jer svi smo mi jednaki.
Prethodna godina, ali i par poslednjih mjeseci, otvorilo je mnoge teme o svemu tome, i kao stare i kao nove. Upadala sam i u iste ili slične zamke, medjutim na kraju sam uvijek dolazila baš do toga "O" i ničega nakon toga.
To je oslobodjenje.
To je mir.
To je ljubav.
To je zagrljaj.
Zagrlila sam sve ono što me je povredjivalo, rasplakalo i to više puta, ono što me je kidalo u stomaku misleći da tom osjećaju nema kraja. Zagrlila sam jako i sa puno ljubavi, jer sada sam shvatila, sada znam. Sada sam spremna da to i uradim.
Oličenje je to dobra koje mi je poslato kroz malo drugačije djelovanje, oličenje je to darovanja, oličenje je to rasta, oličenje je nove dimenzije. Moje je. Oličenje je mene.
Obezvredjivanje je svega onoga u šta sam vjerovala, obezvredjivanje je svih iluzija. Obezvredjivanje je straha, obezvredjivanje je lošeg, obezvredjivanje je tame. Obezvredjivanje je jer iako djeluje da je mračno i loše, zapravo to je onaj prolaz nakon kojeg ugledamo najsjajnije svjetlo.
I zato, nema osude, nema žali, nema greške, osim ako ne damo sebi za pravo baš to, da sudimo.
Može da nas boli, možemo da osjećamo nepravdu, možemo da smo u bedaku, ali iako je tako neka bude dok treba da je tako.
Jer ako nije dobro onda je još i bolje. Bude kad tad.
Mislila sam da je uvijek do mene i da trebam da budem bolja, da ispravljam greške, a ustvari to je bila greška. Za sve i svakoga. Jer jeste do mene, greška je, ali je moja kao što sam i ja njena.
Grlimo se i rastajemo uz obostranu ljubav, ona prestaje, a ja i dalje nastavljam da postojim još i bolja nego prije naše ljubavi. Greške volim vas!
