Tragamo li dušom do istine, ili istinom do duše ili je to jednako bas našem srcu?
Na putu spasenja puno je staza koje trebamo preći i još više onih koje nas odvlače na ovu ili onu stranu.
Misli se roje i sve postaje tako gusto i teško da prvo pritiska um koji pokušava doći do rešenja.
Navikli smo na rešenja, racionalnost i ona nas sad guši. Guši jer pravi prepreke do tog puta u središte srca. Osjećamo jedno, mislimo drugo i radimo nešto sasvim izmedju, treće. A onda isto to zamjeramo i drugima. Simpatično, zar ne?
Obrazac koji sigurno vučemo, od ko zna kada, potreba "iskoristiti" nešto u potpunosti, pa nagrada koja dolazi kao satisfakcija, pobjeda? Nad kim, čim? Šta kada je izvor neiscrpan, šta je onda konačnica i njen osjećaj?
A šta ako pogriješimo?
Strah od greške. Strah od neupsjeha. Strah od svega što bi nas suočilo da nije sve postignuto do maksimuma. I onda pritisak raste.
Mislimo izaći ce kroz fizičko otpuštanje, možda neka kap znoja, ali šta je to naspram okeana?
Mislimo biće druga prilika, ali nas kopka baš to što nismo uspjeli sada. A je li to stvarno neuspjeh ili samo ono što nam je dato, a mi mislimo da smo trebali više?
Polako dolazimo do zraka svjetlosti ukoliko suočimo momenat "dato vs. željeno".
E sad, prepreke se nižu i iskušavaju naše djelovanje, upornost, strpljenje, a na kraju uvijek mora doći prihvatanje.
Kada se desi taj magični trenutak već smo na pola puta do oslobodjenja. Prihvatanjem, umirimo um. Mada priznajem tu tek slijede "borbe" protiv onoga što smo prihvatili, jer zašto bismo.
Kada se ipak malo umorimo, neko prije neko kasnije, dodjemo do momenta da nam treba mir.
Mir koji je vredniji od bilo koje pobjede. Tom spoznajom dolazimo do umirenja uma, a onda se prepuštamo dolasku do srca.
Srce nas čeka i uvijek će nas čekati, tu je pa je tu, uvijek na istom mjestu. Čeka nas strpljivo i voli nas beskrajno, iako ga zanemarujemo vrlo često, gušimo i ne priznajemo. Ono nam je i dalje vjerno. Zagrlimo se.
Dalje sve samo ide od sebe, baš kako treba i koliko treba. Igranka je sada poznata i valjda je poenta kad već znamo korake, da učinimo baš to da nam treba što manje flastera na srcu. Jer ono nas nikada napustiti neće, a mi?
Pričajte mi kako sreća i ispunjenje sada izgledaju? A ljubav, volite li sada sebe?
Dolazi... I bi lako.
