Vjerovati šta to zapravo znači i koliko je samo krhko ili pak nepobojno.
Vjerovanje u sebe, u druge. Vjerovanje u dobre namjere i osjećaje. Vjerovanje u istinu i pravdu. Vjerovanje u različitosti i razloge. Vjerovanje unutar duše. Njeni govori, treptaji, jecaji.
Iz vjerovanja nastaje i povjerenje, a strah i sumnja su samo iskušenja, za dokaz sebi, drugima.
Često se pogubimo u ovom preintezivnom vremenu koje nas tjera da se rodimo ponovo.
Nije mi žao ni jednog trenutka vjere, povjerenja koje sam dala, koliko god bilo bolno nekada.
Možda mi je žao u nekom momentu zašto je nešto moralo tako kako jeste, ali sa druge strane kada osvijestim vjerom dokle me je dovelo, onda mi i nije žao. Nego me opet vrati na zahvalnost i VJERU da tako treba.
U moru svakodnevnice i rutine koja više i ne može biti rutina, prosto neke reakcije dodju i sa zakašnjenjem i onda bude čudno to što se sada „javilo“. Medjutim, osjećaji govore da je baš sada pravo vrijeme za to i da su se oblaci navukli onda kada možemo podnijeti nedostatak sunca.
Duša nas onda navodi na mnoga pitanja, iako i sama već zna sve odgovore, ali prosto kao da joj treba da se približi time umu, koji to tek sada procesuira. Srce kao da ga pita „Moj dilbere kud se šećeš?!“, a onda samo kako to sevdah zna ton po ton čisti svaki kutak i time preispituje upravo snagu vjere..
Ali zamka je da nisu bitni spoljni faktori, koji se često koriste kao opravdanje ili prosto neko mora biti kriv, već upravo dovodi u iskušenje snagu sopstva da se suoči sa svojim likom i oslušne svoj glas.
A duša onda odgovara „Pjevaćemo šta nam srce zna“, jer to je jedino šta je pravo.
Iako očekivanja i razočarenja zbog istih znaju da se upletu i pomrse konce, svjetlost ipak nadje svoj put.
Vjera se ogleda u onoj snazi da iako ne razumijemo sada, da ćemo shvatiti kasnije. Vjerovati u sebe znači ne raditi ništa što nije u skaldu sa našim unutrašnjim osjećajem. Ne raditi zbog tudjih očekivanja, ne siliti sebe apsolutno ni na šta, jer na kraju krajeva sve što nije u saglasju sa nama to biva sopstvena žrtva.
A žrtva u bilo kom pogledu, može li biti dobra i za šta?
Koliko god bilo teško, koliko god se trudili, prosto na kraju moramo postaviti granicu i time osigurati svoju slobodu, pa makar to značilo u grubom smislu riječi „presjeći“.
Hrabrost. Ali ne i ludost. Hrabrost koja dolazi iz srca i to onog najčisijeg dječijeg, koje ne želi biti zaboravljeno i odbačeno od sebe samog.
Jer ako pristanemo na to, pristali smo na odbacivanje svoje duše, a šta je onda poenta života?
Kada to činimo, mi onda pokazujemo ljubav i prema durgima jer na poslijetku ni oni ne bi bili srećni sa nama izgubljenima. Otuda je momenat puštanja/presijecanja, momenat najveće ljubavi prema sebi i drugima.
Vjera je poštovanje sebe i drugih. Vjera je ljubav. Vjera je prihvatanje. Vjera je život.
I kako to već obično biva, onaj plamen na svijeći što gori, nekada bude jedina svjetlost koju neko može da vidi, ali i dalje vidi, jer svjetlost gasi mrak i to samo jednom iskrom koja je dovoljna da stvori plamen.
I ta iskra, često se desi iz nekih skroz dalekih svjetova, medjutim kada jednom dopre i napravi plamen, onda više povratka nema. „Požar“ koji je stvorila može biti možda lokalizovan, stagnacija na neko vrijeme, ali svakako promjena je sigurna. Do nas je kako će se odvijati dalje. Hoćemo li biti jaki u svojoj vjeri i hrabro se probijati kroz vrijeme ili će nam nekada biti potrebno da malo zastanemo i odmorimo.
Šta god da se desi dobro je i u redu je. Jer mrak smo već pobijedili, duša nas vodi i imamo sebe.
Ono što je podjednako važno na tom putu je osjećaj slobode kroz osjećaj ljubavi za sve koji su nas svjesno ili nesvjesno povrijedili, na kraju i razumijete zašto. A nema ljepšeg i oslobadjajućeg osjećaja za našu dušu kada to spoznamo i ispunimo je ljubalju pa i posle „najgorih“ scenarija, prethodne, patnje.
E tako naša duša raste, a rast je neograničen za svakoga, baš kao što nam to i svemir pokazuje. Tu smo svi, zajedno, od istoga satkani, u isto upućeni, samo je pitanje koliko smo otvoreni da to i vidimo.
I zato hvala svemu i svakome na mom putu. Dok god je ljubavi u nama i svjetlost je oko nas.
