Jedan dan i jedan tren. Šta vam prvo padne na pamet kada to pročitate?
Da li se misao zaustavi na tu neku prvu, ili vas polako uvede u vrtlog?
Da izazovno je. Fokus. Tren. I prodje i opet dodje. I tako u krug. Krug? Ili samo ide pravolinijski? Ali šta kada se stvari ponavljaju? Je li to taj krug ili samo dodje opet nešto slično da bi naučili ono što nismo?
O privlačenju i svlačenju. Ne, ne to u tom smislu iako većina pomisli baš na to, nego je riječ o raslojavanju duše. Pa i ona se može i privući i svući po koji sloj, do one najdublje suštine.
Jesu li sve misli zapravo želje? Da, želje. Jer su obično upravo te misli one ispunjene ili neispunjene želje. Pa ih preispitujemo, želimo, opet ili konačno da se dese. A šta onda?
I strah je želja. Želja da pobjegnemo od njega, da ga pobijedimo, da nestane. Sve su misli želje, samo što ih drugačije zovemo, da ne kažem klasifikujemo.
A klasifikujemo i vrijeme zar ne? Dobro, loše, lijepo, ružno, ispunjeno, neispunjeno... I opet su to želje, jer uvijek želimo nešto. I to je ok. Ako se upravlja time, a ne ako TO upravlja nama.
Medjutim, igranka je to, baš kao i oni trenuci kada ne znaš koja je sledeća karta, ili koji ćeš broj izvući, dobiti, na koju stranu će se kockica okrenuti. I to je život. Igra. Ples.
Emocija je želja. Želja je misao. Misao je tren. Tren je vrijeme. Vrijeme je život.
A kako vi plešete?
Jeste li strogi prema sebi? Razmišljate li o tome? Vodite li vi ili ste vodjeni?
I kako god da jeste, sve je to u redu. Nikada ne može biti isto i ne treba da bude. Jer kako bi onda znali šta je evolucija. Ko smo bili, ko smo sada, a šta ćemo biti.
Istorija se ponavlja, da, ali i mi se mijenjamo, pa je onda i to ponavljanje drugačije. Mi biramo, kako.
Opisala bih to kao momenat kada pokidamo ogrlicu od perli, pa sve padne na pod. A one onako okrugle i sitne, razbježe se na sve strane. Ono što uspijemo da pokupimo, zadržimo, nadjemo, to ostaje u igri. Do sledećeg „pucanja“. I sve to dobija opet neki novi smisao i ulogu.
Želimo, dobijamo, biramo, zadržimo, pustimo, opet dobijemo, pa želimo, mijenjamo i sve tako u KRUG.
Šta ćemo dobiti, izabrati, pustiti ili zadržati, zavisi isključivo od naših želja. Od onoga šta smo privukli, za šta smo spremni. I opet je sve u redu.
U svemu tome bih izdvojila kao najbitnije i „najteže“ osvijestiti svjesnost i ono što jeste, jer samo tako zaista možemo sve živjeti, proživjeti, a ne samo prisustvovati. I zato u svakom djelovanju važno je biti svjestan baš tog trenutka i mogućnosti, proživjeti sad, jer ćemo se do sledećeg momenta promijeniti i sami pa sve i da se trenutak ponovi, mi smo drugačiji. I opet nije isto.
Zato se galaksija neprestano širi i nikada neće stati. Bili smo, sada smo i bićemo.
