Tako neki dani, dinamični, u suštini fantastični, jer ništa više neće biti isto. I neka neće.
Toliko toga za reći, konstatovati, o toliko toga razmišljati, da ne znam ni kako sve napisati.
Traje to već od jesenas, medjutim kao da tek sada dobija na nekoj privremenoj suštini, taman pred praznično ludilo, koje će malo opravdati ovo svakodnevno.
No vraćam se malo u toplije dane.
Jutro je. Prokapa kiša i neka jesenja svježina ulazi u sobu. Još uvijek je rani avgust, ali u vazduhu je sve nekako već zrelo. Miriše na groždje.
Ljeto i dalje traje, ali meni nekako kao da je prebrzo prošlo. Donijelo je puno toga, a sve opet kao da je stalo u jedan tren.
Otvorila se neka nova epoha i sada već sigurno više ništa neće biti isto. Puno je emocija i polako sve već dolazi na svoje mjesto.
Plaža, pijesak i miris mora. Po koji zrak sunca grije, ali sada već umjereno. I dalje ima ljudi, neki žagor se smjenjuje, ali opet ni to nije ono kako je inače.
I sve se opet mijenja i samo je i uvijek baš ta promjena sigurna. (Avgust)
Kako su se skraćivali lijepi, topli dani, tako je počelo da izlazi na površinu sve ono što nevremena donose. Opet novo i staro, ciklusi koji se smjenjuju, ali opet na drugačiji način,“po dubini“.
U septembru svi nešto počinju, ali ono što je konstanta je taj bezobrazluk izazvan ljenošću i nesreći skučenih umova. A sa takvima se najlakše i barata. Stado.
Razne propagande, svako vuče na svoju stranu, dominacija ega po svaku cijenu, samo da bude revanš. Na sve domaće ludilo, samo se malo dosolilo.
Najtužnije od svega su mnogobrojni primjeri, najranjivijih grupa koje kao da se množe tragedijom brzinom svjetlosti. Konstantna i sve vidljivija porodična ugnjetavanja, naravno na meti prvenstveno žena “poslušnica“, a onda i djeca kao naslednici svih trauma, koja kasnije formiraju i to sve više poznato vršnjačko nasilje. Jer negdje, nekako, mora da “izduši“ sve to...
Kasnije lanac koji se nastavlja, produbljuje agoniju, jer se sve završava bijegom iz jedne forme u drugu, jer privlači se sve ono što se i nosi u sebi. Pa na kraju neki odluče da “riješe“ sve to kroz drogu, alkohol ili pak skokom s mosta.
Zašto?
Jer društvo koje je u potpunom racijepu i privremenom kolapsu, koji traje, upravo podražava sve navedeno i onda se čude tako dva dana bez trećeg i sve se opet nastavlja.
Žal i tuga za mladim životima koji nisu imali sreće sa podrškom bilo koga bližnjeg, a da ne pominjem tek socijalne službe “na vratima WC-a“...
Neki malo srećniji, snalažljiviji, začeprkaju po površini pa se onda susretnu sa anksioznošću, liječenjem unutrašnjeg djeteta, psiholozima i svim ostalim pomagalima, kroz koje duboko poniru u svoju dušu, riješeni da žive istinu i slobodu. Pogotovo dok su u, prednosti, zdravlju neoštećenom od silnih emocija i trauma.
A onda opet na drugom kraju imamo djubre koje smrdi i truje veliku većinu društva, uz opaske da je važno da je sve “domaće i zrelo“, da se glasa i nose maske pa ćemo lako za sve ostalo. Mostovi smrti.
Nego pošto ćemo reć' ovim “investitorima“, koliko je kvadrat djedovine? Je li mnogo 8?
Mrš. Na(j)zdrav(i)lje.
Onda se pak prozivaju neki studenti, koji su tek zakoračili u taj svijet sistema, koji uopšte postoji?
Smijeh.
Šta se očekuje od njih, kad na prvom koraku baš onaj šalterski radnik treba da je na usluzi da ih ohrabri, a ne da im bude prvi korak do mržnje ustanove koju plaćaju na kraju krajeva...
I kad se neko odvaži da pomisli na neku pobudnu, na nepravednost, neetičnost, odustane već na prvoj prepreci jer KOME SE OBRATITI?
Puno je i većih zataškavanja da je onda najlakše “ćuti, neka, da se ne zamjeriš“... Žalosno.
Opet u svemu je korijen problema duboka ukorijenjenost u načinu života, mentaliteta, geografskog položaja i svega onoga sa čime se ovaj narod susreće. Miks svega i svačega, od mikro do makro plana.
Tako da je jednostavan odgovor zašto je tih davnih godina u jednoj sferi “pravog patriotizma“ vladala ljubav, sloga, rad i disciplina, jer je ključ sisetma bio STRAH. Na kraju krajeva to izgleda kao jedino moguće rešenje za ovaj do jezgra složen problem.
Puno vode će proteći... Jer zaista mora, ako bi se išta moglo promijeniti.
Svakako, ako svako krene od sebe, jer kvalitetnih načina ima mnogo, samo ko istinski to želi, možda se dogodi i neko dobro ubrzanje.
Kako se priroda mijenja, tako se mijenjamo i mi. Fakat je. Svako stablo, svaki list, cvijet, boja i miris je i dio nas samih.
Koliko god se činilo da smo sami, kao po rodjenju, ipak sličan se sličnom raduje i povezuje na svim tim vibraciono-energetskim frekvencijama. Srećno!
