Zamislite kako neko izgovara to da "Vaše dijete nema maštu..."
Nema maštu? Po čijim parametrima? Šta je za Vas mašta? Nisu li baš mašte svih nas individualne kao što smo i mi jedinke svaka za sebe...
Vaše dijete nema maštu i to je neka falinka, neki problem... dijete koje to čuje i stvara osjećaj nelagode, problema, da mu nešto fali, da je nešto pogriješilo. Još u tako ranim godinama, taj momenat će zasigurno predodrediti kasnije odvijanje situacija i postavljanje iste te duše u budućnosti.
A pazite sad, ko je to rekao, procijenio? Ko je nametnuo uvjerenje, ko je sputao, ko je napravio prepreku, a da je zapravo uopšte i nema...
Jer možda za tu dušu 'žuto opalo lišće nisu neke jesenje kočije' već to zvuči kao pravi kliše.
Kako se dijete smatra napornim, ako je ono samo odgovorno, ako želi nešto da uradi na svoj način, ako ima svoju osjećajnost, ako nešto ne doživljava "kako bi trebalo"?
Da li ikada razmišljamo o našim riječima i postupcima pogotovo prema maloj djeci, upijačima? Da li smo svjesni količine odgovornosti koje imamo u tom trenutku?
A znate li da 90% njih, roditelja, finkcioniše po principu uslovljavanja, "ako budeš...., bićeš nagradjen".
Dijete, ljubav, nevinost, otvorenost, sloboda... zašto mu ne pružiti jos više svega i ojačati krila.
Zašto produžavati agoniju uvjerenja i nametnutih očekivanja, iz generacije u generaciju? Početi od sebe.
Znam da je za sve to potrebna svijest na višem nivou, iskrenost, otvorenost, hrabrost, ljubav za
sva suočenja, sve ono što smo imali u najvećoj količini prilikom našeg rodjenja. To je momenat "vraćanja na fabrička podešavanja". Ali mi nećemo fabriku, nećemo podešavanja, mi želimo natus. I da očistimo i sve ono još iz perioda stomaka.
Naravno da nisu svi spremni za to, ali što prije se shvati da je to jedini izlaz, prije će se i desiti kolektivno čišćenje.
A buduće generacije će stvoriti onda raj. Uz našu pomoć.
Nestaće ta famozna formula da ako nisi po njihovome odmah ne valja.
Jer na kraju krajeva i svih početaka, mi smo ustvari svi slobodna bića.
