Baš u ovim blagim danima, svake godine, sve više dolazi do izražaja njen značaj i vrijednost. O tome su pisali mnogi, a danas tek poneki, oni stariji, iskusniji i mudriji pominju i opominju koliko je treba čuvati.
Čuvati i njegovati, baš kao svoju dušu i svoje tijelo. Njegovati se može i sjećanjima, kao i zasigurno nastavljanjem tradicije, koja je ostala najpoznatiji metod očuvanja.
Ma koliko teško vrijeme bilo, ovi dani su tu da nas ohrabre i podignu, da nas umire i osvijeste. Sve je za čovjeka, i da griješi i da pogriješi, da skrene ili se vrati, da bude iskušavan. Oprostiti grijehe sebi.
Naravučenije, koje se uvijek prožima, je da se ne zaboravi svoje porijeklo, ali ne da bi se time branilo od nečega spolja, već da se čovjek okrene svojoj duši, da pronadje snagu i motivaciju, ljubav i nadu!
I ako smo fizički na okupu, ali i ako nismo, iz ovih ili onih razloga, naše duše su uvijek povezane. Upravo okretanjem sebi, svojoj duši mi održavamo povezanost i sa ostalim. Energetski razgovori.
Svaki tren zajedničkog vremena je pravi blagoslov kojeg smo svjesni tek kada sve prodje. Zato je važno osvrtati se u trenutku, doživljavati ga u sada i osjetiti zahvalnost. Za to što imamo, za to čega ćemo se sjećati. Od čega živimo i za šta živimo.
Radjanje duše je ujedno i njena smrt, prelazak iz jednog oblika u drugi. Kada se osvijesti i prihvati prirodni proces, sve dobija na smislu i značaju, kojeg pogotovo sada najmanje ima. Kada kažem 'najmanje ima' tada mislim na brzinu kojom se sva dešavanja dogadjaju, gdje često nismo u mogućnosti da osvijestimo sve, prihvatimo i proživimo, jer smo zagušeni količinom informacija i gubimo osjećaj za svjesnost.
Ovih mirnih dana, nekako dobijamo priliku da zastanemo i osvrnemo se, pa i govorimo o budućnosti, ali tek toliko da poželimo, ali ne i planiramo. Želja je bitna, a ostvarenje će zasigurno doći.
I opet kada sve dodje i prodje, vraćamo se porodici, našem uzemljenju. I zato je ona toliko važna. Bez nje kako bi išta imalo smisla...
I baš u ovom vremenu, mnogo je toga što radi u interesu njenog uništenja, a ljudi najčešće nesvjesni toga, posustaju ili odustaju. Materijalno preovladava, čini se interesantnijim, uvjerava u sreću, a to je ono za čim svi žude.
I onda osjećaj te sreće jako kratko traje. Posle se samo stvari komplikuju jer se ljudi toliko izgube.
No baš sada, kada je najmračnije jer treba da svane, iskušenja su i najjača. I samo oni koji je se drže, imaće šanse da prežive. U svakom smislu.
Ono što me negdje raduje ili barem se nadam, je naš balkanski mentalitet. Toliko čudan da ga je teško objasniti. Ali nekako oduvijek je porodica bila važna i čuvana. I pored svega, koliko god da je oslabljen njen uticaj, mislim da su nam šanse za dalje veće nego drugima, jer ovo je narod sa emocijom, narod sa dušom, a to je ključ za novu svijest.
Dušom do porodice, porodicom do duše.
