Trista šezdest peti dan jedne godine. Dvananesti mjesec. Peti dan u nedelji.
Bilo je svega. Listam fotografije u telefonu i podsjećam se svih momenata, uglavnom lijepih.
Bilo je dinamično. Mogu da osjetim svaki taj trenutak i misao, osjećaj koji sam nosila. Šta me je brinulo, a šta veselilo. O čemu sam maštala, čemu se nadala.
Najviše od svega što me raduje je toliko vremena provedeno u prirodi. A bilo je i nekih posebnih dogadjaja. I baš mi se svidja ona svilena kombinacija.
Bitno je sve ovo, pa i prisjećanje, baš sada pred jedan novi početak. Ali tako je i svake noći do sledećeg svitanja.
Zaista, koliko god da je teško, izazovno u ovom vremenu koje vlada, ja ipak osjetim mir i znam da sam uspjela.
I to baš zato što mi je svaki dan poseban i drag. Sve više osjećam i živim sadašnji trenutak, iako se misli ipak roje pa odvedu u ovom ili onom pravcu, ali sada je povratak mnogo lakši. Povratak sebi, sada.
Dahom vremena svakog trenutka bilježim emocije, stvaram sjećanja, volim i grlim kao more obalu, kao svako zrno pijeska vlažnu kožu, kao so kosu...
Reski planinski vazduh je momenat otrežnjenja, koje bistri misli i opet odvodi u stanje zen-a.
Malo više meditacije i sve nekako samo krene, pokrene, pročisti. Stvaraju se nove ćelije i sve se obnavlja.
I odjednom prestaju sva pitanja koja podsjećaju na prošlost i akcije tada, jednostavno sve je jasno i prihvatljivo. Lekcija je naučena ili nije, ali svakako da je jedan dio predjen.
Istinska vjera u sebe i zahvalnost pokreću taj točak u vodenici emocija, želja i mogućnosti. I sve je moguće!
Zato želim da sada ovdje ostavim jedno kasnije sjećanje i skrivenu poruku sebi za dalje. Kodovi se stvaraju onda kada ih nismo svjesni. Neke ranije sam sada prepoznala i imaju oni još
poruka u sebi.
Važno je čitati i spoznaja će sama doći.
Srećno svako novo svitanje!
