Potiskujući osjećanja ne potiskujemo li sebe? Je li veća jačina i hrabrost ako se nešto sabije ili pak pusti da izadje na površinu? Ne leže li baš sva rešenja u tome da budemo to što jesmo, pa kom opanci kom obojci...
Jer okolina ne mari ni za šta, sve je samo trenutna trač partija, do neke sledeće. Samo oni nesvjesni i duboko izgubljeni uzimaju takvu vrstu hrane... A da ih je mnogo, mnogo ih je.
Medjutim, ima još puno onih krhkih, naizigled nesalomljivih, kao i onih ćutljivih, povučenih, rijetko vidljivih... Jer oni biraju svoj način uprkos očekivanjima džungle.
Samo osjećaji su stvarni, samo od njih se živi. Tu se sve radja i umire. Svakim potiskom ubijate neki dio sebe. Zašto?
I jasno mi je, a i nije. Ali želim da ovo ostavim ovdje kao neki podsjetnik za sve što je bilo i za sve što dolazi.
Da li si mi vjerovao? Da li si mi vjerovala? Da li ste mi vjerovali?
Nije ni bitno, ako je sve po spostvenoj savjesti i miru. Samo treba prigrliti i propustiti, sve, ali baš sve, samo tako spoznajemo i budimo se. Idemo dalje.
Korak po korak, stepenik po stepenik, sve do svoje duše. Kada nju osvojite,a ona se mislim osvaja, spoznaje cijeli život, onda dodje neka nova svjetlost, neko novo putovanje.
I to onda nije kraj, već novi početak.
I svi smo tu, na neki način, a zauvijek ćemo i biti, jer smo i sada.
Zato samo nježno i polako, jer sve je kako treba.
Ne zaboravite da se svjetlost rodila iz mraka, taman onda kada ne bješe ničega.
Isto kao što je Buda pitanje "Da li postoji Bog", zamijenio tezom "Kako se treba ponašati bez obzira na to da li Bog postoji ili ne?", osjećajima ne treba upravljati, kalkulisati već ih prosto osjećati.
I ta igra će prosto postati jednostavna i divna, jer kada jednom osjetite, onda više ništa neće moći da vas vrati na put potiskivanja koji djeluje kao živo blato.
