.png)
Katkad je potrebno da se dese neke stvari kako bi se uvjerili u to koliko smo zapravo srećni i često nezahvalni. Čija je to sijenka zatrovala naše puteve?!
Toliko me boli u grlu da ne mogu progovoriti i samo bih plakala. Osjećam da ove suze odnose neku bol i tugu, ali toliko jaku, nakupljenu, koja tijelo čini umornim, nejakim. Imam potrebu izbaciti tu knedlu, koja kao da se zaglavila negdje toliko da pritiska sve jače i guši. Puno mučnine ne može se sprati vodom već kao da u trenutku gutljaja doprinosi da srce jače boli...
Usporeni film u mojoj glavi i slika kroz koju putujem svojim tijelom do duše. Sve je tako jasno vidljivo ali tako teško za osjećaj, a onda kao da se vratim sebi da uzmem još vazduha, pa opet zaronim dalje, još dublje. I već mi bude lakše i suze se same zaustavljaju i riječi same izlaze formirajući neke djelove vječitog mozaika. Sve to kao da se premiješta s jednog mjesta na drugo kao pokušaji sklapanja slagalice koja je satkana od milion boja, teško razaznjivih za uklapanje jer svaka može i ne mora zauzimati baš to, pravo mjesto.
Zaranjam još dublje u stomačnu duplju koja je produženi dio kosmosa. Pokušvam shvatiti kako funkcioniše tako savršeno čudno i zašto baš tako?! Hiljadu, milion pitanja se roji tražeći odgovore, bez kojih mnogi ostanu, ne sprečavajući njihov povratak sa pregršt novih.
Osjećaj grča popušta i ponovo se vraćam na površinu. Dišem, sada, punim plućima, oči su mi bistrije i dolaze nove misli. Slike koje mogu značiti san ili javu?
Već osjećam tu pisaću mašinu i njene hladne, teške obode. Pomijeram za novi red , a mastilo prelazi na tako lijepo uradjenu hartiju. Pokraj mora sam, a onda negdje u planinama ispred vatre, okružena sniježnom bjelinom i predivnim nijansama plave dok pada noć.
Čitaju oni čitaju i dopadaju im se moji spisi, i samo tek poneki mogu znati ko, kako, zašto, gdje, dok ostali vjeruju u jednu bujnu maštu koja donosi novac. Samo rijetki znaju, koliko su te hartije zapravo donijele svojim postojanjem. Sloboda. Mir. Nada.
A onda se javlja ono staro, dobro znano pitanje hoće li iko ikada moći da razumije to i da voli baš takvo, kakvo jeste, da čuva?
Opet se vraćamo na pitanje o vječnosti i postojanju, ne shvatajući koliko utičemo sami na sve to. Svakim korakom ucrtavamo nove granice, pobjede ili poraze, za neke buduće potomke. Tek poneko se zapita o sebi i svojim postupcima u trenucima dok proživljava ili „plaća“ grijehe prošlosti nečije. Zahvalni na toj svijesti vraćaju se sebi i žele bolje sjutra, za sebe, za sve.
Bila je najmladja od starijih članova pčela. Usled mnogih životnih okolosti, dopustila je sebi da se zaljubi i pobjegne od stvarnosti. Od prvog trenutka svi su znali da nije bio za nju. Nikome se nije dopao i te oči odavale su ga uprkos svom trudu da bude dopadljiv. Pokušavali su, da joj na bezbroj načina ukažu o nekim bitnim pitanjima, želeći samo najbolje. Medjutim nije im išlo za rukom, a ona se sve više otudjivala i zatvarala. Kao da je jeo mrak polako ali sigurno. I samo se u tek ponekim momentima otvorenosti mogao uhvatiti tračak nade da je ipak još uvijek njihova.
U drugom momentu, nove dvije karike, nešto starije, živjele su neke druge momente teške onoliko koliko su njihova ledja to mogla nositi. Prva od njih bila je zatvorena u nekom drugom vremenu, koje se vratilo i nastavljalo kao vremeplov. Desila joj se zabranjena ljubav koja je nosila ogromno breme griže savjesti i težine svih okolnosti, kao i nekim unutrašnjim osjećajima koji su je činili srećnom i ispunjenom kao nikada do sada. Osjetila je to čudno stanje u kojem kao da je živjela neki drugi, zakašnjeli ili preuranjeni život. Uprkos svim čarolijama što je ta ljubav nosila, teret je u jednom trenutku bio toliko težak da se više nije mogla sama izboriti...
Sledeća je bila ona, možda i najjača. Predodredjena za terete svih njih koji su je okruživali uključujući i njen lični. Dugo odvojena, a u stvari svo vrijeme prisutna. Ukazivala je na jedno, a bila je sasvim drugo. Sposobna ali i nesvjesna tragala je za nekim dobrim kompasom.
Četvrta od njih, najbliža, najdalja, znana i neznana, puno puta lutajući, pronašla je i želi slijediti svoju slobodu, pametnija i povjerljivija, ustvari mnogo svjesnija i hrabrija.
Sve su bile upućene jedna na drugu, svaka je mogla biti ogledalo svakoj u odredjenim trenucima. Ipak nedovoljno smjernica tjeralo ih je za daljom potragom. Kažu da onaj ko želi pomoć taj će je i dobiti, baš tako je i bilo.
Puno dugih razgovora, često iscrpnih ali sa mnogo ljubavi pomoglo je svakoj i dalo je podstreka da uhvati svoju svjetlost i iskoristi za neki novi početak. Zajedničkim snagama krenule su dalje. Neće biti lako ali one to mogu, zaslužuju biti bolje i kvalitetnije, srećnije. Zaslužuju da budu posebne, svoje, i da daju onaj rijetki, najljepši i najbolji med.
Svi rastemo zajedno , ali najviše to osjetimo poslije velike tame i bola, medjutim kao što poslije kiše uvijek dodje Sunce, tako će i bolje sjutra. Treba vjerovati da se kao i sve ostalo obnavljamo i javljamo u nekom drugom obliku.
Prihvatanjem da prošlost ne možemo izmijeniti, poželite da budućnost bude bolja, radeći sada.
