-21 gram-
„I svi moji punti kad se zbroje, sve dodje na svoje“... zbrajate li i vi nešto ovih dana?
Ogledalite li se u tudjim dušama i tijelima ili tek tako prodjete mrzovoljno pored njih?
Puna je igraonica ovih dana, kao da je neki novi „virus“ uzeo stvar pod svoje. Možda je to samo voda pokupila sve ono što se skrivalo po ćoškovima pa sada nema kud. Tako u bari svi se prćakaju i bore da se održe na površinu.
Gledam sebe, a onda malo okolne ribe, kako ko pliva...Neko je uključio samo ruke pa se posle nekog vremena javlja bol i stega u ledjima, ramenima, rukama, vratu, glavi... Neko radi samo nogama i brzo se umara, a jedva održava glavu iznad vode. Neko samo zaranja i izranja ne mrdajući s mjesta.
Svi se trude i bore, dok se ne umore ili utope, a neki shvate da se samo treba prepustiti i plutati po površini. Suze će ih osloboditi težine.
Uvijek se pitam kako sam tako objektivna i realna u tudjim situacijama, a za sebe često budem slijepa i nestrpljiva? Je li to zapravo samo odbijanje i “dobijanje na težini“?
Dodju tako dani, kada se prolome oblaci i kiša nikako da stane. Pitam se onda ima li kraja i kako je to kada sunce zasija, i da li će skoro? Dodju tako misli koje odvode do nastanka svemira i one tame iz koje smo potekli, kao da zaboravim na sve te zvijezde koje prave najljepšu žurku.
Zaboravi se neki smisao i činjenica da je sve što imamo opet onaj sadašnji trenutak. Odbolujem svaku pjesmu i stih što podsjeća na život i njegov značaj, pa upalim svijeću i bude opet nekako lakše. Taj tračak svjetlosti podsjeti na sunce i tople dane, pa magija krene.
Čuje se zvuk mora i talasa, škripa pijeska pod nogama, osjeti se miris joda i slana voda na usnama. I sve bude nekako lakše.
Dani se smjenjuju, svaki krene nekim svojim tokom, ali svaki suočava sa istim stvarima. Bježanja nema, potrebno je samo strpljenja i zahvalnosti. Ako ne znaš kako, ako ne znaš šta, pitaj, traži, ogoli se i odgovor će doći. Samo polako.
Zvuči tako dosadno, tako iritirajuće, tako besmisleno, izaziva bijes... Ali ustvari to je ono što trebaš. Izbaciti sve, osloboditi se.
A onda se baš sledećeg dana sretneš sa prijateljem i tako u nekom opuštenom razgovoru, teme se nametnu jedna za drugom, pa shvatiš da nisi sam, ugledaš sebe u osobi preko puta. Doživiš svoj lični odraz. Novi dani opet donose nova suočenja, sve je povezano i sve diše pa i kada mi zadržavamo dah.
Jednog dana onda upoznam jedno Sunce, pa se sjetim kako je to kada ono grije. Onda se sjetim da su me baš prije godinu dana pogledale jedne oči iz zelene guste trave i šta su mi govorile, pa shvatih da je to sve bio samo jedan tren. Jer šta je vrijeme i da li ono uopšte postoji?
To što se tada sastavilo, odležalo je medju koricama i sada skuplja snagu za svoj let.
Tada sam pisala kako je bilo hladno, a toplo, bilo je sve zeleno, mokro, u daljini maglovito, a bistro. Bio je to neki momenat kraja i početka, samo se nije znalo čega. Pisala sam tog dana o cijelom tom periodu i spoznajama, ali ipak u dubini znala sam da je to daleko od zaključka. Svejedno osjećala sam se spokojno i lijepo.
Sjetih se i jednog razgovora proteklog ljeta, koji je obilježen izjavom “penzionisali se prije penzionera“...Tada sam već dobila jedan odraz, kako svi imamo slična pitanja i da svako želi od sebe i za sebe što bolje i kvalitetnije, a onda to ipak ide malo sporije i teže. No opet svi se nadamo da će ipak da se desi. I hoće tj. dešava se već. Sve je ovo jedan proces kristalizacije.
Udalje se tako ljudi, iz svojih nekih razloga, ali se neki opet i združe jer se sada bolje razumiju.
Nije do tebe, nije do mene, do nas je. Svi imaju svoj mali zid iza kojeg proživljavaju sebe. Poštujmo izbore i raširimo ruke za zagrljaj svega kvalitetnog što će doći ili nam se vratiti. Rastimo zajedno.
„Ogledalce, ogledalce moje...“
