-Zvijezda večeri-

     Koliko je teško biti objektivan u nekoj svojoj situaciji? Koliko je teško razlučiti, je li nešto strah ili intuicija? Razmjena energija, mišljenja, tumačenja, pomoglo nam je kako bi došle do one iste tačke polazišta, a to je da za sve postoji pravi trenutak. I baš u tom momentu sa vedrog, ali ne i zvjezdanog, neba pala je predivna čarobnica koju smo istovremeno ugledale. Ona je povikala moje ime, a ja sam u nevjerici gledala potvrdjujući  trenutak. Brzinom svjetlosti riječi su letjele po glavi i sklopile kratku i jasnu želju. I to je poletjelo predivnoj sijalici  iz kosmosa.

 -Kako divan trenutak, odavno je nisam vidjela, a pogotovo ne tako sjajnu i blisku.

 -"Srećna sam kao malo dijete, ovaj dogadjaj uljepšao mi je noć. "

-Da i meni  je, samo nekako neobično lijepo je padala, baš kao u filmovima. Hm...a i sve snimljeno je na osnovu nečega, ovakvih trenutaka...

 -"Naravno, ostaje nam samo da se prepustimo i uživamo."

     Dugo nakon toga, neka posebna aura okruživala ih je i štitila od svih zlih duhova i negativnih energija. Dani su se smjenjivali, a dogadjaji su se redjali, i ne baš najljepši, a one su se rado sjećale te noći i prizora, sjaja I aure koja ih dugo nakon toga nije napuštala. Bila je to zvijeda vodilja, zvijezda zaštitnica. Zvijiezda koja ih je podsjetila i navela na mnoga razmišljanja, sledećih dana.

Prvi put nekako svjesno, osjetila sam njeno prisustvo i sjetila sam se momenta prije 10 godina. Počele su neke pripreme za čišćenje i adaptaciju prostora, koji će ponovo oživjeti poslije dugo godina. Pomagala sam i za početak preslagala sam neka drva koja će nam, poslije ljetnjih mjeseci, trebati za ogrijev. Osjećala sam se baš kao onaj vrijedni mrav iz basne sa cvrčkom koji je čitavo ljeto svirao i landovao, da bi kasnije shvatio da se sav  trud i rad isplati i onda kada nemaš potrebe za tim.

 Iz starih zidova izbijao je miris teških godina i napornog rada, pamtili su oni mnogo decenija i raznih dogadjaja. Baš u tom dijelu prostorije gdje sam slagala drva, nekada se držala stoka kojom se prehranjivala porodica, a u pojedinim djelovima  pažnju su mi privukli zidni prozori takozvane panjege u kojima su se skrivale vrijedne stvari, ponajviše novac. U drugom dijelu koji je bio nekako svjetliji sa prozorčićem, bilo je ognjište pored kojeg se spavalo, a uz to držalo se vino, alat, zimnica kao i škrinja sa svim ličnim stvarima. Dugo sam posmatrala prostoriju gdje se nekada vodio težak seoski život.

Zamišljeno sam slagala svako drvo, trudeći se da sve bude u savršenom redu, baš kao pod konac. A onda kao da sam osjetila nečije prisustvo i  ruku na mom ramenu. Okrenula sam se, misleći da je tata, ali pored niko nije stajao. Uplašeno sam istrčala napolje ali me strah nije dugo držao jer sam imala osjećaj da sam zapravo srećna.

 Godine su prolazile, mnogo toga se mijenjalo i unapredjivalo. Radjale su se mnoge ideje, koje su sprovodjene, pa su konobe svaki put dobijale neki novo-stari izgled i dušu. Tu su se okupljala razna društva i veselile su se mnoge duše ispijajući naša najljepša vina. Ja sam rasla i mijenjala se, sazrijevala i postajala sam svjesnija mnogih istorijskih priča naše porodice i njenih članova. Pa tako i danas pomislih na nju, ženu “zmaj” , koja je sve ovo stvorila.

 Prabaka Andjuša, žena srednjeg rasta, vitke linije, svojim likom, krasi sliku na jednom od zidova degustacione sale. Crno-bijela fotografija koja zrači, obojana najljepšim osjećajima kad god je ugledam. Jaka, sposobna žena, došla iz jedne od najuglednijih crmničkih porodica, za ženu mog pradjeda.

 Rodila je sedmoro  djece, od kojih je kao spas u pravi čas, došao na svijet moj djed Spasoje. Spasio je "linča" svekrve i okoline, što nije do sad muško rodila. Svaki porodjaj sama je obavljala pokraj ognjišta gdje je bilo toplo I čisto. Već nakon drugog poroda, svekrva je proklinjala što radja samo žensku djecu I to je bio razlog što nije htjela pomoći  pa makar umrla. I sama je bila žensko biće , radjala je I znala je koliko bi Andjuši značila pomoć, medjutim njeno srce bilo je poput kamena.

Uz sve Božije blagoslove, ona je pomagala u kući, oko stoke, u bašti. Rano ujutro, prije zore, već spremna, kretala bi sa svim proizvodima , na pijacu na Virpazaru ili Cetinju, da bi prehranila porodicu. Vraćala se tako umorna kući gdje su je čekala djeca, koju je trebalo vaspitati na dobar način, da niko nema primjedbu na njih. Bila je visprenna i snalažljiva, mudra, a poslušna neškolovana žena, koja je širila imanje i bogatila kuću, teškim i poštenim radom i trudom.

Žene su u tom periodu bile slabo školovane I najviše su vaspitavane u duhu dobre domaćice. Mlade su se udavale što je govorilo o njihovom slabom iskustvu I neznanju. Ali ako je vjerovati sudbini, vjerovatno je svaka imala neki svoj put koji je donosio mnoge borbe I iskušenja. I tada, kao I sada pokazivale su mnogo veću snagu, promućurnost I snalažljivost nego “jače” polovine.

 Za to vrijeme, njen muž, poslat je u Ameriku, zemlju daleku, da radi i šalje novac. Boravio je tamo par godina, da bi se neuspješno vratio praznih džepova. Njegovo je bilo samo da se oženi i sve ostalo radila je majka, a potom nastavila žena.

 Andjuša je uspješno izvela djecu na pravi put. Ćerke je poudala, a sinovi su nastavili sa obrazovanjem i kasnije su osnovali svoje porodice. Imala je pametnu i vrijednu djecu, ali malo ko joj  je pripisivao uspjeh. Kao i danas, ali tada mnogo više, vladao je patrijarhat. Medjutim pamtili su je i unuci koji su je obožavali. Bila je to nježna i brižna baka o kojoj se pričaju samo najljepše priče. Moj otac je pamti i volio je više nego ikoga I uvijek  govori:" kako je to samo baba znala, najbolje od ikoga...".

I eto baš danas, dok sam pomagala tati, oko vina, opet su me zanijele misli oko bake Andjuše i njenog života. I čini mi se da sam osjetila njeno prisustvo u konobi, baš kao i prije 10 godina. Samo što me danas nije bilo strah, već sam imala još veću potrebu da radim i njegujem ono što imam, zahvaljujući njoj.

 Žive ti zidovi i dalje, upijaju neke naše priče i mirise, broje godine, preko 300 od kada postoje, pa ko zna dokle će još...

I tako zvijezda večeri  je obasjala onog trenutka neke djelove naših duša, da bi se večeras nastavilo u drugom pravcu, podsjećajući se davnih godina i predaka. Ponosna na nju, iako je nisam mogla poznavati, osjećam da je bila baš kao što pričaju, samo što riječima ne mogu sve prenijeti. I kako kažu živiš dok god te pamte. Laku noć zvijezdo naša!