.png)
”Imam svoj mali svet I oko njega kineski zid…” u isto vrijeme tako moćna I tako iritantna izjava… Valjda je to zbog svih osjećaja trenutno. Ruke pune pregršt posla, a ne mrdaju s mjesta. Nervoza I neko ludilo mozga koje je neobjašnjivo I kada pokušam da ga definišem, samo bude još gore. Taložilo se sve to danima, a onda je jedan dogadjaj doveo do totalnog kolapsa čitavog sistema. I tijelo više ne funkcioniše kako treba.
Može li se živjeti bez mozga? Haha, pa evo većina I živi bez tog organa. I predivno im je. Žargonski rečno “lagani” su skroz…
Tako mi treba jedan fabrički restart! Ponavljala sam to u sebi nakon svih ovih dana, nakon čitave prošle godine, a da se ne vraćam dalje(još unazad).
Na playlisti ide pjesma “ sve je lakše kada se pusti glaaaas…”
U glavi ludila gdje su krajnosti crna I bijela, zapravo taj glas dodaje ostale boje, suze prave akvarele I sve je mnogo ljepše. Boje se razlivaju I dodaju neki poseban sjaj I ljepotu tim djelovima koji slažu mozaik. Sve se nekako postepeno slaže, medjutim još uvijek fale neki djelovi da bih mogla jasno vidjeti šta sve to predstavlja.
Prirodno je da smo svi različit I da….
Stala sam, nisam mogla dovršiti svoju misao, nešto mi nije dozvoljavalo. I evo danas osjećam se baš kao I tada, želim pisati puna nekih emocija vodjenih raznim dogadjajima.
Prikazivali su relativno novi film, u kojem je njen muž bio pisac. Borili su se sa teškim problemom, a on je opstajao zahvaljujući ljubavi i pisanju. Kanalisao je svoje misli, energiju,shvatao je. Ali ništa nije silio, jer znao je da to onda nije pravo, istinski. Već imam gotov jedan tekst, ali mi se nešto nije dalo da ga podijelim. Osjećala sam to, a osjećam nekako i sada da možda nije momenat za njega. Kao da nije zapravo dovršen, niti emocije podržavaju ushićenje kao pred svako novo pojavljivanje. Zato odlučujem da ga ne puštam.
A tako je vruće, prosto da poželim kišu, vjetar, snijeg. A ne znam šta mi je, nekako sam haotična, neraspoložena. Graniči se sve to sa nekom početnom nervozom. A realno, baš sada nema neke potrebe za tim. Imala sam dva divna dana, iza sebe, veselu energiju i divne ljude. Zahvalna sam na tome i onda mi je krivo što se sada osjećam ovako. Žašto baš sada?
Poslije toliko dugo vremena, sanjala sam te nekako u čudnim okolnostima. A zamisli baš juče prije nego smo krenuli, okupili smo se na toj divnoj terasi i kao srednjoškolci ubadali smo parove. I pomislila sam na tebe, bili smo drugi po redu, ali zamisli bili smo zatvoreni. Glupost?
Već dugo vremena, baš nemam nikakav osjećaj u vezi tebe, čak se i ono nedostajanje izgubilo. Mirna sam skroz ali i čudna samoj sebi. Nekako ne znam još uvijek jesam li te prevazišla ili mi se samo čini, a možda je ovo i zatišje pred buru. Nekako mi sve to djeluje tako daleko i nijemo.
A kada te „vidim“ često mi se javi i osjećaj sažaljenja, zbog te moje neke, sve sam više sigurna, stvorene iluzije o tebi u kojoj si tako poseban. I onda se sve sruši jednim realnim osvrtom. I to me dodatno udaljava od tebe. Ali ja sam spremna, svo ovo vrijeme me je dovodilo, polako ali sigurno do ove pozicije sada. Upravo mi se vrti po glavi, ona izjava „žali Bože materijal“.
Ne, neću ti dozvoliti da mi zgadiš ljubav, zaljubljene parove, iskrenu pažnju i sve to što je potpuno predivno. A imala sam i tu fazu, da mislim kako je sve lažno.
Sada to ne mislim, želim novo. Želim pravo. Mislim da je sve nekako sazrelo i došlo je vrijeme za promjene.
Tako mi odgovara soul muzika, koju upravo slušam. Kako je baš SOUL!
Sada sam bolje. Upravo sam dobila precizne informacije, i zaboravljene momente o kojima definitivno treba pisati. Radujem se ovom nastavku i brzom susretu. Želim ti lijepo popodne uz mnogo jazz & soul muzike!
