.png)
Mislim i osjećam kako je divno biti u ovakvoj energiji kao što je ova večerašnja. Kako smo srećne i blagoslovene što smo ženska bića. Nakon dužeg vremenskog perioda desilo se ono naše "ćakule ćakule". Svaka u domenu svog novog nivoa, promjene svog bića i uma. Fleksibilnije i otvorenije nekako drugačije nego prije. Prelijepo je biti dio svega ovoga.
Vrijeme. Koliko je prošlo? Koliko toga se izdešavalo? Ne znam, niti bih mogla sve sabrati. Znam samo da se sve dešava kada treba, opet to ponavljam po ko zna koji put.
"Izbacivale" smo redom sve čega smo se mogle sjetiti, zapravo sve ono što nam je najbitnije trenutno, ono što nas dotiče...
Pričala je tako hrabro, i mirno. Uživala sam slušajući je, kao što uživam i dok čitam njene tekstove. Puno emocija, puno "tehnike" kojom te "drži " da ne trepćeš. I bilo je teško, i bilo je tužno, i bilo je lijepo i opet sve nekako prihvatljivo. Puno puta tokom priče, pažljivo oslikavajući svaki detalj, osjećala sam takvu energiju baš kao da sam bila tamo I to me je činilo srećnom. Pokazala je svoje veliko srce! A kao što kaže ona, mnogo puta, "dato nam je"... I zaista ne znam nikoga drugog ko bi SVE to mogao iznijeti na takav način. To je naša "Ve u Ško"! :))
Evo se čak i kiša sprema, nebo je odlučilo da otpusti svoje emocije, zadovoljno našim razvijanjem. Doživljavam ovu grmljavinu kao aplauz kojim nas nagradjuje uz kišu nebeskih suza radosnica. Slušalo je ono sve naše priče i lukavo nas vrebalo raznim iskušenjima, kojih možda i nismo bile svjesne ali smo čistim srcem nastavile put.
I zato će se i sve ono "loše" završiti u najboljem obliku! Sigurna sam.
Nego da se vratim malo unazad, već zaključujem, a imam ti još toga ispričati...
Dakle, pričale smo dugo i tako je vrijeme proletjelo. Došle smo i do te stalne teme- posesivnost-koju je nemoguće izbjeći... U meni je, u nama je.
Vjeruj mi da znam, upoznale smo se ta posesivnost i ja...a još imam i predispozicija.. ha ha
I pričala sam i navodila sam kako me je to sve mučilo, kako se to i pojavilo i onda smo polako dolazile do nekih činjenica, zaključaka, šta li već…
Rekla sam kako mislim da je to u meni zbog te potrebe za zaštitom osobe koju volim i u isto vrijeme ljubomore koja se stvara gledajući kako se ta osoba daje drugima. I znam da to nije dobro, ali treba mi vremena, borim se… A i bojala sam se. Medjutim više se ne bojim, sada nekako imam potrebu samo da to izbacim iz sebe, da ispričam kako to doživljavam, ne bih li došla do kakve poente. I moram ti reći da mi to pomaže mnogo. Svaki put nekako vidim situaciju drugačije i shvatim neki novi dio sebe. I to je super, zar ne?
Slušala me je, pomno i vrlo strpljivo, a onda je rezimirala stvari i svoju percepciju, koju je iznijela vrlo jasno. Poentirala je pitanjem " Da li bi ti bila spremna da ubiješ voljenu osobu, zbog ljubavi?!".
Nasmijala sam se, pomalo zatečena, rekavši da ne znam.
A onda je nastavila, sa “višnjicom na torti ": “Ali pazi ljudima je najteže da se suoče sa svojim ogledalom u drugim ljudima"...
Dajući do znanja da shvatam ja sve to, rekoh kako ja sebe ne vidim u toj situaciji i da možda nisam svjesna. I prihvatila je skroz tu konstataciju, da bi se priča nastavila kroz zdrave šale…
A onda mic po mic, dodje maca na vratanca, nesvjesno "pokopah" svoju nesvjesnost priznavši stvari kojih sam vrlo svjesna, ali o kojima nisam razmišljala na taj način.
I onda shvatih kako ipak ne znamo ko smo ni mi sami, da se upoznajemo čitavog života i da je važno zbog toga, ne osudjivati jer možda sudite sebi samome. Uostalom ko zna šta je ispravno?! A potom zakljičih da je važno pričati o svemu tome jer kako bih drugačije došla do nekih shvatanja da nismo krenuli sa onim "pucanjem"...
I evo kiše, pada sve više i više, praveći najljepše zvukove, stvarajući idealnu uspavanku za večeras.
