Nedostaje mi tvoj zagrljaj… Znaš ono kada me obuhvatiš rukama I kada nam se tijela spoje tako jako, da ih ništa ne može odvojiti. Nedostaje mi tvoj miris koji osjećam dugo, dugo nakon rastanka. Nedostaju mi tvoje ruke, snažne I nježne u isto vrijeme, čiji dodir osjećam i sada. Nedostaje mi onaj pogled iz tvojih divnih, tamnih očiju, koje sijaju kao zvijezde na mjesečini. Nedostaju mi tvoje usne, meke, tople, koje ljube tako da se koža topi pod njima. Nedostaješ mi. Nedostaje mi ćutanje sa tobom. Nedostaje mi ta sreća koju sam osjetila one večeri kada smo priznali sve što osjećamo. Nedostaješ mi puno…
Tako je teško kada se budiš I spavaš sa tim osjećajem u grudima. Teško je kada znaš, osjećaš da je ta noć, jedina bila iskrena I stvarna, za svo ovo vrijeme, I tako kratko je trajala. Teško je kada se pitaš šta se desilo I zašto nemaš odgovor. Osjećaš da to I dalje traje, obostrano. Ali ti nije jasno zašto pomaka, nikakvog, nema. Osjećaš se kao da je vrijeme stalo. Teško je kada nešto osjećaš, a onda se zapitaš da to nje ona tanka linija izmedju želje I straha. Da li stvarno vjeruješ da je on takav kakvog si ga ti osjetila, prepoznala. Ili je to tvoj strah od razočarenja u isto?
Negdje duboko u duši osjećam, da ti ja nedostajem možda I više nego ti meni, ali da iz nekog razloga ti to ne pokazuješ, tj.ne umiješ. A pritom svjetsan si svoje greške. Strah te je, od odbijanja I suočavanja sa istinom. I sve ja to razumijem, ali mi nije jasno kako možes živjeti ovako? Da li su te emocije toliko jake ili slabe da te drže u kandžama I ne puštaju da kreneš dalje?
Zašto me onda trenutak I osjećaj navodi da želim dalje bez tebe? Previše me je mučilo sve ovo vrijeme, da počinjem gubiti svaki atom snage, a emocije me lome I mrve, toliko da me strah da ne odu u onu drugu krajnost. Ne želim I ne mrzim te, I više nisam ljuta, samo sam povrijeđena I tužna. I svaki put kada pomislim na tu noć, oči mi se napune suzama jer osjećam koliko mi nedostaješ. Nekada bih voljela samo da si tu da te zagrlim I da ćutimo. A onda osjetim da je I tebi potrebno isto.
Ali nema, nema toga, jer ti si se zaledio. Strah te je nadjačao I ne pušta te. Žao mi je zbog toga jer tu ti niko ne može pomoći, sa tim se moraš sam izboriti. Ja vjerujem da sam dala sve od sebe da budem tu za tebe I da ti oprostim, ali dalje moraš sam da se boriš. Žao mi je što znam da će te stići kad tad I ovo sve prema meni, I bojim se da ćeš se kasno probuditi I onda će mnogo više da te boli. Ja ti to ne želim, nikada.
Patim I patiću ko zna koliko još, ali isto tako ću I ojačati. Pokušavam da prihvatim to, ali bih više voljela da smo tu jedno za drugo, da olakšamo jedno drugom jer zajedno smo jači.
Ako misliš da ja nemam strah, varaš se. Moj strah nastupa kada pomislim da te nije briga za mene I da je sve bila laž. A to boli jako. I onda mi još više fališ da mi pokažeš da to nije tako. Ali tebe nema.
Poslije toliko vremena ponašaš se tako glupo, kao da ništa nije bilo I pokušavaš sa mnom na način na koji znaš I sam da ne može biti ispravan. I onda znam da je to tvoj strah, ne umiješ drugačije, ali si pri tom I bezobrazan jer misliš samo na sebe. To tako djeluje.
I kada me uhvati ljutnja I bijes, ubrzo nakon toga počinju se ređati slike istine I tvojih poljubaca I riječi, tvog zagrljaja I izdaha olakšanja jer kao da si makao kamen sa srca onda kada si osjetio I dao ljubav. I to me lomi kao kada se talasi razbijaju o stijene.
I tako, onda zagrlim jastuk, isplačem se I olakšam svoju dušu, umornu od toliko toga. I krenu misli, kako bi sve bilo drugačije samo da se taj jedan korak tako mali, a tako veliki napravi i načini novi život.
Dugo je govorila je tako mirno I jasno, da su moje uši upijale svaku izgovorenu riječ. Ne trepćući osjetila sam snagu tih riječi I bilo mi je teško. Osjetila sam njenu tugu I sjetu, ali I veliku pouku koju je ova priča nosila.
Opet me uvjerila koliko je važno biti slobodan I koliko je bitna mirna savjest. Koliko je važno davati I praštati, jer ta mržnja ne vodi nikuda, samo loše donosi sebi samom. Uvjerila me je koliko trenutak istinske ljubavi može biti jak I zarezan duboko, duboko… Ukazala mi je da I pored svega, ista ta ljubav ne dozvoljava da izgubiš svoje dostojanstvo, već te čini jačom. Pokazala mi je koliko te u stvari sve to čini da možeš opet da voliš više I jače Iako ti se to čini nemogućim. Uvidjela sam da ipak postoji ta istinska ljubav, u koju vjerujem, koja se znatno razlikuje u moru drugih, lažljivih. Pa I onda kada misliš da nije uzvraćena ti je I dalje osjećaš, a lažne ti to ne mogu priuštiti.
Ipak naposletku, prihvatiš sve onako kako jeste, jer iz nekog razloga baš sve to tako I treba biti. I opet srećan si I kad misliš da nisi. Tako praviš sebe da budeš vječan iako će te možda pamtiti samo jedna duša. Sjećnja su oduvijek postojala od kada I čovjek postoji, što govori da će tako I biti dok god nas ima, a onda možda sve ode u neki beskraj odakle se opet izbrisati ne može. Vječan si od trenutka kad si rođen. Rođeni smo da volimo I to je naša jedina dužnost.
“…Da je sreće da,
da nema zidova
visine beskraja iza kojih si
sve svoje sklonila, sve moje sakrila
Da je sreće da
Tvoja koža je od zvezde satkana
koje vode me
lako bih tad ja
da nema zidova i glupih razloga
I tako svaku noć i dan
ja vojnike naslikam
da od drugih čuvaju
kapije tvog srca
Mislim da još uvek znam
sve tvoje navike
voleo bih samo da
jedna ne postanem ja.”
