Loading...

- Zašto? -

Kako objasniti ili razumjeti nešto u šta ne želimo da pogledamo? Šta je to što čovjeka tjera da "gura stvari pod tepih"?
U biti to je svakako strah, ali od čega?

Koliko dugo neko može stalno tražiti izgovore ili opravdavadi odredjene postupke ili razmišljanja? Da li uopšte postoji momenat “prelivanja čase”?

Svakako da postoji. Očigledno je jasno da dok god se nešto gura, nešto drugo trpi i prasak se mora desiti, jer ne može ništa u nedogled. Iako to tako zamaštravanje istine često odgovara i bude traženo kao instant rešenje.

"Sto ljudi sto ćudi." Svako ima neke svoje stavove i uvjerenja, svako se ponaša onako kako želi i kako mu odgovara. Ali isto tako svako snosi posledice za sve svoje izbore. Iako zvuči nekako ucjenjivački, energija prosto tako radi.
Svjesni toga ili ne, često zaboravljamo na koji način će se naši izbori odraziti na sve one koji ostaju posle nas. Sebičnost i pohlepa, su dva najčešća podupirača, ali ipak bih izdvojila sebičnost kao zajedničku crtu svih, kod nekoga manje ili više izraženu. A zašto?

Zašto je bitniji vaš život u odnosu na nečiji tudji? Zašto ljudi gledaju samo do onog momenta dokle su oni živi? Zašto ne žele da remete svoj mir i komfor, a da pritom skrnave svoju zaostavštinu?
Da li je onda išta vrijedjelo truda ako poente nema?

Zašto su ljudi sebični pa odlučuju i misle da kažnjavaju sebe, nekim postupkom, ne pitajući se kako će to podnijeti druga strana? Jer možda će ona time biti kažnjena više?

Zašto se ponašamo kao da smo mi centar svijeta i vremena i da nam je sve podredjeno?

Zašto se tako lako zaboravljamo koliko smo sitan "šraf" u ovom mehanizmu?
Zašto nam je najlakše bježati od suočenja, kada znamo da se bumerang uvijek vrati sa početne tačke?

A to je naš izbor.

Koliko god svi imali pravo na svoj izbor, koliko god željeli da što "lakše prodjemo", činjenica je da na kraju svi prodjemo....
A žasto onda ne odlučiti da dato vrijeme učinimo tako da bude lijepo i za nas i za one koji ostaju?

Zašto je potrebno da zbog pretrpanosti neka eskalacija učini da nekadašnji početni korak sada bude previše bolan, da onda izbor bude sklupčanost u mraku? Zar je lakše doživjeti fizičku bol, kao krajnji manifest prenatrpanosti?
Zar je lakše bježati kroz vijugave uličice uma, zamagljene pod dejstvom vještačkih "pomagala"?  Ili je "lakše" zadovoljavati neiskanalisane nagone kojima se "rešavaju" momenti?

A najviše od svega "volim" onu uvijek u trendu: "Život je jedan" kao izgovor za sve izbore.

Koliko moraš ne voljeti sebe, da bi sebi to činio?

Zar je lakše gubiti sebe u zoni sumraka ili osvajati sebe u najdivnijoj svjetlosti i svetosti svog bića?

Je li i dalje aktuelno "od ponedeljka ću" ili "samo još nešto da riješim pa ću onda"?
A šta je preče riješiti nego sebe upoznati i pogledati iskrenim pogledom, punim ljubavi?

Kada ste riješeni krenuti u osvajanje svoje svjetlosti jedino je ljubav potrebna. Sa njom sve počinje i biva.

Kao što se budimo svakoga dana, tako se budimo i svakog trenutka upoznavajući svoj duh. Upoznavanje traje koliko i mi, i nikada nije kasno niti nemoguće promijeniti svoj oblik.

Uvjerena mnogim primjerima iz života, to bih najbolje opisala kroz jedan primjer, a to je da je voda voda isto kao i kada isparava ili kada je u obilku leda.

Šta vi radije birate biti para ili zamrznuti?

 

Jelena Kopitović, 16/10/2020, 06:10