Vrijeme je prolazilo, ali emocije i misli se nisu mogle povezati i usaglasiti. Nekako sve je bilo isuviše natrpano, odjednom je počelo da se gomila, onda kada se najmanje i očekivalo. Slobodno može se reći da se i nije očekivalo. Činilo se kao da svaki minut donosi nešto novo, još i još... Nikako da stane ili uspori. Glava je bila kao balon, s vremena na vrijeme mozak bi djelovao kao puding, činilo se kao da ce samo eksplodirati u jednoj sekundi, a onda bi počelo da boli i odavao bi znakove postojanja. Pokušavala je da skrene svoje misli i da se poveže ali nije joj se dalo. Pitala se koliko i čega još može da čuje, vidi, osjeti, shvati?! Nije joj djelovalo moguće jer se često osjećala isuviše slabo i umorno, a onda bi se odjednom pokrenula kao tek rodjeno dijete koje je puno životne energije. Osjećala je to mnogo dublje nego što je i sama mogla znati. Otkrivala je...
Ponestajalo mi je riječi, gubila sam svoju emociju i osjećaj za iskazivanje iste, mučilo me je sve to. Željela sam osloboditi energiju koja me je stizala u svakom obliku prezasićenosti. Muzika, sport, razgovori i samo spavanje,koje bi bilo bijeg od svega, nije pomagalo u tome. Ili vrlo kratko, do sledećeg buđenja.
Ali nije htjela siliti išta... Prepustila se vremenu i njegovom djelovanju , jer znala je da to jedino i može učiniti potpuno prirodno.
I opet nedelja... Tako čudan dan u jednoj sedmici. Pun tuge, radosti, sjete, misli, muzike, priče, Sunca i kiše, oblaka i vjetra, zagrljaja i osmjeha, suza i svega onoga što život nosi. Nedelja ni kraj ni početak. Ona je samo između, baš kao i vrijeme, da poveže sve to što se rastaje i spaja.
Nedelju nikada nisam voljela, nije mi bila jasna, baš nije. Uvijek mi je bila teška, kao i sada, ali čini mi se da je počinjem prihvatati, kao i sve ostalo što sam i što ću.
Vrijeme ti poklanja sve to što si htio, što si želio, što si volio, što si mislio, za šta si živio. Vrijeme ti poklanja i sve ono što ti treba tek doći.
Te note te samo tjeraju da misliš i osjećaš. Čini mi se kao da ih sviram, kao da ih mogu rukom uzeti i dodirnuti, kao da su žive dok ih slušam. I ne želim da prestane njihov valcer koji je tako veličanstven.
Plava, opet je tu, kao nekada u mojim tekstovima, plava je tako živa i daje svemu neki divan smisao. Plava je moja boja, simbol mog kutka i neke neobjašnjive veličine svemira kojeg živim i volim.
Teško je katkad shvatiti sve te stvari i pojmove, sve te ljude i riječi, sva ta osjećanja i samo vrijeme. Međutim, lijepo je. Zaista jeste i kad nije. Bili oni dugi ili kratki, srećni ili tužni, teški ili laki, lijepi su.
Svaki je tvoj i moj, njen,njegov, naš. Želim ih što više i duže, da budu naši.
Čarobnim štapićem, napravićemo svaki posebnim i dragim, jer na kraju, ako kraja ima, ostaju nam uspomene.
Tužno je. Nije tužno. Boli. Ne boli. Plačem. Plači. Žašto? Zato. Ne mogu. Možeš. Ali. Nema „ali“. Kako? Tako. Tek tako? Da. Hoću? Hoćeš. Ne znam. Znaš. Kako? Tako. Znaću? Znaćeš. Dobro. Dobro.
I valcer se nastavio, baš na onom koraku gdje je i stao, samo nekako drugačije. Jer igrači su bili drugačiji. Bili su stariji, malčice zreliji. Ili samo ona. Dugo očekivani susret, događaj koji je trebao da da odgvore na sva pitanja, prošlih mjeseci. Hrabrost je bila prisutna u njoj, ali njemu je manjkalo te muškosti da kaže ono što je želio i osjećao. Preovladao je inat i bijes, prema sebi, reflektujući njoj. U momentima ludila, vraćao se starim načinima i riječima, ali ona nije htjela to. Rekla mu je, znajući da će je shvatit baš onako kako treba, kad tad, da mu je oprostila, davno. Ali se i promijenila. On je promijenio. I sada ona želi drugačije,a to mu i stavlja do znanja, boreći se na čudan način sa svojim emocijama, koje su bile tiše nego što je očekivala.
Zaista, bila je potpuno, i više od toga, svjesna svega. On se iznenadio, nije očekivao. I odustao je tog dana, ali hrabrije nego prošlog puta. A, ona ipak nije mogla vidjeti to baš kao nešto dobro, jer vrijeme je učinilo svoje. Potrebno je sada mnogo više, svega, da bi povjerenje vratio. Ako je oprostila znači da je jaka i sada opreznija, ali ne znači da je odlučila, jer takve odluke se teško donose.
Valcer je bio pauziran na neko vrijeme, da bi se igra ponovo otpočela. Ali i za trenutak ponovo prekinula, dok se note pripemaju za novi ples po dirkama i žicama, naglašavajući beskonačno vrijeme, ljubav i smrt koje nas čine beskonačim bićima, ponekada zalutalim ali ne i izgubljenim. Plešimo...
