Dok stojim na prozoru sobe odakle posmatram selo, osjećam kako mirišem na prženi krompir koji sam spremala do skoro. Kožu mi natapaju sitne kapi kiše koje jedva da se i osjete, ali je sve okolo mokro. Brojim kuće i koliko je njih "živo", po dimnjacima koji se puše.
Oblačno je i tako čudno vrijeme. U kući je mnogo hladnije nego napolju. Osjeća se miris drva i loženja. Priroda je počela da zeleni krupnim koracima. U daljini se čuje huk rijeke koji kao da kamufliraju konstantni cvrkuti ptica. To mi liči na ljeto i zrikavce koji će uskoro početi da zriču. Selo je nekako ponovo živo, življe nego li prije koji mjesec. Na vidiku su mi i koze, koje se oglašavaju svojim zvoncima oko vrata, a ima ih raznih od čisto bijelih preko onih šarenkastih do lijepe čokoladno braon boje. A sada se izdvaja i jedan poseban cvrkut koji djeluje kao neki alarm. Lavež seoskih pasa i... Tu je orao, tako nisko leti. Vjerovatno je odabrao plijen.
Dok pokušavam da se nadišem tako lijepog, blagog, a čistog vazduha, polako upadam u neki svoj zen. U tome mi i pomaže stolica na ljuljanje, koju smo restaurirali prošle godine u ovo vrijeme. I sada samo vidim vrhove brda.
Ne znam koji je tačno dan otkada smo u ovoj vrsti samoizolacije. Ne pada mi teško, još uvijek, jer sam i dalje poprilično "jaka" da živim u trenutku. Uprkos svojoj "drugačijoj" prirodi, bez velike buke i drame, volim ovaj vid mirnog života koji me sve više upoznaje sa sobom i dozvoljava mi da budem bolja verzija sebe. Trenutna upućenost nije samo na sebe, već i sve one koji su mi značajni na svoj način. Kao da smo dobili priliku da se upoznajemo opet. I to mi se svidja. To mi prija. Kroz takvo upoznavanje "sprovodim" svoje prethodno naučene lekcije i dajem sebi novu šansu. Lijepo je. Opet "pobjedjujem" sebe. Sada dobijam mnogo više ljubavi, prave!
Volim da se volimo. Ljubav je ta koja nas drži i pokreće, pa i kada smo "zarobljeni". Kroz sve ovo učimo da još više cijenimo i dajemo i to je tako dobar osjećaj. Mislim da sada bolje spoznajem svoj odgovor na poznato pitanje "Kako bi proveo/la vrijeme za koje bi znao/la da je poslednje?".
Vidim da se u datoj situaciji i još jedan dio prirode pomalo budi. Neko brže, lakše, a neko sporije i teže. Uglavnom je ključna razlika u strpljenju i dopuštanju shvatanja, prihvatanja. A otkrivam i mnoge one koji su bili sakriveno budni.
Iako se pričaju razne teorije zavjere, trenutno mi uopšte nije važno što je istina jer kao da vidim viši cilj, nepredvidiv čak i za tvoritelje situacije, u svemu ovome. Nije da se ne zaboravim u nekom trenutku, kada pomislim kao da sam u nekom snu, kao da mi se možda nešto desilo i treba da se probudim i vratim u realnost. Medjutim, ubrzo shvatim da je sve ovo jedna nova realnost, jedno novo radjanje za sve nas i da ni bol više neće biti ista.
Ono što bih voljela je da uskoro mogu biti okružena i sa još nekim bitnim osobama, koje su trenutno daleko, na različite načine. Bez osude i krivice, vjerujem. Jer sada mi je prosto nemoguće da se vratimo nazad, kao nekada, nema svrhe, a ni logike. Grlim svaki trenutak, jer znam da će sunce uskoro opet biti tu, vidljivo. A onda pametnije i otvorenije...svi MI.
