Koliko iskušenja život može da zada? Koliko nepristojnih ponuda? Koliko puta srce i razum moraju da se sastanu i raziđu?
Uvijek su tu bile varnice koje su svaki čas mogle da zapale tu vatru ljubavi. Godine su prolazile i sazrijevalo se, ali taj osjećaj nije jenjavao... Malo po malo neke stvari su se lagano otkrivale, emocije su sve više bile na površini. A onda...
Jedne ljetnje noći desio se taj njihov, prvi poljubac, iskreno i divno kako to samo ljubav može načiniti... Ali, uvijek mora postojati u pričama to veliko ali...
Nema pulsa, ne čuju se otkucaji srca. Samo se vide suze koje teku kao najduže rijeke na svijetu. I tako su prolazili dani, a oni su se pretvarali u mjesece i svako novo buđenje bi pokrenulo po jedan dio te rane koja je konstantno krvarila nekada više, nekada manje. Na trenutak bi se učinilo da je zarasla, ali već sledećeg trenutka crvene kapljice bi se pojavile.
Mučila su je razna pitanja na koja nije imala odgovore, a pitala se hoće li ih ikada i dobiti. Nije shvatala zašto joj se to dešava, zašto?! Čime je to zaslužila?
Emocije su tako lutale i tražile neki oblik u koji bi mogle da se uklope, da se sjedine. I taman kada je pomislila da je sve preboljela...
Stao je na tu ranu, što sam je stvorio, na oko zacijeljenu. Međutim to je djelovalo kao sloj neke kreme koja treba da pomogne pri zarastanju, učinilo joj se tako... Svaki dan dodavao je malo po malo, nekako nestrpljivo. Uplašila se.
Nije očekivala da će je baš on dotaći na to mjesto djelujući kao melem. Uhvatio je strah od silnih emocija ali i misli da se ta rana opet ne raskrvavi. Ne bi mogla opet da pati i da liječi to mjesto. Ne želi ožiljak, želi novi početak!
"U sledećoj epizodi...". Osjećala se baš tako kao u nekoj seriji koja daje epizode taman toliko da održavaju priču, ali i da probude taj osjećaj ushićenja čekajući emitovanje nove.
Sve to joj je pravilo neki pritisak u grudima kao kada se oblak postepeno skuplja i priprema za kišu. Tako je i njeno srce lupalo i nagovještavalo čišćenje zenica oka svoga. I to je nije plašilo, samo je umorna od toga...
Ona želi sve iz početka, ali je strah jer nema povjerenja, a kada se povjerenje jednom dovede u pitanje onda je sve ostalo suvišno. Željela bi da mu vjeruje i pruži ruke za topao i nježan zagrljaj, da ga ljubi i voli jako i slobodno bez ikakvih barijera i strahova, da mu da sebe, svoju dušu. Želi da bude voljena! Želi da pokaže svim tim ostalim dušama, da je njena vjera u pravu ljubav zaista oživjela taj pojam, razbila sve iluzije o nepostojanju iste, postavila novi "zadatak" za sve žive. Kako stići dotle i ne gubiti nadu i vjeru u svim tim momentima sivila? Ali, kako?
Ima li ona hrabrosti za to? Je li dovoljno jaka da krene opet? Da li je spremna da "zaboravi" svu tu bol i da se napravi da je to bio samo ružan san? Je li njena ljubav toliko jaka i moćna da zasija jače nego ikada, baš kao kada se feniks diže iz pepela?!
Saznajte u nekom od sledećih tekstova...
