U početku to su male duše, koje su zavisne od ljubavi i podrške svojih najbližih. Duše koje su nastale jer im je život podarila majka koja ih je nosila u utrobi svojoj. I uvijek, ma gdje god da su biće dio njene duše. Osjetila bi svaki njihov, i najmanji nemir. Zadojeni njenim mlijekom, satkani njenim bićem, nosioci njene duše dio su neraskidive veze majke i djeteta. Pamteći svaki njen dodir, svaki poljubac i zagrljaj, svaku kritiki i pohvalu, urezuju osjećaj kao pečat koji stoji do kraja života.
Ležimo. Njena glava na mom stomaku. Trenuci. Duša je mirna kao da spava.
Već danima mi se vrzma ta tema po glavi i svakodnevna dešavanja koja je samo iznova pokreću, a što je to život i ko smo mi? Naravno, ni prva ni poslednja što se to pitam, kao ni prvi ni poslednji put. U svakoj životnoj sferi to pitanje se provlači na ovaj ili onaj način, i uvijek nekako pokušam da sagledam odredjenu situaciju i nas same u svemu tome. Međutim do nekih odgovora vjerovatno nikada nećemo doći, kao na primjer ima li života posle smrti?!
Subota je, prvi dan vikenda koji je uvijek nekako topao i mio. Jutro sa porodicom uvijek prija jer to je moje bezbrižno gnijezdo. Taj miris priganica dopire do soba i sa sunčanim zracima budi nase snene oči. Udoban, mekan i topao krevet prosto ne dopušta da ostane sam i to izležavanje traje i traje sve dok...
Čekaj, pa on te zvao? Nakon toliko vremena? I kako si to podnijela?
- "Pa, presjeklo me znaš, ruke su mi se tresle, ubrzano disanje i javljam se..."
Ii?
- "I jedno veliko i... Ne znam u meni se odvijala bura, talasi su neprekidno zapljuskivali obalu i more je bilo jako uzburkano. Posejdon se probudio i konačno počeo da stišava stvar... Ne znam, bilo je prilično uzburkano."
-Prevedi molim te?
-"Pa šta da ti kažem nakon svega, mislim da definitivno još uvijek negdje ima emocije iiii, ali prosto nešto se i pregorelo, pa sada preovladava taj osjećaj bez imena. Hoću reći, bez osjećaja, prije i posle sve se čini isto, a opet i nije baš tako. Ma ne znam treba mi direktan razgovor jedan na jedan.
Da razumijem, desiće se, a ako ne, svakako kazaće ti se samo, taj osjećaj i sve.
-"Vjerujem."
Dani prolaze i svakodnevne obaveze nas često zaborave od tog osjećaja kako vrijeme "leti", sve dok se ne desi tako neka vrsta šoka.
Ej znaš da se operisao, ona rutinska operacija, dovela mu je život u pitanje. Kažu nešto se potkralo u tijelu pa je eskaliralo nakon operacije. Ili je greška doktora pa neće da kažu, da priznaju sebi i drugima. Ali, kritična noć je prošla i sada je sve uredu. Nadamo se. Vidiš kako život zna da bude čudan. Neko preživi nemoguće, a nekome se sve zakomplikuje od "sitnice"... Bad luck ili šta?
Bila mu je je i otac i majka. Svaki njen dodir bi se urezao pod dječiju, nježnu kožu koja pamti svakom porom i taj zagrljaj i taj osmjeh. Volio je i brata i sestru. Želio je samo da pomogne. Ali život se poigrao sa njim... Odveo ga je daleko od topline doma svoga, naručja kojeg mu je i podario. Daleko, daleko, ko zna gdje.
Sam. Sam sam. Sam se rodio, sam i umro. Samoća sama po sebi je tužna. Teško mi je. Misli "lete" po glavi i prave ozbiljan vjetar koji nanosi strah i bol. Strah od pomisli kako je čovjek jedno čudno biće, i kako je zapravo sve ovo čudno, i ovaj život i ovo vrijeme i sve ovo što postoji i što znamo. Ko smo mi, zašto živimo? Zašto umiremo? Zašto smo baš rođeni na taj dan u toj godini, na ovoj planeti? Zašto baš u ovoj porodici? Hoćemo li opet živjeti posle smrti? Hoćemo li ikada više vidjeti svoju majku, oca, sestru, brata? Svoju rodbinu i prijatelje? Šta će se desiti sa svima nama? Strah me je od nepoznanice. I sve to me boli i muči da suze već same liju niz ovu kožu što je čudna sama po sebi. Ali odgovore na ova pitanja niko ne može da da. I to prihvatam.
Vjerujem... Vjerujem u sebe i svoje misli. A šta mi drugo i preostaje sem da... Da čuvam i volim svoje najbliže, da budem što bolja za njih. Da ne osuđujem i da pomažem drugima. Da budem ono što jesam i da volim to. Da živim svaki dan tako da iskoristim svaki trenutak, kao da je poslednji, jer nikada ne znamo kada je poslednji. Nema pravila i niko ne zna šta je ispravno, a šta ne. I vjerujem da ne postoji zlo, već samo dobro, ali da postoji strah naš najveći neprijatelj. Ljudi ne plašite se, svi smo hrabri i sve možemo samo treba naći način, a nijedan strah nije jači od nas! Kada jednom pobijediš znaćeš da možes i opet, samo probajte. Živite! Uživajte u svim čulima i prirodi koju i sami činite, jer "džaba vam novci moji sinovci" to je sve fake... Sigurna sam da svi želite samo ne umijete.
I taj početak je najteži jer prosto kada se mrtvac digne iz groba, ne znaš je li skelet ili je stvarno slučajno zakopan. Ali diše on , diše...
Drugi dan. Ponovno suočenje.
Ulazak u bolnicu u kojoj se rađaju i gase životi. Ta plavo-zelena boja sa neonskim sijalicama, taj zagušljivi vazduh ispunjen mirisima bolničara. Ti ljudi koji dolaze da nekome usreće i ispune jedan sat ili par minuta od kojih će živjeti naredne dane. Penjemo se i nailazimo na tu sobu u kojoj se čuju aparati koji svojim kratkoročnim zvukovima prate rad srca. Izlazi majka koja je uplašena, iznenađena, zbunjena i koja nam daje jedan minut od njenog vremena, samo da mahnemo i pružimo osmijeh. Zakoračili smo ali nas je zaustavila vika te medicinske sestre koja je nekontrolisano pričala o nekim maskama i kapicama.
Izlazimo brzinom svjetlosti da bi ta osoba ućutala! Uznemirenost, bijes, tuga što se tako žena ponijela. A onda ide drugi momenat gdje govori " isteklo je vrijeme i za majku"... Alo bree šta to kažeš ženo? Ko si ti da kažes da je isteklo vrijeme za majku, da gleda svoje dijete koje je jedva preživjelo? Šta pričaš to stvorenje ludo? Ćutim, ćutim jer nije mjesto, nije momenat, nisu oni krivi što leže tamo i slušaju nečije iživljavanje.
Odlazimo tako tužne i bijesne. Trebalo je hrabrosti ući u tu bolnicu, i suočiti se sa situacijom, a ne još i ovo. Izlazeći na vazduh, pluća grabe svaku stotinku da iščiste sve udahnuto. Oči plaču da očiste te ružne slike i boje. Uši osluškuju šumove vjetra da produvaju taj zvuk aparata, da izbace taj grozni glas zaposlene koja je negdje izgubila dušu, koja je nezadovoljna sobom i koja na vrlo "lijep" način brine o pacijentima i čini im da baš "uživaju " u toj atmosferi. Divno se potrudila da im uljepša dan tim urlikom da je vrijeme za majku isteklo.
Postavlja se pitanje, šta je ovo trebalo da znači? Kakav odgovor da pruži, na sva prethodna pitanja?
Kiša pada i spira sve nečistoće i grijehe ovih površnih ljudi. Ove je možda i moguće očistiti, ali pazite, možda neće biti drugog puta. Ako ne znate kako pomislite na sebe i odgovor će vam doći.
Sve bi bilo ljepše da se zapravo slušamo medjusobno, a ne samo gledamo. Poslušajte i tišina vam pruža odgovor.
