Dani. Šta sve donose? Kojom brzinom? Znaš li zašto? Ja ne znam. Ali ih osjećam. Znači živa sam. Živim. Volim ih... Svaki je svoj, baš svoj. Mada mi često nisu ni jasni baš,ali nema veze, ne moraju ni biti. Uvijek postoji neka nepoznata X,valjda je to tako dok živimo. Međutim razlika je u tome kako ih prihvatamo. Pa da počnemo detaljno...
Petak, naglašava kraj radne nedelje i započinje ciklus sledeće... U pozorištu se davala pretpremijera predstave koja je nenadano došla, dan prije toga, kao još jedna zvjezdica na spisku. Prihvaćeno od strane moždanih pomoćnika, uslijedilo je još jedno novo iskustvo.
Polako smo se okupili na voljenom platou ispred gradskog pozorišta, gdje se sastajemo dva puta sedmično. Pozdravili smo se osmjesima i slatkim šalama. Počastili smo se dobrim energijama, koje se razmijene svaki put i donesu sjaj našim licima. Gase se svjetla i predstava počinje.
Sami početak nije odavao puno toga, već je navodio na razmišljanja i razne ideje. Najviše su nas interesovale oči, te divne oči koje su nas posmatrale sa visine koju je teško dostići. A onda malo po malo, klupko je počelo da se odmotava... Puna pažnja je bila prisutna čitavo vrijeme. Počeli su uzdasi, smijeh od tolikog jada što naša realnost je. Svako poentiranje, šalom, na glupost ovog naroda bilo je nagrađivano gromoglasnim aplauzom. Ljudi su se pronalazili na ovoj ili onoj strani. A onda, nema više smijeha, prestao je. Pogađalo je svakoga, ko je imao hrabrosti da pogleda istini, u onaj nerv što se proteže ravno do mozga. Sramota drugih, naša sramota, što nas to sve okružuje, što smo se predali? Zašto? Sadašnji, budući roditelji, pokoljenja naša... Muk.
Budite se ljudi, budite se, duboki, zimski san se završava.
Koliko toga znaš i slušala si, ali opet nisi znala ni osjećala do kraja taj strah koji se desi? Sve dok se ne desi i tebi, nećeš zaista ni znati ni osjećati uistinu kako je to. Pratila je svoj osjećaj, nesvjesno, nešto je tjeralo da ode kući, da se ušuška u svoju bezbrižnu bazu. I nije uzela to taksi vozilo koje je "čekalo", već je zvala sebi "svoje". Prišla je zgradi i ulazu, u kojoj živi od svoje treće godine. Na vratima je stajala čitulja i vidjela je da je čovjek bio star i bolestan, a onda su vrata zabrujala i odavala znak da su otključana. Krenuvši da uđe osjetila je tri koraka, jedva čujna, nekom nesvjenom brzinom okrenula se i ugledala momka koji je bio jako crven u licu, sa "krvavim" očima. Pomislila je da je možda uplakan i da ide kod tih komšija, a onda su se misli rojile brzinom svjetlosti, možda je ovo, možda ono... Međutim taj instikt je nesvjesno slušala. Vrata je prepustila i krenula ubrzanim korakom, prošla je pored lifta koji je "slučajno" bio zatvoren i krenula je stepenicama koje su joj izgledale duže nego ikada. Bio joj je za petama, ali kako je preskakala po dvije stepenice, osoba iza nje je usporavala svoje penjanje. Uletjela je u stan, zaključala se i nepomično je zurila kroz špijunku, čekajući. Minuti su prolazili ali on nije nastavljao put do komšija na četvrtom spratu. Zatim je pošla do balkona ne bi li vidjela je li napustio zgradu, ali nikoga nije bilo na vidiku. Samo su se čula auta u daljini. A onda je krenula da priča.
I dok su svi bili vidno uznemireni, ona je bila skroz mirna, čudno mirna. Majka joj je rekla da će je možda sjutra stići i da treba da odmori. A što majke kažu tako uvijek i bude, ali uvijek! I sledeća dva dana, plakala je mnogo, izbacivala je strah koji se uvukao pod kožu te neprijatne večeri. A onda je proradio bijes.
Crveni alarmi su zvonili i pitali se da li je moguće da je došlo takvo vrijem da je "opuštenost" strana riječ? Opet jad, bijeda, što smo ovo dozvolili? E narode, narode, gdje vam je pamet isparila? Gdje su vam dostojanstva, ljudskosti vaše?
Onda je počelo da popušta i prvi krug se zatvorio. Nada se da je to "preboljela" jer imala je sreće, instikt je bio jači i pobijedio je. Zahvalna je na tome i to ni sama ne zna koliko! Sledeći dani su htjeli da donesu ljepote i da naprave dobar balans. Uprkos svemu nije dozvolila i nisu uspjeli da joj ugase plamen i tu nadu da prava ljubav postoji i da ona liječi sve.
To su bile slike osjećaja koji su se preplijetali... I listovi ostaše zdravi i zeleni!
