„Da li znaš koliko je teško napisati nešto?!“
Kako god i šta god i ko god da piše, piše se iz neke emocije, koje smo svjesni ili nismo. „Upravo sada imam osjećaj propadanja i kao da ću se srušiti.“ Rekla je to u momentu kada je počela svoj put bjeline stvarajući zvijezde na njemu. Kao da je neka vrtoglavica uhvatila ili se to njena čakra na tjemenu otvorila i ispustila prvi trag svjetlosti. Možeš li zamisliti tako nešto?
Teško je ako to ne osjećaš, ali nije nemoguće doprijeti ako se potrudiš. Svako ima neki svoj način i doživljaj, prihvati i prepusti se, neka te vibracije nose. Ako si tu onda tako i treba biti dok god si tu.
Sada je u njoj toliko nekih neizdefinisanih misli koje ne znaju kako će da izadju i kojim redosledom, a na sve to ona se boji da ih ne izgubi. Pokušava smiriti se i otpustiti ih pa kako se slože, ali... Puno buke, a onaj otvor, ona čakra kao da je i dalje otvorena, kao da i dalje razmjenjuje svjetlost, energiju. Nije skroz prijatno ali opet ima osjećaj kao da tim otvorom diše.
Nebo je zvjezdano iako napolju pada kiša. Grmi i sijeva baš kao da je neko odlučio da napravi gore neku žurku medju oblacima. I njoj prija. Ne voli buku gromova, ali ta svjetlost je zapanjujuća!
Još jedna poteškoća za um, ali i snaga, je ta opsesivna potreba za redom i poštovanjem pravila, da ne pogriješi ali opet da dodje do svog cilja. Imala je san, ima cilj, ostvaruje ga na svoj način pri tom poštujući ostalo. Sve do jednog momenta ,koji ne predstavlja, rizik radi dokaza. Odlučena krenula je dalje.
Vrijeme protiče, minuti se smjenjuju baš kao i njena osjećanja i to je glavni dokaz da osjeti. Smjena je tu. Smjena postoji jer ima i zašto postojati. Uprkos svemu ona ide dalje. Gleda pravo i dolazi do rešenja, stvarajući nova djela.
Pokazuje hrabrost, odlučnost, način na koji ona može. Osjetiti i dati.
A onda ljudi oko nje polako iz očiglednih razloga počinju prihvatati sve to i žele biti dio njene priče. Eto nisu odatle iz njenog svijeta ali vole je pa su nekim čudom uspjeli i shvatiti, prihvatiti tu razliku. Sada tek mogu razumijeti da je ustvari sve to isto i ako ne djeluje tako. Ona se izborila radi osvajanja njihove ljubavi i pri tom je uspjela oplemeniti i njih same. Sjajno zar ne?!
Koliko puta ste se zapitali zašto se neko ponaša na odredjen način koji vi ne razumijete i koji ste sigurno nebrojeno puta osudjivali? Koliko puta ste onako istinski, duboko zamislili svoju svjetlost da bi otkrili odgovor? Pri tom ste sigurno i sebe krivili, preispitivali...? Sigurna sam da jeste barem jednom, naravno iz ljubavi? Iz straha da nekoga ne izgubite,da ne budete dio emotivne priče te osobe.
Da li ste se ikada zapitali kako vi djelujete drugima? Da li vas drugi dobro razumiju? Da li je to ono što vi pokazujete isto kao i njihovo mišljenje o tome? Da li vas neko krivi zbog vašeg načina? Volite se, a ne znate kako?
Šta je to što vam ne dopušta da shvatite nekoga na pravi način? Strah sigurno od nečega. Da strah je u pitanju jer strahovi su svuda oko nas i u nama. Jesu iako to ne želite da priznate, jesu vidite i to poricanje je strah. Nije mišljenje jer to poričete vašim mokrim dlanovima, ubrzanim govorom i tvrdom gestikulacijom, lupanjem srca, zamišljenim pogledom, odbijanjem da možda nešto i jeste tačno iako se vama ne dopada, bijegom. O da bijeg je sve ono što „preduzimate“ kako bi skrenuli misli sa toga što vas plaši.
Onda date sebi vremena, pa malo popusti, pa skupite hrabrost da opet krenete pravo, medjutim opet vas nešto saplete. A da onda pomislite kako vam je neko postavio nogu, jer vas ne voli, da sigurno je to tako. Onda opet prodje malo vremena pa dok tako ne razmišljate ni o čemu nešto vas stisne u grudima. Ne možete da dišete, imate osjećaj da vas neko davi, da umirete! Smrt, kraj!
Htjeli bi da vrisnete ali nemate glasa, hoćete da kažete ali vam je “krompir“ zaglavljen u grlu, hvata vas toplotni talas, a onda drhtavica i padate u postelju. Sklupčate se u položaj fetusa jer tako mislite da ste barem malo zaštićeni, a ustvari sve vas još jače stiska. Stiskate sami sebe, dok ne krene bujica iz vaše duše.
Otvarate se tako polako kao pupoljak kada se razvija. Svjetlost dopire do vas i polako se popravljate.
Tako nekoliko puta dok ne upadnete u proces čišćenja, iz najskrivenijih fioka, vadite podatke i procesuirate ih često i kroz snove. Svijest i podsvijest, pravi se balans.
Dolaze vam onda pod ruke razni naslovi, ideje, tonovi koji vas liječe, jačaju, a da toga niste ni svjesni. I to traje i traje i vodi do sledećeg stepenika, do one noge koju vam je neko postavio...
Sada se nalazite na nekoj frekvenciji čiji broj ne znate ali vam prija. Bude i tu talasanja ali nekako kao da lakše padaju jer sada vam je već poznato da to vodi ka nekom rešenju. Malo više obraćate pažnju na ljude oko sebe i njihova ponašanja kojih najčešće ni oni nisu svjesni. Prepoznajete, pa pokušate da pomognete ali od njih deset, možda tek jedan nešto skapira. Vidite da je teško i da ne treba nuditi dok neko to ne zatraži.
Kada zatraži znači da želi i da treba, a onda stupa vaše iskustvo kao podrška za dalji svjetlosni put te osobe. Svako ima svoj, ali osjećaj podrške uvijek prija.
A oni koji ne žele ili nisu svjesni, tako trebaju i da budu sve dok sami ne promjene svoj pravac. Niko drugi umjesto njih to ne može učiniti i to je tako.
I za sami kraj, kako prepoznati prave od onih „umišljenih“ pravih, je osjećaj koji vam dolazi iz stomaka kada otvorite prozor ka odredjenjoj svjetlosti. Stomak zna najbolje! Uostalom svi mi svojim načinom i življenjem upravo pokazujem dokle smo i što smo. Sve je vidljivo ko umije gledati.
