Loading...

Ulicama

Koliko vremena je prošlo? “Kocka, kocka, kockica”

 Tražim neku melodiju koja će mi pomoći da pokrenem sve to što treba da se oblikuje i izadje na površinu. Puno promjena, malo vremena. Ili se bar tako čini.

Sve u svemu promjene su opet jedine sigurne i neka su. Zadrmalo je ovih dana sa svih strana. Kraj novembra kao da nagovještava kraj jedne epohe. Početak neke druge?

Ono što je meni uvijek prva misao je to koliko smo besmisleni u odonosu na ostatak prirode i njene jačine. Koliko smo nebitni i koliko smo samo jedan statistički podatak u cijelom svemiru.

A onda se podsjećam, svakodnevno, na sva ta ponašanja drugih, sa kojima se susrećem, koji misle da su centar svijeta, da su svemoćni, da su sve i svja. Čemu to? Zar nije prevazidjeno, uvijek se pitam? Zar nije dosadilo da se iživljavamo nad drugima, da diktiramo neka pravila i sve zbog tog ega. Meni je to poprilično dosadilo da gledam.

Sa druge strane kao neko ko želi samo da očuva svoj mir, nailazim na svakodnevna iskušenja u reagovanju na sve ono što pokušava da remeti moj svemir. Negdje je trenutni zaključak da treba opet naći neki blanas u svemu u odnosu na svoje stanje i prema tome i ‚‚puštati“ sebe iz sebe onako kako ti odgovara u datom trenutku.

U momentima totalne izolovanosti i racionalnosti potruditi se da skupimo svu mirnoću i snagu uma.

Sve više  se vraćam na te neke osnovne stvari i momente koji čine moje minute, sate, dane, godine, život. I to je ono jedino bitno. Sreća.

Uvijek me ta ‚‚obična“, jednostavna pitanja vrate na početak svega, onda kada malo zalutam u mislima zbog zagušenosti memorije uma i srca. A onda, dodju i situacije koje opet upućuju na isto. Bitnost istog. Za mene istog.

Srećna sam što sam učila kroz mnoge situacije, mijenjala i naučila na kraju, da kada jendom sve prodje budemo ponosni na sebe i ne žalimo zbog onoga što smo uradili, a ne kajemo se što nismo. Što mi je savjest mirna jer sam davala sebe sto posto, iako je tada bivalo izuzetno teško.

Kada sve prodje i vrijeme učini da osjećanja umire i potisnu tadašnje trenutke, počnu preispitivanja i onda se pokaže je li nešto trebalo ili ne. I najbolji osjećaj je kada ne žalite. Sve ostalo dodje na svoje.

Sve je već tamo gdje jeste i kako treba biti. I time naš duh postaje jači, a vjera snažnija i otpornija.

Onda tako uživamo u svoj toj snazi i punoći naše ličnosti. I opet posle toga dodje neki  ‚‚pad“ , ali to je sve u svrhu daljeg rasta. Sve te oscilacije ‚‚vode“ nas kroz život i čine ga aktivnim, dinamičnim, čine ga živim!

Naravno, niko od nas nije još došao do toga da bude imun i da olako prihvata svaku promjenu, ali je neki cilj da svaku promjenu, pa kakva god ona bila, dočekamo u što boljoj spremnosti u odnosu na date okolnosti. Jedino tako se pokazuje neki napredak u odnosu na prije. Barem ja to tako vidim.

Jednom mi je neko rekao, kako uvijek u mojim tekstovima vidi neku bol, tugu, patnju i postvaljeno mi je pitanje zašto? U tom trenutku, tada, doživjela sam to isuviše lično, jer je moja senzibilnost bila na nekom putu promjena i onda sam odgovor nekako i izbjegla, jer me je dotaklo. Medjutim, sada sa ove distance, posle mnogo vremena, vraćajući se iz nekog razloga na odredjene momente, uvidjam da je moje ‚‚putovanje“ bilo istinski iznešeno, čistog srca. I kao što neko, nekada reče kroz bol se najbolje i jedino raste.

Medjutim, u svakom trenutku, ljudi opažaju kod drugih, upravo ono što je u njima samima u tom trenutku ili zauvijek. Pa je tako svačiji doživljaj nečega indiviualan, poseban u odnosu na ono šta ta osoba nosi u sebi. I zbog toga osude ili bilo kakvi zaključci, za bilo šta u životima drugih je skroz besmisleno.

Neuporedive kategorije, sve više  u svemu, juče, danas, sjutra.

Ono što je za mene sigurno je da trebamo čuvati svaki dio svoje prirode u nama i oko nas i samo tako ćemo moći da idemo dalje i dublje u polja kosmosa. Samo na taj način ćemo pronaći sebe na kraju svih krajeva.

Do sledeće stanice!

Vaša,

trenutno isuviše racionalna, J. smile

   ***29.11.1922.  https://youtu.be/idsI0X4nvtk 

 

Jelena Kopitović