-Saturn-
Ukus zrelih trešanja i slatki miris nježnih malina, još više dolazi do izražaja kada zaronimo u morske dubine, pa odatle gledamo na sunčevu svjetlost kojoj težimo da se vratimo.
Svaki novi zamah razgrće više vode i dovodi nas do površine.
Eto baš tako prolaze i ovi dani. Kao što negdje pročitah davno "svaki dan donosi nove susrete, a svaki susret nove odluke". A koje su naše odluke?
Kakve god one bile sami smo pravili svoje izbore i sa tim se treba i nositi. Nikako da shvatim one ljude koji nakon nekog vremena pokušavaju izigravati žrtve sopstvenih izbora i o kojima se priča kao o ugroženima. Možda to uistinu i jesu ali jesu sami birali? Opet svako ima pravo na grešku i to je ok.
U stvari moja priča treba ići u nekako drugom, pozitivnijem, pravcu.
To jeste, moja želja je takva ali svako će je doživjeti iz nekog svog ugla. Opet se vraćam na tu individualnost.
Svaki put kada pokušavamo da učinimo za sebe najbolje, nekada shvatimo da nije sve do nas. Sve nas vodi ka nečemu dubljem. U dubinama se nalazi sve ono što trebamo da saznamo o sebi, sve ono što se mora otkriti kad tad. I svaki ponovni odlazak tamo otkriva nam kuda da idemo. Svaki put nas navodi na još jednom, pa još jednom i sve dok ne dotaknemo sopstvenu dušu. Da li ćemo je dotaći opet zavisi od naše duhovne snage, ali i onih drugih, koje se suočavaju sa svim preprekama. Često se pitamo, možda najviše onda kada je najbolnije, čemu sav taj trud i napor ako nas na kraju nešto dovede do odustajanja, skretanja. Da li je odustajanje isto što i skretanje ili je to samo neki novi pravac? Kako vjerovati i znati kuda?
Sva ta pitanja, svi ti pravci opet vode u neke nove smjerove, neka nova istraživanja.
Možda nas nekad nešto tudje navodi na ono naše. Možda i kroz ta takva iskustva sa strane, kušamo ustvari spostvo.
I opet se svodi i teži ka putu istine. Neke istine.
Baš kao i tempo kojim sviraju. I taman kad misliš da će zice pući, one prerastu u jos ljepši ton kao da je sviranje tek otpočeto.
Dubine, visine, visine, dubine. Treba sve izdržati, treba sebe prilagodjavati.
Jer, "samo su promene sigurne."
One su neminovne, one su na svakom koraku, one su u nama, a koliko će ih biti i koliko će trajati ostaje da saznamo prepuštanjem u, njihove, dubine.
Oblačan ovaj treći dan septembra i jedna melodija koja uvijek asocira na kišu i odlazak u vrtić.
("I want to break free")
To rano ustajanje i odlazak u vrtić uvijek mi je donosilo neku nelagodu i tugu. Sve dok ne bih došla tamo i provela malo više vremena, pa potisnula taj osjećaj od odvajanja i samoće. Suze bi uvijek potiskivala i tako bi se one vraćale kao poplava u nekom drugom momentu.
Taj momenat može doći čak i dvadeset godina kasnije, zbog nekih na izgled skroz nepovezanih stvari. A taj korijen ustvari potiče iz našeg najranijeg doba. I kada dodjemo do toga onda smo vjerovatno došli do rešenja za trenutna stanja i pojave koje nas negdje koče.
I dok sam sjećanjem kopala po tom periodu sjetih se ustvari da je dio ove melodije bio u džinglu pri jutarnjem programu koji bi uvijek bio uključen pred naš odlazak. Slušala se najviše vremenska prognoza i to me najviše asocira na ta hladna, rana jutra i spremanje za dalje.
Miris kiše i hladan vazduh bi unosio otrežnjenje ali i pojačao bi onaj osjećaj bespomoćnosti.
I sve dok malo ne porastemo i sazrimo pa počnemo uživati u tim odlascima. A onda kada udjemo u tu svoju zonu komfora, slijedi početak osnovne škole. Taj period nas opet "muči" u odrastanju i taman kada postane lijepo dodje srednja škola. Ona prethodi fakultetu, a fakultet životu.
Ispitni je rok, ali on ne obuhvata samo puko gradivo i razne poene već naše jačanje pri svakom padu i ponovno ustajanje, jer nakon diplomiranja ovih ispita, slijede ispiti koje ćemo diplomirati krajem svog života.
Zato se sada moramo osloboditi svih laži i iluzija. Trebamo prihvatiti i nastaviti slobodni.
I dok god bi pomišljali kako smo tužni ili možda neuspješni, tek tada smo stvarno srećni i na pravom putu.
Svim onima koji polaze u vrtiće, škole, fakultete, želim da svaki svoj uspjeh tumače kao podstrek za dalje i energiju koja će im trebati pri ponovnom ustajanju, a svaku prepreku ili pad kao mogućnost da ojačaju i tako bolji hrle ka puti istinske sreće. Srećan nam život!
Najavljuju kišu...
I evo kada misliš da si nešto zaokružio shvatiš da je to samo početak novog poglavlja.
Nije se dalo da se desi kada smo htjeli već onda kada treba, a treba onda kada prodjemo i sagledamo još nešto što nismo posmatrali onako kako posmatramo sada.
Vraćam se opet na činjenicu da je življenje sada jedino što je sigurno, pa se time trebamo i oslobadjati svih onih "pravila" i očekivanja.
Svježa ljetnja noć, ispisivanje stranica dnevnika o prethodnim danima, sagledavanje, u pozadini ''ooo kolač je odličan", sat otkucava dvadeset minuta do deset, kompjuter sam "pušta" stare dobre hitove grupe "Moby Dick"...
Želim vam da živite svaki trenutak.
I na kraju "šta ću, takav sam". :)
