-Koraci-
Šta je život i kako se on oblikuje?
Mogla bih iz mnogo uglova da posmatram moj lični ali i mnoge tudje živote koji me okružuju ili su na neki način povezani sa mnom. U svom tom bespuću, u svim tim pravcima, ličnim, često osjetim kako bih voljela da mogu sve nekako lijepo povezati, suštinski ispričati, a da nešto ne zaboravim ili prosto zagubim u moru "rukavaca" baš kao kod delte Nila ili Amazona.
Sigurna sam da je svaki puteljak priča za sebe,koja vodi opet nekom istom, zajedničkom cilju. Barem to tako osjećam sada. Da baš sada. A ko zna možda će mi sve to poprilično drugačije djelovati za par godina. Sve će možda biti drugačije i opet je i to priča za sebe. I šta sad na koliko načina i u koliko pravaca možemo nešto posmatrati, doživjeti, voditi? Šta je onda istina?
Ona istina koja je trenutna je istina za taj momenat, ali ne mora značiti da će biti za istu stvar i u budućnosti, baš takva istina u istom obliku. Opet neke istine su toliko proste i jednostavne da su iste ma koji god oblik bio prekoputa.
I evo već lutam, već me skroz deseta stvar, misao, odvela na tu temu, a moja misija je bila sasvim druga. I kako onda možemo išta planirati?
Treba se samo prepustiti jer naš mozak je dio našeg kosmosa, a mi smo svi dio cijelog svemira, a to je toliko neistraženo i nepoznato da ni sami ne znamo kako funkcionišemo tim silama prirode. Za nas je to priroda jer mi to tako vidimo i poznajemo, a ko zna da možda u nekoj drugoj galaksiji postoji nešto sasvim drugačije što na primjer za njih predstavlja vječnost. A vječnost za nas ne postoji?
I sada kako pored toliko misli, riječi, tema i slika u glavi uspjeti da zadržimo jednu jedinu misao i da se vodimo njom. A na sve to i osjećanja,te vibracije koje su u nama i koje osjete i povezuju se sa drugima.
Biram more, vječiti pejzaž, sitni pijesak i blago zapljuskivanje plaže. I može neki rani izlazak ili zalazak sunca. Volim oba momenta jer su ponekada skoro identična, da ih samo kazaljke na satu mogu razlikovati. E šta slijedi posle par minuta to je već druga stvar, ali postoji taj jedan identičan momenat. To je mir, totalni smiraj.
Kada sam došla već do sunca i mora i svega, podsjetih se da su skoro, nešto malo ranije došle dvije duše da ugledaju svjetlost dana. Drže se i jaki su, a biće i još više kad ih ovo isto more i sunce okupa u svom blagu. Čekamo i taj trenutak koji se bliži.
Radost je nešto što izaziva novi život. On pokazuje uvijek neku nježnu stranu, nejaku, a jaku, čistu i mirisnu. Izaziva topljenje duše i neku slast u ustima.
A sa druge strane smrt, ona prirodna, staračka, može pokazati puno toga u zavisnoti od osobe. Medjutim zaključak tog čina je svaki put isti.
A onda dodje još jedan rodjendan i opet te podsjeti na "dužinu" života, ustvari više na taj neki pojam postojanja. Svaki rodjendan, svako ponovno podsjećanje na to da smo živi sada i nikada više, barem ne u ovom obliku, uvijek probude nešto novo u meni. Sve to nekako čini da se osvijestim u onom smilsu kako bi svaki trenutak bio iskorišćen tako da ne žalim kada sve prodje.
Često se pojam življenja kosi sa pojmom neiživljenosti i to je glavna razlika izmedju ljudi koji doživljavaju produhovljenost i teže ka totalnoj povezanosti sa prirodom čiji smo i dio, a sa druge strane oni koji biraju samo da životare dokle im vrijeme dozvoli.
