-Svjetlost-
Proljeće uvijek učini da se sjetim prošlih dana.
Sve je počelo davnog septembra u jednoj svijetloj učionici koja je imala pogled na dvorišnu stranu škole. Vedar osmijeh uz dovoljnu dozu ozbiljnosti dočekao je nekih tridesetak mladih duša koje su zaplovile svojim brodicama. To krstarenje trajalo je tri godine najvažnijeg perioda u školovanju.
Ona je iz nas izvlačila samo najbolje i trudila se svim srcem i umijećem da nas izvede na pravi put sa što boljom osnovom, počev od ljudskosti pa do obrazovanja. Bila je naša druga majka.
Prema svakome je imala različit ali opet isti pristup. Osjećala je dušu , ali opet nije dozvolila da nas podvaja. I zbog toga su je svi obožavali. Pružila nam je ljubavi i znanja toliko da smo svi jedva čekali kada će svanuti novi, školski dan. Znala je naše tajne i ponašala se prema nama kao da smo bili ravni njoj. Osjećaj iskrenosti koji je pružala nikoga nije mogao prevariti. Njen cilj nije bio da ima samo dobre đake već da od nas stvori kvalitetne osobe koje će se uvijek sjećati njenih plemenitih postupaka i ljubavi koju je pružala, pa da ćemo i svi mi ili barem dio nas nastaviti kroz život u tom duhu.
Dan kada su mi javili da je više nema, da je svoju bitku izgubila, učinio je da svaka emocija koju nam je usadila, lije kao kiša iz moje duše. Od tada je prošlo dosta godina, ali često je se sjetim jer je učinila da je nikada ne zaboravim. Zvala se Gordana. Ali njeno pravo ime je bilo Anđeo, a sada to uistinu i jeste.
Njen dalji „rad“ su nastavili drugi nastavnici i profesori, ali za sigurno niko od njih nikada neće moći da se poredi sa njom.
Milica koja nas je dočekala u početnom periodu tog mladalačkog „ludila“, bila je na svoj način divna. Osjetio se taj neki „stari kov“ koji je podsjećao na učiteljicu Gordanu.Pružala je ljubav i nježnost na drugačiji način jer smo mi bili odrasliji.
U tom istom periodu do kraja osnovne škole na mene je u mnogome ostavila ružan( i po prvi put) osjećaj, ta neka „tamna strana života“ koju je predstavljala jedna nastavnica Vesna. Kako čudno to što je Vesna nježnog imena bila u stvari sve samo ne nježna i dobra, a Gordana pak sve samo ne gorda i loša. Nastavnica Vesna je pokazala tu negativnu stranu, stranu tame koja naiđe i često pokuša da pobije svjetlost iliti onaj urezani osjećaj dobrote jedne učiteljice Gordane. Međutim, u ovoj priči svjetlost je pobijedila tamu, a vjerujem da to tako uvijek i biva, pa i kada je nismo odmah svjesni.
Neke tame samo učine da budemo jači i da još više volimo i širimo svjetlost.
Srednja škola vezana je za profesoricu Mariju koja je opet na svoj način doprinijela da svjetlost još jače sija. Pokazala je da i pored svega, u tom zrelijem dobu svjetlost i dalje postoji samo u drugačijem obliku. Svojom snagom pobijedila je sve one „upade“ sledbenika Vesnine tame, a bilo ih je.
A onda kao neki potpuno svoj oblik svjetlosti, dočekuje nas profesor Veselin. Muška energija, koja onu Vesnu skroz briše. Briše i sve ostale Vesnine podanike kojih ima i u ovom studentskom periodu života. Ova svjetlosna energija uči nas na neki nenametljiv i iskren način pun ljubavi i davanja. Opet u jednom značajnom dobu života javlja se, kao najbliži oblik Gordane, prilagođen našim ličnostima i dobu on postaje dio nas i ostavlja još jedan neizbrisiv trag.
Kada se sve zbroji tama ne postoji. Učinili su da uvijek pobjeđujemo, pa i onda kada „gubimo“.
