- „Beskrajni, plavi krug. U njemu zvezda.“-
Kasno je doba poslednje večeri ovog januara. Dan je sam po sebi bio običan, ali je nosio tu težinu zrelosti prethodnog perioda.
Pitam se od čega početi? Znate kako kažu da ništa ne dolazi samo, jer uvijek nešto vuče nešto. A šta ja sada da povučem?
U suštini sve počinje i završava se nekim dubokim (bez)smislom, a da toga nismo svjesni. I uvijek se vraćamo na neki početak iako je prethodno bio kraj. Sve opet i opet samo mijenja oblik. Traje pa nestaje i opet se radja. Mislim da je tako baš sa svim u životu. Takav je i život.
Početak ove godine donio je taj jak osjećaj koji je govorio da će vrijeme ove godine biti veoma značajno i posebno. A uistinu tako je i počelo.
Sve je tren i toga sam često nesvjesna sve dok taj tren ne prodje.
Ustvari svaki novi „tren“ me opet vrati, zapita i podsjeti na taj (bez)značaj. Vrati me na to da je sve jedinstveno i neponovljivo, da je sve drugačije i (ne)savršeno. I da za sve uvijek ali uvijek trebam biti zahvalna. Pa i kada to ne osjećam baš u potpunosti i kada sam (ne)svjesna.
Sve nas vodi tom putu (bez)smisla jer smo i sami takvi. I opet kreće vrtlog misli i zvjezdanih slika, tog širokog, nepreglednog (bez)smisla.
Radjanja i smrti i sve u krug. Ali kad se nešto desi ono nešto što osjetimo to je valjda život. Jer šta bi bio život bez osjećaja, ikakvog?
Koliko osjećamo toliko smo i živi. A kada bježimo, od čega bježimo zapravo?
I sve nas opet stigne.
Red plača, red smijeha.
Misli. Želje. Stvarnost.
A da li su misli ono što želimo ili želimo ono što mislimo? A gdje je tu stvarnost? Šta je to u medjuvremenu? Opet nešto prolazi.
A onda se desi opet trenutak svjesnosti o trenu sadašnjosti. I opet počnemo neki novi krug.
U svom tom vremenu, u svom tom iščekivanju nečega, svi smo sami. Sami smo jer svako nosi to vrijeme na svoj način, pravi svoje izbore i troši svoje vrijeme. Sami smo jer smo unikatni.
Opet prolazni smo i zbog toga ta prolaznost nas učini da budemo živi, da osjećamo. To je ona dubina gdje ne znamo gdje je kraj i kako on izgleda. Kako ide sve to posle svega?
Učini ti se da su 17 godina prošle kao tren ili su zapravo bile samo tren. Opet počinješ nešto ili samo nastavljaš u novom obliku? Tri godine su bile kao tren, a 23 već? I šta su to godine, da li su to samo osjećaji i uspomene pretočene u brojeve?
Mislim da smo živi onoliko koliko se vraćamo na taj osjećaj trena, prolaznosti i nekog (bez)smisla. Osjećaj koji nas uči da smo živi. Sve ostalo je samo naš izbor kojim krasimo trenutke. Obojiti u plavo ili crveno, otvoriti ili zatvoriti, dati ili uzeti, htjeti ili ipak ne, sve su to samo naši izbori. A izbori su uvijek promjenljivi.
