-Plavac mali-
Rana ljetnja večer, dvije svijeće na bijelom stolnjaku sa crvenim tanjirićima i salvetama, prostrana terasa, pogled na sva ta prekrasna brda i svjež vazduh koji podsjeća na živost.
Dugo vremena nismo boravili na toj terasi jer se sve uvijek nekako namiještalo drugačije. Jednom godišnje u vrijeme odmora po neki slobodni dan i par sati ne predstavljaju puno, ali pokazuju dovoljno kada su emocije i namjere iskrene. Svaki put neki dugi i drukčiji, novi razgovori i teme. Ustvari nekada se možda osobe i situacije pomenu opet, ali nas to uvijek dovede do nečeg novog. I tako upoznavanje ne posustaje.
Dobro vino i novi ukus je samo "isprovocirao" razne teme. Opet smo pominjali neke drage ljude koji više nisu sa nama u ovom nekom našem, vidljivom obliku. Sve te uspomene su otvarala po još neka vrata prošlosti sa svih strana. Uočavali smo mnoge izbore koji su usmjeravali život u odredjenom pravcu ali i ljudske sudbine od kojih se prosto nije moglo pobjeći ili promijeniti koliko god se trudili.
Slušajući o svim tim životima i okolnostima, opet spoznajem da se u suštini ona "srž" mentaliteta uopšte nije promijenila tj. iskorijenila već se samo prerušila u nešto malo drugačiji oblik. Tada kao i sada više se "vrednovalo" muško biće, dijete koje bi nastalo. Ipak to se smatralo i smatra produžetkom "loze" , naslednikom i šta li sve već. A svjedoci smo, pritom, da mnogi od njih su samo ugasili i svoj život i svoju "lozu". Nekada su to prosto bile okolnosti koje su se desile, a često su to bili načini života i vaspitanja i tog famoznog uzdizanja , pridavanja značaja, pumpanja ega i uništavanje svega. Za svo to vrijeme druga djeca, potomci ženske "vrste", bila su zanemarivana i obezvredjivana skoro da i ne postoje. Koliko god se trudile, radile, dovijale, omogućavale, brinule, nikada nisu bile dovoljno dobre. Ako se koja pak usudila otići u "bijeli" svijet i živjeti život na svoj način, bivale bi osudjivane i pripisivali bi im najstrašnije epitete i etikete za čitav život. I sve to samo zato što su se usprotivile svim tim mozgovima "iz mengela".
Za to vrijeme sinovi bi imali što god da požele i njihovo je bilo samo da su živi i zdravi. Operisani od emocija prema sestrama, u većini slučajeva, gledali su ih kao pomoćnice. A suština je govorila da su sve te žene, bilo da su bake, majke, sestre ili ćerke bivale stub kuće. Svaka je držala porodicu na okupu, vaspitavala, stvarala i živjela za malo ljubavi i pažnje. Prošli su tako mnogi životi u nadi i čekanju. Djedovi, muževi, sinovi, unuci, svi su bili "bogovi" koji su gledali samo sebe i svoje potrebe i koji su živjeli za narod.
Sada kao i tada suština je ostala ista ali u nešto po mom mišljenju gorem obliku. Gorem jer sada ne mora tako i sada se sve radi iz koristoljublja, a ranije je to značilo opstanak.
Danas radjanjem muške djece žene "kupuju" reputaciju u porodicama i stvaraju sebi bolju poziciju, vladajuću. I uspijeh pripisuju sebi. Što govori da je većina sigurno propustila par časova biologije kada su učili o stvaranju potomstva i tome da muškarci odredjuju pol djeteta, a ne one. Sve to još više ožalošćuje atmosferu.
Mnoga svjedočenja današnjice objašnjavaju da se mentalno nije odmaklo puno od onog perioda unazad 100 godina, već je palo na još niže grane. Opet "plavac mali" završio je večer sa veselijim temama koje upućuju na sreću u životu i težnju da se bude istinski srećan i to je sve. Ukusi vina pratili su i emocije i energije svih nas , a taj prohladni vazduh nas je držao budnima i podsjećao na značaj trenutka. Rijetke, zajedničke, večeri ali izuzetno drage i posebne, ostaju zauvijek u sjećanjima, kao i svi ti ljudi koji nas čuju i vole sa nekog drugog mjesta
Oktobarski, sunčan i topao dan. Od ranih jutarnjih časova puno obaveza je čekalo da se završe. Osjećala sam jutro punim plućima i potpuno u balansu. To je tako prijalo. Lijepi susreti i kratki prijatni razgovori uvijek nekako upotpune trenutke tom mirnom energijom. Podsjećaju čovjeka kako je lijepo biti živ. Uvijek nešto novo.
Kad god idem nekud, a da ne kasnim, pokušavam da to bude neka laganija šetnja, medjutim ja samo ubrazavm i ubrzavam kao da me juri neki bijesan pas. I onda kad noge postanu teške sjetim se da malo usporim. A tako je bilo i danas. Sve dok u jednom momentu nisam primijetila dječaka koji skoro da trči i sve se osvrće da vidi gdje sam. Iz prva nisam znala što se dešava dok se to nije nastavilo. Uporim, ubrzam, usporim, ubrzam, a on me i dalje posmatra i predvodi. On se igrao. Trkao se sa nepoznatom prolaznicom. Neprimjetno u svojoj glavi snimao je film o tome kako pobjedjuje. Upitah ga koliko ima godina i kaza, onako na distanci,"jedanaest". A rekoh: ”kako se zoveš?” Iz male, slatke, smedjokose glave izjuri "Stefan". “Pa bravo Stefane baš si brz.” A on kaza:"A i Vi ste baš brzi. Jedva sam Vas stigao." Nasmijah se i rekoh kako sam već umorna, ne bi li njegova pobjeda bila sladja u tom filmu. A on uzvrati:"Uu i ja da potrčim još malo umorio bih se. Nego znate ja sam mladji i lakši pa sam zato brži." Rekoh:" Da to je tačno. Ali i toplo je jako pa nas i to umara, zar ne?" Stefan:" Jeste i zamislite kad je počelo ljeto bilo je hladno, a onda je upeklo Sunce i ose su se ošamutile." Ja:" Tačno u pravu si." On:"Evo mi škole. Dovidjenja!" I trkom ode u školsko dvorište koje je vrvilo od djece i njihovog zdravog i predivnog žamora koji se čuo sve do poslednjeg solitera.
Neki osmjeh ozario mi je lice i razmišljala sam o tom predivnom stanju bezbrižnosti i dječije igre. Ta pčelica od 11 godina koja mi je uljepšala dan i učinila ga drugačijim. Oduševilo me je i to vaspitano i kulturno ponašanje, znao je i za pojam persiranja što ne praktikuju pa čak i ne znaju mnogo odrasliji. Jedanaestogodišnjak pun mašte koji će tek da stiže svoje pobjede.
U istom danu posmatrah tako neke prolaznike koji su bili ulickani u odijelima sa sve nabusitim stavom. A onda kad se zaborave krenu u duboko istraživanje unutrašnjosti svog nosa. Toliko o kulturi.
I kao pikanterija dana bilo je potvrdjivanje činjenice da ma koje škole završio, činove i priznanja dobio, ako ne dobiješ sebe samog sve pada u vodu. Čovjek koji je itekako uspješan i koji radi i daje svoje znanje na neka tri fronta, i u tome dobija itekakve "poene", sebe sroza jednim besmislenim činom. Neko ko je ostvaren u srži svog bića neće se osvrtati na tudje komentare i konstatacije u toj mjeri da će pokušati sve da zablokira i ućuti. Neko ko je zadovoljan i ko dijeli drugima pomoć i savjete ne može, ili evo očigledno može, sadržati u sebi toliku dozu ega i sujete. Neko ko je istinski zahvalan iskrenim komentarom druge strane taj neko se ne može ponijeti kao ono razmaženo dijete što je naučilo da uvijek dobija. Prosto previše je kontradiktornosti koje osoba pokazuje u nekom prethodnom periodu da sam pomislila kako je možda I podvojena ličnost.
I sve dok sazrijevamo mora da boli jer se naše srce širi. Medjutim u tim procesima, najviše istine spoznajemo u samom sebi sto je najveći poklon. Spoznaja spostva daje nam na jačini i kvalitetu. Zato se nekako "namjesti" da baš u tim periodima inspiracija dodje. Ustvari moja unutrašnjost još više spoznaje i otkriva.
Toliko momenata stvarnosti i imaginacije može da nas "vrati" i zapita u tren.I to je valjda dobro jer ćemo se čitav život truditi da izvučemo maksimum iz sebe. Biti što bolji i kvalitetniji čovjek. Misija svakog pojedinca.
Koliko god imali godina uvijek smo na vrijeme da poboljšamo naše bivstvovanje i djelovanje, jer u tom trenutku vrijeme je samo vid imaginacije i nista više. Koliko smo mladi u duši to je ono što se broji. Kada kažem "mladi" mislim na ono zeleno u nama što nije zatrovano. To vam je prikazano najbolje kroz primjer djeteta. Svako dijete koje je došlo na ovaj svijet je u startu dobro i čisto. To su pčelice koje svojim mladim i njeznim tijelima samo zuje i uveseljavaju okolinu. Medjutim kada se neko "odrastao" zamagljen siv ili pak crn umiješa, odmah pomuti sve baš kao i kap neke tečnosti koja upadne u bistru vodu. E onda je nakon mnogo godina i vremena jako teško tu vodu pročistiti.
Upravo zato što su emocije u nama tužne i uplašene upravo zato se bojimo kiše i tmurnog vremena. Onaj ko je hrabar i slobodan on samo prigrli i osjeća. Empatičnost nas dovodi do produhovljenosti i samim tim boljeg života. U tim momentima otkrovenja nešto nas vuče da nastavimo i upoznajemo se sa istinom svih nas, suštine života. Manemo se svih trivijalnih stvari i oblika i idemo naprijed ka onoj neopipljivoj ali nezaobilaznoj suštini. Samo je izbor na nama da li ćemo to uraditi na početku, sredini ili ćemo saznati tek pred sam kraj. Svi koji su stvoreni , suštinu upoznaju kad tad. Svi imaji priliku i pravo na izbor. A kada shvatimo da je nešto pogrešno i tada imamo novu priliku za izbore. Uvijek prilika postoji samo je treba poželjeti i iskoristi.
