-Otisci-
Koliko god spoznavali sebe i sve oko nas uvijek ima još „materijala“ koje tek treba da dodje pod ruke. Sve te korice raznih skripti i složenijih knjiga nekada mogu da zavaraju ostavljajući prvi utisak. Nekada se iz te na izgled sporedne literature može spoznati mnogo više, jer sve te takve stvari čine dio jedne cjeline. Kao što se kuća ne može graditi od krova, tako i za svu spoznaju treba napraviti neku dobru osnovu. A i te „sitnije“ stavke se mnogo duže zadrže u našim pamćenjima nego krupniji dogadjaji. Obično ta velika dešavanja samo zaokružuju neki (ne)savladani stepenik.
Mnogo puta pokušavam da sumiram sve te minute kroz par rečenica kanališući emocije kako bi racio bio čist. Često to nije lako, konfuzija i trenutni pad prirodno otežavaju situaciju. Magla koja se spusti pritiska i očne kapke i srce koje kuca različitim brzinama.
Baš kada mi se ta reakcija učini poznata i bez ikakvog potencijala, desi se da opet nešto u meni pukne i uspije da otvori još neki put. Pitala sam se je li to glupost ili samo slabost. Teško je sve to izvagati ali opet krenuvši bilo kojim putem dolazim do nečega i opet nije sve izgubljeno. I nikada nije izgubljeno ako se vodite srcem i čistom dušom. To je lekcija u koju se konstantno uvjeravam. Svi putevi vode do neke suštine, činilo se to u nekom trenutku duža ili kraća ruta.
Takodje svo to vrijeme izvlači iz nas mnoge strahove znane i neznane, jer čim se osvješćujemo onda sve izlazi na površinu. I to je dobro. To znači da smo na pravom putu, na putu oslobodjenja.
Isto tako nailaze i periodi koji donose različite osobe kroz koje budete na nekom testu ili su tu da dopune neke nezavršene odgovore, postavljajući nova pitanja.
Baš tako bio je neki prethodni period pun novajlija, tako „slučajnih“ situacija i upoznavanja. Jednom prilikom kroz tako neočekivani razgovor, sasvim čudan zbog osobe koja je uvijek bila tako neozbiljno-ozbiljna spoznala sam koliko je tu bilo puno iskrenog očaja i vapaja za svojim propuštenim prilikama. Iz svog tog očaja zbog na kraju krajeva protraćenog, beznačajnog života, potreba za tim razgovorom proizašla je iz tog roditeljskog instikta i straha da ne živim u iluziji i da ne pravim iste greške. Da vrijeme ne čeka ništa i nikoga i da vjerujem i razvijam prave vrijednosti do najviših granica.
A onda kada sumiraš još sličnih, u suštini istih priča pokušavaš prihvatiti sve kako jeste i učiniti svaki dan poseban. I uvijek je lakše sve te situacije racionalizovati onda kada i ne djeluju toliko bliske.
Opet neke stvari su sasvim neizbježne, a to su životne okolnosti koje su prosto takve kakve jesu. Rodiš se i podižeš na jedan način, onda u kasnijem periodu kada dodju zrelije godine odeš u neku drugu krajnost izvlačeći svoj maksimum, pa kada se još umiješaju svi spoljni faktori izazivajući dalji razvoj, neko posustane i zaglavi se izmedju dvije vatre, a neko ipak nastavi dalje ka vrhu. U tom periodu emocije su poprilično izmiješane i rastrzane jer te boli, jer ti je žao, jer voliš, a u nekim trenucima skoro i da mrziž pa opet žališ, i sve tako u krug. S tim u vezi najbitnije je opet uticati na sebe jer ostalo ne možemo promijeniti.
Na kraju krajeva, „u svačijem životu naidje period kada se svemir otvori i pokaže nam šta je sve moguće“.
Pa tako dodju u život i neki potpuno slučajni prolaznici, neznanci koji su baš taj dan upotpunili moj osjećaj o ljepoti života i svim raznolikostima. Spontani, veseli i druželjubivi, ispunili su vrijeme i ostavili zaista lijepe uspomene. Kao da se znamo oduvijek. Puno raznih tema, šala, iskrenog smijeha, neke topline, naše i njihove muzike, novih riječi i učenja. Subota je bila poprilično opuštena i dozvolila je da se uspavamo. Kada sam shvatila da su već pošli bila sam tužna jer im nisam poželjela srećan put, ali isto tako to mi je od prvog sekunda reklo da ćemo se uskoro opet vidjeti. I radujem se tome, osjećam.
„I ne razmišljati kako se spustiti nego od ptice učiti kako biti slobodan. Ostaviti sve za čim žališ, leteti svuda.
