Negdje sam pročitala da svako umjetničko djelo koje traje kroz istoriju nosi u sebi mudrost, posebnu energiju, višu silu koje mu daju snagu da bude trajnije od zvijezda... Zašto? Kada gledamo u zvijezde, naš pogled do njih putuje oko 8 i po minuta...zato, baš u trenutku kada ih gledamo one nisu tu i moguće je da zbog kosmičkog zakona one više i ne postoje...a umjetničko djelo živi, tu je...čak i ako je dio fundusa, koji nikada nije izložen - traje, diše, čeka svoj trenutak i nosi u sebi tragove prošlosti iz koje potiče.
Prošlost...njeni tragovi koji bude sjećanja, zaključane trenutke i neka iskustva koja (ne) želimo da zakopamo zauvijek. Suočavanje sa njom je korisno jer može da nam vrati impuls uspomene, osjećaj bezvremenosti i djelić vječnosti koji formiraju neku potpuno novu strukturu čestica. Ukorijeni se tako i ispunjava nas dok dalje nastavljamo u život...
Šuštanje lišća pod cipelama odvelo me je te novembarske noći na Svečanu akademiju povodom 135 godina postojanja JU Gimnazije Cetinje. Uzbuđenje povodom jubileja osjetilo se na ulaznim vratima Zetskog doma među profesorima, djecom, roditeljima i zvanicama, koji su došli da uživaju u bogato pripremljenom programu đaka i profesora najstarije crnogorske gimnazije. Prisutni su uživali u izvođenjima hora, orkestra, solo pjevanja, guslara, dramsko-recitatorske sekcije i folklornog ansambla škole. Sa ponosom i stavom su isticali da pripadaju ovoj obrazovnoj instituciji i da uživaju na sceni koja im je sa razlogom dodijeljena.
Intuicija me uvijek vodi da budem u pravo vrijeme na pravom mjestu...za moju dušu. Poznanstvo profesorice, Jovanke Cice Živković, koja već 25 godina ukazuje đacima JU Gimnazije Cetinje na geografske zanimljivosti, pomoglo mi je da zakoračim njenim hodnicima u tišini i dopunim svoj svijet mašte upoznajući se sa njenim pripovjedačima prošlosti. Među kamenom koji izgleda neuništiv, a kojeg je ukombinovao i dalje projektovao arhitekta Petar Vukotić 1935. godine, istraživala sam svaki kutak. Iako istraživanje, kako ga zamišljam, iziskuje mnogo više vremena koje nisam imala, nisam mogla da ne zastanem pored svake fotografije, djelova hodnika koji su opasani jedinstvenim živim biljnim okvirom. Bila je noć...no ipak sam čula žamor đaka, onih istih sa scene Zetskog doma, jer mašta makar umije da prelazi zidove i granice.
Kada se zanesem, volim da zatvorim oči, ne razmišljajući da li ću se spotaći i pasti...U tim trenucima važno mi je samo da pod zatvorenim kapcima umjesto mraka prizovem igru boja koje se prelivaju jedna u drugu. Imala sam tremu zato sam valjda na moj način trasirala stazu do carstva ušuškanih knjiga koje su me čekale u pažljivo sačinjenoj i čuvanoj biblioteci škole...Kažu da se ljubav ne može držati u šaci i da se može osjetiti samo u srcu...moja ljubav prema knjigama i čitanju je nešto što me održava u stanju postojanja...Čitam i postojim...
Stojim na pragu divne, ušuškane biblioteke koja me dočekuje sa Glavnim protokolom ispita zrelosti za period od 1932/1933. godine do 1939/1940. godine sa ocjenama iz francuskog, njemačkog i latinskog jezika, matematike, opšte istorije sa zemljopisom itd. Upijam Istoriju svjetske skulpture, knjige iz medicine na njemačkom jeziku, Jugoslovensku modu iz 1988. godine na njemačkom jeziku, Sabrana djela Branislava Nušića, Nečiste sile Dostojevskog...a onda...Spomenar Mine Karadžić i stihove Branka Radičevića – "Pjevam danju, pjevam noću, pjevam sele što god hoću..." koje joj je 1847. godine napisao. Listam... "Stasita i lepa, umna i obrazovana, živahna i neposredna, Mina je bila okružena i pažnjom obožavalaca. Branko ju je izgleda, potajno voleo. Šaljući Daničiću njegove stvari, samovoljno je, već načet bolešću, zadržao njen pastelni, ljupki portret u ovalnom okviru..." Ređam slike, ilustrujem likove, pramen kose koji pada preko trepavica, vješto kopčanje košulje koja će se utopliti pod frakom...svijet ne nestaje...tek počinje. Nježnost me uljuljkuje...
Pripremljena pitanja za profesoricu Živković čekaju u glavi dok razvijam i razvlačim osjećanja radosti i dobrote koji su dio stvaralačkog vaspitanja roditelja i profesora – učitelja života. Razviti cvijet ili čovjeka – slično je...Plodna zemlja, adekvatan prostor, dovoljno svjetlosti, zalivanje...i najvažnije – ljubav.
CC: Vratimo se u prošlost. Na početku ste i možete da izaberete poziv. Da li biste se opet odlučili za profesuru? Koje savjete možete dati mladima koji tek počinju sa stažom profesora?
CŽ: Uvijek bih se opredeijelila za isti poziv iz ljubavi prema školi i mladim generacijama. Njihov uspjeh smatram i svojim uspjehom. Ne možete da ostanete ravnodušni prema mladalačkom duhu koji se, svake godine u Gimnaziji obnavlja. Prosto imate osjećaj kao da dio tog duha i sami preuzimate i preživljavate, jer se morate saživiti sa djecom da bi ih i razumjeli.
Mladim ljudima bih svakako preporučila da uđu u ovaj posao iz ljubavi i da tu ljubav njeguju. Ne treba štedjeti svoje znanje već ga treba nesebično prenositi mladima.
CC: Šta nam možete reći o JU Gimnaziji Cetinje?
CŽ: Cetinjska gimnazija je osnovana 1880. godine i najstarija je u Crnoj Gori (u granicama do 1918. godine) i jedina do 1907. godine (kada je osnovana Podgorička gimnazija). U prosvjetno-kulturnoj istoriji Crne Gore Cetinjska gimnazija odigrala je značajnu ulogu. Za svoj devedesetogodišnji plodonosan rad odlikovana je Ordenom zasluga za narod sa zlatnim vijencem. Jedan od inicijatora njenog osnivanja i njen prvi direktor bio je Jovan Pavlović, kasnije Ministar prosvjete u Crnoj Gori.
CC: Cetinjska gimnazija se može pohvaliti zaista kvalitetnom bibliotekom. Približite nam njene početke.
CŽ: Gimnazija je prvih godina rada imala dosta brojnu biblioteku. Prvi bibliotekar Cetinjske gimnazije bio je Ilija Beara 1883. godine. Zakon o ustrojstvu Gimnazije u Knjaževini Crnoj Gori, koji je stupio na snagu 1. septembra 1890. godine izričito je propisano da svaka Gimnazija treba da ima svoju biblioteku i to dva odjeljenja, jedno za nastavnike a drugo za učenike. Savjet gimnazijski određuje knjige iz kojih će se sastaviti odjeljenje za učenike i koji će se pod reversom davati učenicima za čitanje. Nadzor nad cijelom bibliotekom imao je jedan od nastavnika.
Nakon požara u Biljardi 1906. godine (u kojoj je bila smještena gimnazija) biblioteku je sređivao njen profesor Pero Bogdanović. Sav knjižni fond podijelio je na 36 naučnih struka, na posebnim listićima koje je on zvao "pasoš". Na svakom listiću je trebalo da se upiše ime pisca, naziv djela, gdje je štampano, godina štampanja, a osim toga, da na pasošu bude obilježen isti broj koji je obilježen na knjizi koja se popisuje.
Poslije Pera Bogdanovića za bibliotekara Cetinjske gimnazije došao je njen profesor Dušan Vuksan. On je bio veliki ljubitelj knjige, poznati istoričar i urednik "Zapisa". Vuksan je počeo odmah da sređuje biblioteku. On je realizovao Bogdanovićev plan katalogizacije biblioteke, nabavljen je pečat jajastog oblika: na njemu je pisalo "Knjaževske crnogorske Državne gimnazije Biblioteka". Izradio je inventar (katalog) školske biblioteke. Vuksan je bio od države prvi plaćeni bibliotekar, van državne i dvorske biblioteke u Crnoj Gori.
CC: Biblioteka Cetinjske gimnazije već do kraja 1910. godine imala je sve odlike stručne biblioteke. Zašto je interesantna za istoriju našeg bibliotekarstva?
CŽ: Ona je interesantna za istoriju našeg bibliotekarstva, po tome što je uvela kataloške listiće, klasifikaciju knjižnog fonda na 36 oblasti naučnog znanja, članarinu za besplatno korišćenje knjižnog fonda, čitaonicu i od 1910. godine dobila obavezni primjerak i imala plaćenog bibliotekara.
CC: Poslije 1918. godine je došlo do obnavljanja svih biblioteka, od kojih je rat napravio samo pustoš. U kakvom stanju je tada bila biblioteka gimnazije?
CŽ: I u tom vremenu u Cetinjskoj gimnaziji postojala je đačka knjižnica pod rukovođstvom jednog profesora, a posebno nastavnička knjižnica. Škola je obezbjeđivala novac za knjižnicu, a nadzorni nastavnik je birao knjige i to uglavnom prema ondašnjem nastavnom planu i programu.
Pored đačke knjižnice u Gimnaziji je postojalo literalno udruženje "Skerlić". Ono je bilo u rukama skojevaca. Uprava udruženja je formirala i svoju knjižnicu i čitaonicu. Knjižnica i čitaonica „Skerlić“ nije bila pod direktnim nadzorom nastavnika. Njome su rukovodili sami đaci i odabirali su knjige i časopise koje će nabaviti. Novčana sredstva za knjižnicu i čitaonicu "Skerlić" obezbjeđivali su sami učenici putem dobrovoljnih priloga članarina.
CC: A nakon II svjetskog rata?
CŽ: Nakon II svjetskog rata biblioteka Cetinjske gimnazije dijelila se na đačku, nastavničku i stručnu. Za vrijeme rata nestao je iz biblioteke jedan broj knjiga. Sve knjige koje su se nalazile u knjižnici su iznova inventarisane i presložene. Đačkom bibliotekom su upravljali učenici pod nadzorom nastavnika srpsko-hrvatskog jezika. Školske 1957/58. godine je izvršena bolja organizacija đačke biblioteke za korišćenje knjiga. Ustrojena je kartoteka pod strogom azbučniku, zatim kartoni i evidencija o uzetim i vraćenim knjigama.
Stručna biblioteka je formirana poslije ratnog perioda. Nju su sačinjavali pretežno školski udžbenici koji služe predmetnim nastavnicima kao priručnici. Bilo je nešto naučne i stručne literature i stručnih časopisa.
CC: Biblioteka je očigledno pretrpjela velike promjene u skladu sa okolnostima. U kom periodu je nastala sadašnja postavka biblioteke?
CŽ: Sadašnja biblioteka je nastala poslije integracije srednjih škola 1976. godine. Nalazi se u jednoj prostoriji, sa fondom od oko 24. 000 knjiga (zajedno sa legatom) koji je jedinstven za nastavnike i učenike. Biblioteka je snadbijevena sa enciklopedijama, rječnicima, stručnom literaturom, leksikonima i djelima obavezne lektire.
CC: Pomenuli ste legat. Koji je legat u pitanju?
CŽ: Biblioteka posjeduje legat Branka Đ. Nikača, advokata i publiciste, koji je bio učenik ove škole. Legat je bogat i posjeduje raznovrsnu bibliotečku građu (enciklopedije, rječnike, leksikone, stručnu literaturu, beletristiku i časopise). Ovaj legat je smješten u posebnoj prostoriji, a bibliotečka građa se čuva pod određenim uslovima.
CC: Ko nosi posebne zasluge za formiranje biblioteke ovakva kakva je danas?
CŽ: Posebne zasluge i zahvalnost za formiranje biblioteke ovakve kakva je danas i sređivanje bibliotečke građe po savremenom UDK sistemu dugujemo Novki Klać, koja na žalost nije više sa nama. Ona je ovdje bila bibliotekar punih 33 godine, od 1976. godine do 2009. godine.
CC: Od 2009. godine Vi vodite računa o biblioteci. Za jubilej 135 godina postojanja JU Gimnazije Cetinje pripremili ste specijalnu izložbu?
CŽ: Za jubilej sam priredila izložbu dijela bibliotečkog fonda – "Knjiga nas je održala" uz stručnu pomoć Mirjane Vučković, profesorice likovne umjetnosti, kojoj se i ovim putem zahvaljujem na podršci.
CC: U avgustu idete u penziju. Neko drugi će biti profesor Vašim đacima i nekim novim generacijama. Neko drugi će nastaviti da se brine o biblioteci. Šta biste poručili Vašim nasljednicima?
CŽ: Nakon ukupno 41 godine radnog staža mogu samo da potvrdim ono što sam mislila i na početku karijere a to je da je profesura jedan uzvišeni poziv. Nažalost, moram priznati da je ovaj poziv dosta zanemaren poslednjih godina, a ne bi trebalo, uzimajući u obzir odgovornost koju imate u oblikovanju mladih ličnosti.
Vjerujem da ćete se složiti da nakon završene škole stečeno znanje počne da se zaboravlja, ali životne vrijednosti ostanu i kao takve utiču na budućnost mladih ljudi. U tome i leži tajna profesorskog poziva a to je da kažete djeci da je u životu najbitnije da budu dobri ljudi.
Kao što sam rekla na početku, u tome će im pomoći rad prožet sa puno ljubavi prema djeci i svom pozivu.
CC: Hvala Vam na pozivu i prilici da uživam u obilježavanju 135 godina JU Gimnazije Cetinje i carstvu knjiga koje posjeduje. Uspjela sam da sklonim pogled sa sata i ponovo pogledam u dubinu sopstvenog bića...na čemu sam Vam zahvalna od srca. Vama, Vašem kolektivu i đacima još jednom želim srećan jubilej u ime Culture Corner tima i u svoje lično ime.
Fotografije sa obilježavanja jubileja možete pogledati na linku: Fotografije
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Cetinje, 16. novembra 2015. godine.
Prijatelj teksta: Montenegro Metropolis Media
