Predstava o svima nama. O svemu što ćutimo. O svemu što nas drži, pritiska... i ne pušta.
Sinoć, slučajno a zapravo nikako slučajno, dođoh u podgorički DODEST da gledam "Doba krize", predstavu koju su, za svega par mjeseci dramske sekcije, stvorili oni koji nisu profesionalni glumci, ali su ljudi koji govore iz utrobe i rane... iz stvarnog mjesta.
Nisu samo govorili. Vrištali su.
... u ime zdravog razuma koji se gubi u šumu algoritama, sistema koji ne čuje i ne vidi, majke koju robot hladno odvaja od sina, jer je "vrijeme bondovanja" zakazano za prekosjutra. A dotad, neka sam pati u Urgentnom centru. Nije važno... Danas je inteligencija dostupna svima zahvaljujući vještačkim alatkama. Ali gdje je emocija? Gdje je ono ljudsko, neuhvatljivo, što prepoznaje bol bez šifre i lice bez koda? Suštinsko pitanje koje se postavlja je: Da li je emocija prestala da bude valuta? Da li je devalvirala?
... u ime djevojke koja svakog jutra ustaje u pet sati, podešava svoj mir kristalima, miriše tamjan i ponavlja afirmacije o samopouzdanju, dok u jugozapadnom ćošku sobe brižljivo smješta rozenkvarc za "ljubavnu harmoniju". Dok njeguje svoju ideju ljubavi, u razgovorima sa prijateljicom nosi zategnutu tišinu jednog sjećanja - one srednjoškolske priče u kojoj je ista ta prijateljica nosila modrice, a sada, godinama kasnije, te iste ruke zove pažnjom. Sada je to, kako kaže, "adrenalin u vezi" – ono kad te ne ostavi da dišeš, pa se osjećaš poželjno. Voljeno... vlasnički voljeno. Kad se psihičko nasilje zove strašću, a kontrola brigom...
... u ime porodice koja je godinama ćutala. U ime doma u kom je otac udarao riječju i rukom, a majka trpjela i pokušavala da ne zadrhti pred djecom. A djeca su gledala... sve. I naučila da se bol gura pod tepih, a slomljena vrata ne prijavljuju, samo se zamijene. Danas, jedno od te djece duguje kladionici mnogo više nego što zarađuje. Dok sjede za stolom, eksplozije ne izbijaju zbog istine, nego zato što istina više ne može da stane pod kožu. Puca sve... Izgovara se sve... Sve što se godinama pretvaralo da ne postoji... grmi. Sve, osim onog jedinog što se slavi – trudnoća snahe sa ishodom... muškim. I sve se, kao, poništava... ni da je to dovoljno da se linija zla presiječe, te da će novi život isprati stari grijeh... Znamo da neće. Samo će ga možda neko opet ćutke gledati...
Oni su sinoć govorili u NAŠE ime.
U ime nas koji više ne znamo ko nam je vlast a ko opozicija… i to ne samo u državi, nego i u kući, i u nama samima.
U ime nas koji "scrollujemo" influensere i klikćemo "prati" kao da će nas to približiti nečemu što osjećamo da smo već izgubili.
U ime nas koji još uvijek dišemo kroz nos, ali nismo sigurni da to više umijemo bez uputstva.
Bilo je tu i humora i apsurda, kao i satirične svjetlosti. Ali ona prava, iskonska iskra bila je u činjenici da su svi ovi prizori nastali kolektivno, istraživački, autentično i iskreno – zajedničkim snagama članova amaterskog tima i njihove mentorke. Na kraju predstave shvatiš da nisu pokušali da te zabave, već da su te pozvali da se probudiš.
Ovo je bila umjetnost u disanju između redova. Ono kad se glumica ne boji da ti ispriča sopstvenu priču. Kad ti lik iz HR-a poput automata ispljune sistemske apsurde koji ti poznato zvuče jer si ih i sam preživio... i kada algoritam zna više o tebi nego ti sam.
A kad shvatiš da svi živimo isto more apsurda i besmisla, onda znaš da je vrijeme da izronimo... zajedno.
Zato, koristim priliku da se zahvalim glumačkoj ekipi: Tijani Gačević, Jeleni Dapčević, Sanji Roganović, Bojani Mališić Velimirović, Juliji Cvetkovski, Luki Kostiću, Nataši Lješević, Vidosavi Vulanović, Ivani Jevrić, Jovani Perić i Nemanji Vorotoviću, kao i Minji Novaković, autorki idejnog koncepta i rediteljki predstave "Doba krize", koja je prepoznala snagu da se kroz zajednički proces izraze lične i društvene krize koje živimo. Osim toga, imala je viziju i osjećaj da prepozna ovu grupu ljudi kao potencijal koji se prije svega mjeri dubinom koju nose.
Rekli su da nisu profesionalci. Ipak, sve u vezi sa ovom predstavom bilo je profesionalno: od preciznosti mise-en-scѐne, upotrebe rekvizita, kostima i rasvjete, do posvećenosti svakom pokretu i riječi. Ono što mnogi ne razumiju jeste da je amaterima najteže. Oni nemaju mehanizme podrške, budžet i titulu, ali imaju ono što se ne može naučiti – istinitost, hrabrost i spremnost da pogriješe javno, zarad istine koju nose.
U vremenu kad se kultura sve više seli u filterisane storije i brzo probavljive viralne forme, ovakvi istupi znače. Podsjećaju nas da pozorište ima snagu da nas prepozna, prodrma i natjera da se suočimo.
I zato, ako ste se ikada pitali šta je dublji smisao amaterskog teatra, ne kao zamjene za profesionalno, već kao ogoljenog, istinitog izraza, odgovor leži ovdje u večeri kad publika izlazi sa suzama i/ili osmijesima, ali i sa nekom novom, tišom snagom... Svi mi, htjeli da priznamo ili ne, živimo doba krize... ali ne moramo i ne trebamo da u njemu ostanemo sami.
Sanja Radusinović, Culture Corner