Koliko puta smo listajući portale ili dnevnu štampu nemoćno zavrtjeli glavom, zgroženi na često tabloidske naslove, pomislili – Kakvo je to sljepilo kod ljudi lokalno, a najčešće i globalno prisutno? Gdje su im oči?
Vjerovatno vođen sličnim razmišljanjima, čovjek koji je preživio i diktaturu i revoluciju, portugalski nobelovac Saramago, došao je na ideju pisanja svog maestralnog, distopijski osmišljenog romana „Sljepilo“.
U pomenutom romanu, neobično „bijelo“ sljepilo, od vlasti nazvano bijela epidemija se širi neobjašnjivom brzinom među stanovništvom. Ti novi slijepci nemaju pred očima u literaturi dobro opisano crno sljepilo već bijelo, kao uronjeni u mlijeko ili gustu, bijelu maglu. Vlasti pokušavaju da suzbiju epidemiju na brzinu smještajući slijepce u improvizovane, vojno čuvane karantine. Kako vrijeme prolazi, karantini se popunjavaju i preko svih kapaciteta, a novoformirane zajednice slijepaca u istim otkrivaju sve užase moralnih ponora do kojih ljudsko biće može da propadne. Krah civilizacije ili prosto njeno pravo lice?
Likovi su neimenovani, razlikujemo ih samo po odrednicama poput – prvi slijepac, ljekar, ljekareva žena, žena sa tamnim naočarima, razrooki dječak, lopov itd. Neimenovan je i grad kao i država u kom je radnja smještena, što nedvosmisleno upućuje na univerzalnost metafore ljudskog sljepila.
Inrtigantno je da samo jedna osoba sve vrijeme odolijeva epidemiji, iako sebe više puta u romanu naziva najvećom sljepicom od svih – ljekareva žena. Žena koja odbija da napusti muža kada dođu da ga odvedu u karantin tako što slaže da je i ona oslijepila. Iako očekuje da svaki čas oslijepi, taj momenat ne dolazi, a ona uporno o(p)staje uz svog muža, prisiljena da vidi sve užase koji se šire brzinom šumskog požara u sušno ljeto.
Karantin slijepaca, poprište nekog novog, nametnutog i neisplaniranog društvenog uređenja gdje primitivizam zauzima neupitno mjesto na tronu postojanja. Postavlja se pitanje – postoji li izbor? Da li slijepci mogu da naprave neku organizaciju kojom bi očuvali dostojanstvo postojanja ne prepuštajući se životinjskom ponašanju i necivilizovanim postupcima? Da li su imali mogućnost da se odupru nasilnicima koji počinju da zavode teror i preuzimaju kontrolu nad sledovanjima hrane koju im dostavljaju od spolja? Kako teror nasilnika gradacijski dostiže vrhunac kada u zamjenu za hranu traže žene i seksualne usluge, tako se konačno stiže do stadijuma skuvane žabe.
Margaret Atvud je jednom komentarisala svoju knjigu „Sluškinjina priča“ izjavom da to nije fikcija, da ništa od toga izmislila nije, da je svaki užas usmjeren prema ženama, naizgled izmaštan, uvijek, u nekom momentu istorije, čak i u sadašnjosti, bio zastupljen i realan. Tako je i u Saramagovom romanu. Žene su uvijek na dnu tog predratorskog lanca ishrane, u svakom sukobu kolateralna šteta, podrazumijevano silovane i iskorištene, zlostavljane i ponižavane fizički i psihički na načine nezamislive zdravom i normalnom umu.
Još jedna enigma ljekareve žene koja nije slijepa se ogleda u pitanju – Zašto je ona istrpjela sva ta poniženja, kada je u prednosti zadržavanja vida, imala načina da izbjegne sve? Nije njeno svojevoljno žrtvovanje i tvrdoglavo ostajanje uz muža mazohizam, čak ni kada muž, svjestan žrtve svoje žene i činjenice da može da ga vidi, odlazi u postelju žene sa tamnim naočarima.
Tu možda i dolazimo do krajnjeg odgovora na postojanje ljudskog sljepila u realnom svijetu. Uvijek postoje ljudi koji vide, koji znaju, uvijek su usamljeni, u zanemarljivoj manjini. Ljudi koji su mišljenja da sva vriska i pometnja koju bi napravili neće izazvati taj čuveni efekat leptira. Ljudi koji vide, a ćute. Zato ljekareva žena sebe i naziva najvećom sljepicom od svih. Ona je Kasandra svog okruženja, ali Kasandra koja se ne oglašava, svjesna činjenice kako su sve kasandre istorijski loše prolazile.
Da li je njeno „sljepilo“ dirigovano strahom od svijeta u kome je postala manjina? Koliko je među nama takve vrste slijepaca, pored ovih, uronjenih u bijelu maglu? Kako se to slijepo ćuti i trpi uz onu čuvenu – može i gore? Svjesno sljepilo opstaje pred nesposobnim vođama, pred terorom lošijih, neobrazovanih, primitivnih? A strah?
„Strah čovjeku kalja obraz često.“
Svakoj životnoj situaciji, po jedan Njegošev stih bi odgovarao.
Strah, s psihološkog i sociološkog aspekta može i mora biti opravdan, ali postoje li granice koje se pređu pa se strahom opravdava svaka akcija ili ne-reakcija u datom momentu? Ili postoje granice kada se strah prigrli, pa uprkos njegovom ljepljivom, sveprisutnom dahu, reakcija bude poput reakcije ljekareve žene koja postaje ubica zarivši makaze u vrat slijepog nasilnika koji teroriše ostale slijepce?
Gdje je granica svakodnevnog sljepila, i koliko epopeja se mora proći do onog konačnog krika oslobođenja – Vidim! Ja vidim!
Još jedan lajt motiv romana, upečatljiv iako bez enigme je ženska solidarnost u strahotama novonastale situacije. Od momenta kada zajedno prinose svoja tijela kao žrtvu kako bi prehranile muškarce, i držeći se jedna za drugu stupaju u prostorije karantinskog pakla, preko momenta kada nepoznata žena zaštiti ljekarevu ženu od razotkrivanja pa do zajedničkog kupanja i pranja veša na kiši. Kažem da je ova solidarnost bez enigme, jer nema ničeg tako prirodnog i spontanog na ovom svijetu kao što je ženska solidarnost, iako smo pod teretom patrijahalnog društva naučeni da vjerujemo da je žena ženi vuk. Žene su u stanju, što pojedinačno, što zajedno, da u najmračnijem kutu podzemlja kreiraju mali raj, da u beznađu sljepila vide za druge i pokažu put iskupljenja. Žena njegovateljica, svevideća Majka, predstavljena u liku ljekareve žene, ili putena, erotična, uvijek željena žena poput žene sa tamnim naočarima. Sve različite, ali jedinstvene u svojoj ženskoj solidarnosti koja ih vodi iz naoko bezizlazne situacije.
Istina je da šokantne i užasne scene iz karantina ne izazivaju nikakav šok ni čuđenje pred stvarnošću koju svakodnevno živimo isto kao što neobično bijelo sljepilo nije toliko fiktivno kao što se na prvi pogled čini. Svjestan je Saramago toga bio i te kako.
Šta je bijelo sljepilo svakog od nas i na šta smo danas svi slijepi? I da li i među nama ima makar jedne ljekareve žene?
Rosa Bobana Čukić Ćorović
