Posmatrajući Mirana Begića na sceni, kada sam prisustvovala prvi put njegovom koncertu u Podgorici prije par godina, sjećam se da sam pokušavala da dokučim kako tačno dolazi do preobražaja, ali to je bilo kao da pokušavam da odgonetnem trik mađioničara čija je vješta ruka prebrza za golo oko. Moj unutrašnji doživljaj tokom koncerta kao da je donio konačnu odluku – da je to nešto najbliže što ću ikada prići čitanju nečijih misli kroz tonove...Bilo je zadovoljstvo posmatrati ga izbliza dok udahnjuje život violini – instrumentu za koji je Džon Markeze, autor knjige – Graditelj violina, napisao: "Violina izaziva u čovjeku nešto što nijedan drugi instrument ne može, nešto izuzetno, čarobno i dirljivo. To su Bahova matematička čuda, jecaj ciganske melodije, Betovenovo dostojanstvo puno bola u Koncertu u C-duru. To je Isak Štern koji svira uspavanku. To je nešto najbliže ljudskom glasu. Nijedan drugi instrument nije obavijen tolikim slojevima mita i nauke."
Vreo julski dan dobio je drugačiju notu onog trenutka kada je počeo vrlo inspirativan razgovor sa violinistom Miranom Begićem, vanrednim profesorom i dekanom na Muzičkoj akademiji na Cetinju, kao i počasnim profesorom na Državnom konzervatorijumu Ipolitov Ivanov u Moskvi
CC: Kako biste opisali Vaš odnos sa violinom?
MB: Iskrenim, u smislu da kada nisam u stanju da se violini posvetim na pravi način i da joj se sav prepustim, onda je i ne dotičem... Violina je, kao što sam ja gradio svoj violinizam, gradila mene kao čovjeka. Dala mi je vjeru da mogu neke stvari da postignem, uvjerenje da mogu sa nekim stvarima da se bavim na istiniti način – da budem svoj, da budem onakav kakav mislim da treba da budem, iskren prema sebi – što mislim da je najvažnije u životu, čime se god čovjek bavio. Mislim da je taj odnos uzajaman. Violina meni znači isto koliko ja značim njoj.
Imao sam sreću da se bavim profesijom koja mi je pripadala u životu. Ono što kažu, kada bih se ponovo rodio, mislim da bih se ponovo bavio muzikom i svirao violinu. Vrlo često mi je pomogla da sačuvam samog sebe, da se pronađem, da se unaprijedim...
CC: Za violinistu, kada je zvuk u pitanju, kažu da je najintimnije mjesto ispod lijevog uha. Šta je bilo drugačije, u tom smislu, kada ste prije osam mjeseci na Svečanoj akademiji TVCG u Crnogorskom narodnom pozorištu svirali na violini Gvarneri koja je izrađena u Kremoni 1726. godine, u odnosu na to kada svirate na svojoj violini?
MB: Svaki instrument ima svoje specifičnosti. Govoreći o tome, razdvajamo dvije osnovne, prva, ono što sami instrument nosi sa sobom – kvalitet tona, kvalitet materijala kao i njegova obrada, majstortstvo i graditeljska intuicija. Takodje , ko, kako i koliko ga je svirao u prethodnim godinama. Istovremeno postoji i druga specifičnost, a tiče se onog što violinista nosi sa sobom. Tu priča počinje, ne samo od dijela ispod uha nego i od samih jagodica prstiju lijeve ruke koje se naslanjaju na žice i koje određenim pritiskom stvaraju ton i intonaciju. I naravno desne ruke u kojoj se nalazi gudalo i njegov naslon na žice – i cijeli taj spoj zajedno – instrument, kvalitet instrumenta, drveta, svih materijala, izrada tog materijala i ono što sam istakao a što je jako bitno, kako se taj instrument koristio u prethodnom periodu, i sam tonski identitet violiniste/violinistkinje – daju određen i specifičan ton. Ono što je DNK za ljudski organizam to je ton za violinistu, jer svaki violinista ima poseban ton. Nijedan violinista nema istu boju tona ili istu količinu tona.
Za Gvarnerija iz televizijskog fundusa, koji je jako dobar instrument, mogu samo da kažem, da je instrument koji se nažalost, nije koristio u poslednje vrijeme. Zato sam to apostrofirao. Jako je bitno i naučno je dokazano da se molekuli u drvetu od kojeg je napravljene violina, na poseban način pomjeraju kada se instrument koristi ili ne koristi. Nekorišćenjem, violina gubi ljepotu i nosivost tona, tj. tonovi koji se nazivaju alikvotima a čine ljepotu violinskog izraza su značajno manje izraženi nego bi trebalo. I kada se svira na njoj, čuje se da ona nije u onom svom najboljem izdanju.
Mislim da bi neko trebao da se pozabavi sa Gvarnerijevom violinom, da se omogući fino podešavanje u dijelu duše i kobilice, ali je posebno važno da se ona i koristi. Potrebno ju je dati u prave ruke da bi zazvučala onako kako treba da zvuči jedna Gvarnerijeva violina.
Ono što je jako bitno za ton i instrument, je da imate situaciju da ljudi kojima je Bog dao mogućnost da se bave muzikom ili da imaju dobar ton, da oni kao takvi, skromnom instrumentu, skromnog volumena, skromnih boja i mogućnosti da se promijene boje, mogu da naprave šarenolikost i volumen i sve što je potrebno da zvuči jako dobro. To je dar ali i sposobnost, tako da je kompleksna slika koju čovjek treba da stvori od onog što je recimo koncertni violinista u vrhunskom izdanju, kada je nadahnut sa instrumentom koji je vrhunski podešen i na kojem se svira već dugi niz godina unazad, do recimo situacije nekog učenika ili studenta koji je skromnijih mogućnosti sa instrumentom koji je napravljen za školovanje. Možemo tu govoriti o zaista kompleksnim uglovima.
CC: Kada ste počeli da svirate violinu, i za koga možete reći da je izvršio uticaj na Vas kada je u pitanju izbor instrumenta?
MB: Violinu sam počeo da sviram sa 6 i po godina. Nisam ja birao instrument, već roditelji. Majka je predavala muzičko obrazovanje dugi niz godina u osnovnim školama. Otac je bio vojni pilot, nije se bavio muzikom ali je mnogo volio muziku i maksimalno je podržavao to što radim.
Moj brat blizanac i ja smo istovremeno upisali muzičku školu, njemu je pripalo da svira klavir a meni da sviram violinu. Tako da su osnovni uticaj na odluku da se upišem u muzičku školu obavili roditelji a u izboru instrumenta, majka.
CC: Prvi koncert ste kao solista imali sa 11/12 godina sa orkestrom muzičke škole, onda je uslijedio koncert u KIC-u Budo Tomović sa simfonijskim orkestrom kada ste imali 13 godina. Nastavili ste karijeru sa velikim brojem koncerata u Crnoj Gori i inostranstvu i konstantno osvajate nove umjetničke prostore, među kojima se ističe i koncert u jednoj od tri najznačajnije sale u svijetu – Sali Čajkovski u Moskvi. Od svih koncerata do sada koje ste imali, koji Vam je i danas upečatljiv i sa kojim se najviše ponosite?
MB: Zadnji koncert sam imao u Baru. Bez obzira što je jedan od prvih koncerata kako ste naveli bio sa 11/12 godina, što sam sa već 13 godina svirao sa simfonijskim orkestrom Crne Gore, i kako su se novi programi osvajali, interesantno je da sam jedan od prvih recitala, cjelovečernji koncert kada svirate sa pijanistom, triom ili kvartetom, odsvirao u Baru. Ta sala i publika su mi od prvog koncerta ostali u dobrom osjećaju. Uvijek kada sam u Baru sviram dobro, uvijek sam srećan, zadovoljan i uvijek shvatim da je veliko bogatstvo ovaj posao kojim se bavim.
Postojala je nekada jedna dobra sala, malog kapaciteta, galerija KIC-a Budo Tomović, naša sala za interne nastupe na Muzičkoj akademije, u kojoj se sada nalazi Američki ugao, u kojoj se lijepo sviralo. Dešava se da ljudi prenebregavaju činjenicu da u Crnoj Gori ne postoji koncertna sala. Dakle, u Crnoj Gori i dan danas, u 2015. godini, ne postoji koncertna sala. Nemate prostor u kojemu ste omogućili umjetniku, reprezentu nacionalnog kulturnog identiteta, prostor u kojem treba drugim ljudima da predstavi ono što je kulturni identitet jedne države. To je ono što nama veže ruke i onda smo prinuđeni da za svoja najbolja izvođenja, najbolje koncerte i inspiraciju tražimo prostore koji su galerije, holovi, jer su manje opterećeni neakustičnim materijalima, tipa platna, plišanim zidovima i stolicama, podovima od etisona. Tako da je galerija Dvorca kralja Nikole u Baru, prostor gdje jako volim da sviram i gdje se uvijek jako dobro osjećam. Moram da naglasim da je takođe jako dobra sala muzičke škole u Kotoru tj. Crkva Sv. Duha koja se nalazi u Starom gradu.
Od poslednjeg koncerta u Baru sada idem ka nečemu što mi se dešavalo u velikim salama, recimo koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Opisaću to na sljedeći način - rijetko mi se kada dešavalo da bez posebnog uzbudjenja zbog treme, osjećaja odgovornosti, zapitkivanja kako ću zvučati, očekujem da izađem na scenu. Ali kada smo završili probu u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i kada je trebao da počne koncert jedva sam čekao da izađem na scenu. Jedva sam čekao da mi se taj ton, koji odsviram na violini, vrati i da ga čujem. Toliko je ta akustika dobra, toliko je odmjerena a toliko je sa ukusom napravljena. Ona je ciljano napravljena da bude toga kvaliteta i ranga. Deset godina je građena, upravo iz razloga da bude jedno perfektno umjetničko djelo.
Pomenuo bih i salu Čajkovski koja zahvaljujući konstantnim nastupima najvećih svjetskih muzičara i ansambala, zbog ljudi koji su obilježili razvoj umjetničke muzike XIX, XX i XXI vijeka, nosi poseban senzibilitet. Vjerujem da, kao što sam rekao za violinu, da ona određenim vježbanjem i sviranjem dobije određenu vrstu tona koja je identitetska za onog koji svira, tako sam siguran da i sala Čajkovski ima određeni reverb koji reverbuje onim kvalitetom sviračkih potencijala ljudi koji su svih ovih godina dolazili da sviraju u tom prostoru. Ima to svoje...Ovih dana sam negdje pročitao da je Nikola Tesla rekao da se odsvirani zvuk nikada ne završava, nego nastavlja svoj put. Tako da sam siguran da jednom odsvirani ton u dobroj sali, ali i na bilo kom prostoru, ostavlja svoj identitet, svoj trag u tom drvetu, u zidu koncertne sale, u tim molekulima koji se na određen način podese jedan između drugih.
CC: Da li pamtite koje godine ste imali najveći broj održanih koncerata? Gdje ste nalazili energiju za postizanje takvog životnog i profesionalnog tempa?
MB: Nije to samo do mene. Tu si i drugi aspekti...Godina koja mi pada na pamet je 1995. godina. Hoću da istaknem da nije samo do moje energije, nego da su se podesili uslovi. Tih godina sam jako puno vježbao, ali sam i osvajao nagrade na takmičenjima, zbog čega sam imao, da kažem, menadžment iza mene. Tada sam, recimo u jednom godišnjem dobu, imao po 40 koncerata. Tada sam svirao sa mojim dragim prijateljem, Čedomirom Nikolićem, koji je sada profesor na akademiji u Novom Sadu. Tada sam studirao kod profesora Uroša Pešića koji mi je bio velika podrška. Hoću da kažem da je svom tom broju nastupa doprinio rad sa Čedomirom Nikolićem ali i to što me profesor Pešić, koji mi je puno značio u životu i koji mi je dao violinističko i ljudsko blago, na roditeljski način podržavao.
Mislim da svi mi zavisimo od drugih osoba, da nam je svima neophodna podrška i potvrda da je ono što radimo dobro. Drugačije ne bi imalo smisla...Zašto bi to radili kad nemamo to nekom da predstavimo ko će reći da to ima smisla? Ali na kraju i nekome ko će reći da to nema smisla i da to zahtijeva promjenu pravca.
Povezao bih to sa time što ste pomenuli moje koncerte koje sam imao sa 11, 12 i 13 godina. Meni je moja sredina dala podršku i potvrdu da imam određeni kapital i kapacitet da se bavim ovim poslom. To je jako bitno...Jako je bitno da se opus mladog umjetnika dešava u sredini iz koje poniče. To je od neprocjenjive važnosti za njegovu stabilnost, uvjerenost i dalju borbu...jer je borba velika.
Jedan od najvećih profesora u ruskoj pedagogiji je rekao – dok ne zatražiš, neće ti se dati. Nije on to smislio, već je to iskustvo pedagoške prakse. U mom slučaju, postoje tri perioda – nastupi sa Čedomirom Nikolićem, Jasnom Tucović koja je trenutno profesor na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu i Bojanom Martinovićem. To su bile situacije kada su ljudi ocijenili da meni treba određena vrsta podrške i da sam je i zatražio. Ljudi primjećuju da je nekome potrebna podrška i da je on zaslužuje. U tom smislu, veliku ulogu u našim životima zauzimaju pedagozi – profesori. Imao sam sreću da su me moji profesori voljeli. Uvijek sam imao bezrezervnu podršku, onoga što su oni mogli da priušte i u čemu su mogli da me podrže. Nisam nikada imao situaciju da me neko, na jedan grub način tjerao da radim nešto što mi nije pripadalo. Uvijek je to bilo sa dogovorom i na obostrano zadovoljstvo. Mislim da je to jedan, takođe, dar da su profesori pronalazili da to što radim ima smisla i da oni mogu da mi pomognu.
CC: Kao najbolji student Univerziteta Crne Gore (oblast umjetnost) dobili ste studentsku nagradu 19. decembar. Imali ste 21. godinu kada ste diplomirali na Cetinju sa prosječnom ocjenom 9,90. Specijalizaciju iz kamerne muzike ste u Beogradu završili sa 24. godine. Dvije godine kasnije ste magistrirali (26 godina). Vanredni profesor ste postali u 36. godini a tri godine kasnije ste dobili zvanje – počasnog profesora na Državnom konzervatorijumu Ipolitov Ivanov u Moskvi. Kojem dijelu sebe možete da zahvalite na ovakvoj impozantnoj karijeri? Koja je to osobina koja Vas je gurala naprijed?
MB: Mislim da je to ono što sam već rekao prethodno – da je to neki moj sadržaj koji nosim sa sobom...prepoznajem ono što znači muzika. Kroz neku vrstu intuicije i promišljanja o tome što donosi intucija, stvorio sam određeni korpus situacija u kojima sam siguran u sebe. To je jako bitno...da svaki čovjek u određenom trenutku sjedne za sto ili u glavi napravi određenu računicu šta zna, šta ne zna a šta može da nauči, a šta nije njegov materijal. Mislim da sam kroz školovanje, kao brucoš, i kasnije kao student magistarskih studija, imao određen repertoarski a da ne kažem i po senzibilitetu materijala koji sam obrađivao i koji me činio Miranom Begićem, tj. violinistom toga senzibiliteta.
Nešto što bih uputio mladim ljudima, koji se bave svojim usavršavanjem, jako je bitno da se naprave dobri temelji, da se smjestite na temeljima koji su vaši, koji vam pripadaju, a ne koje vam je neko udijenuo...nego da tragate, da budete iskreni prema sebi i da kada shvatite da je to vaša vertikala, vaš prostor, da ga uzmete i izgrađujete, učvrstite. Kada ga učvrstite, na njemu možete da pravite razne stvari...kao kuću, od temelja do krova. Jako je bitno da ljudi shvate, da promisle, da se pozabave sobom, da znaju hoće li da budu pravnici, ekonomisti, muzičari, agronomi, turistički radnici, šta god to bilo. Svaki posao nosi određenu težinu, poteškoću i potrebu za usavršavanjem i nekom posvećenošću, tako da ta vrsta uvjerenosti da vam nešto pripada i saznanja da ste u tom pripadanju dobili određeni opus, odnosno određeni materijal kojim baratate, je od neprocjenjivog značaja. Onda sve ostalo ide samo od sebe...Sada ću reći nešto za medije, što nisam nikada rekao – kada sam diplomirao, profesor Uroš Pešić mi je rekao da upišem magistarske studije. Rekao sam neću...da mi to ne treba. Profesor Pešić je bio uporan i rekao da ih upišem jer će mi valjati, jer će mi donijeti sa sobom određenu vrstu materijala i repertoara i promišljanja o tom repertoaru i neke vrste stručne osposobljenosti za neke poslove koji slijede u životu, kao što je posao pedagoga na Muzičkoj akademiji. Dakle, ja sam sa 21. godinom i svojom uvjerenošću da znam sve, kao što to svi mislimo u tim godinama, što je dobro, da mislimo da možemo da pobijedimo sve i tako treba da bude...opet, dobio informaciju da možda nisam baš toliko sveznajući. U toj situaciji sam poslušao savjet mog profesora jer sam znao da mi je prijatelj, da je dobronamjeran a onda sam i znao da u tom sistemu školovanja, tj. napredovanja, neću napraviti grešku. Neophodno je da čovjek od sebe traži i iziskuje konstantno napredovanje. Da li je to stručno, pedagoško, profesionalno, scensko, sociološko, ali neophodno je konstantno zahtijevati od sebe da podignete ljestvicu za jedan centimetar više.
CC: Istražujući recenzije za Vaš rad, naišla sam na rečenice redovnog profesora Uroša Pešića koji je za Vaše umjetničko biće rekao da ga karakteriše prefinjen ton, širok dijapazon emotivnih stanja, da sa lakoćom tumačite ne samo djela klasika nego i savremenih autora. Redovni profesor Igor Petruševski je rekao da Vaš umjetnički sadržaj karakteriše plemenit ton, duboko sadržajan pristup umjetničkom izražavanju i širok pogled na sadašnji trenutak izvođačke prakse, koji je najbliskije povezan sa onim što karakteriše tradicionalni i avangardni muzički stil. Ove riječi govore same za sebe...No ipak, između ostalog, se može zaključiti da uspijevate da pronađete skrivene zamisli kompozitora...Upravo se izvođači i razilikuju među sobom zahvaljujući pronalaženju i tumačenju tih zamisli...kako Vama to polazi za rukom?
MB: Mislim da mi je karakteritika koja mi se dodjeljuje – plemeniti ton – čini mi se dar od Boga, ako mogu tako da kažem...da je to nešto što nosim sa sobom kao osoba. Ono što se u tim rečenicama koje ste naveli može analizirati je situacija, koje ste kao što ste rekli, tiču samih kompozicija, vremena i situacija u kojima su nastale. Jako je bitna interpretacija muzičkog djela. Tu se vodi intezivna polemika – je li to interpretacija, je li to kreacija...?
Uvjeren sam da svaki istinski posvećeni muzičar i neko ko sebe smatra muzičarem je u neku ruku i kreator. Tu vrstu "smanjenja" uloge izvođača na interpretatora...stavio bih u drugi plan. Mislim da je to nepravedno. Mislim da je to situacija u kojoj nešto što je napisano i postoji samo na papiru, ne bi ni postojalo da nije ljudi koji ga izvode na sceni.
Posebna je priča ovo o čemu ste govorili, kako i zbog čega to umjetničko djelo ima svoj identitet, zašto ga Štern svira na jedan način a Zukerman na drugi način. Evo recimo da pomenem Betovenove sonate...ja bih u njegovom djelu, što mi prvo pada na pamet, vidio jednu odu, herojstvo, odu veličini ljudskog bića. Svako od nas drugačije posmatra kako se veliča ljudsko biće. Neko to radi punim ustima, neko to radi zviždukom, neko mimikom a neko to radi neki put, ružno rečeno – urlikanjem. Jednostavno svako od nas drugačije veliča herojstvo, dostignuće ljudskog bića, uma itd. Kroz to se artikuliše i ton, tj. način na koji se to djelo izvodi.
Mislim da je jako bitno da se muzičari upoznaju sa vremenom i okolnostima u kojima je kompozicija nastala, ali mislim da na kraju svega pobjeđuje intuicija. Intuicija je nešto nepogrešivo, ono što daje identitet i posebnost tom izvođenju. Da nije toga, onda bi to bila konfekcija...Ovako je to unikatno, umjetničko djelo koje je samo u tom trenutku, samo tad takvo kakvo je i zbog toga ima ljepotu i draž, naravno ako je izvedeno na utemeljeni, zanatski opravdan način, onda je to savršenstvo umjetnosti.
CC: Jedan od Vaših omiljenih kompozitora je Bah. Bahove partite sadrže veliki broj fraza koje se ponavljaju. Kada se nešto ponavlja, postaje poznato i često se gubi interesovanje, tako da je i u ovom slučaju potrebno naći način da one ostanu zanimljive. Kako učiniti da one budu zanimljive? Da li to podrazumijeva da nekada ne treba poslušati ono što piše na partituri, da bi se muzici udahnuo život? Generalno posmatrajući, da li to znači da ako negdje piše piano ipak treba odsvirati glasnije?
MB: Bah nikada nije pisao dinamiku. On, koji je kao čovjek bio strašno posvećen redu i strukturi, je osoba koji je ostavio ljudima, koji će nakon njega izvoditi djela, na slobodu da sami odluče na koji će način interpretirati tu kompoziciju ili ti izvoditi tu kompoziciju koju je napisao.
Ono što je sada poenta priče je ponavljanje. Mislim da bez ponavljanja život ne bi imao smisla. Svaki idući put kada se tema koja se ponavlja javi, ona se provuče kroz melodijsku, ritmičku promjenu, minimalne ili malo veće mjere, da ona na konkretan način jeste za nijansu drugačija. Čak i kada je istovjetna u melodiji i u ritmu, ona je senzibilitetom drugačija nego li ona prethodna. Opet...ona može da bude i identična, što je jako komplikovano, da svaki put bude isto. Zamislite samo koliko je puta moguće nešto izvesti identičnim u životu. Možda čak i nije moguće. I jedno i drugo je stvar velike inspiracije, i kada je promjena evidentna i kada je ciljana, i kada je naglašena i naravno kada je nema, i kada želimo da to ponavljanje napravimo da bude istovjetno.
Ono što sam rekao na početku, bitno je ponavljanje. Ponavljanje je srž svega. Sa svojih 40 godina, mogu da kažem nešto što je već rečeno više puta i od ljudi koji su pametniji od mene - mislim da u životu postoje određeni vremenski krugovi, u smislu količine vremena koje je potrebno da se taj krug završi. Za neke krugove nam je potrebno 15 sekundi da se ponove, za neke nam je potrebno 15 nedjelja, za neke 15 godina, a za neke 30 godina. Treba zapamtiti kada je krug počeo i uživati u njegovom hodu. Raditi na kvalitetu zvuka koji nam taj «gong» daje. Ali treba u jednom trenutku pokušati da se osjeti kada stiže taj "gong" koji udari poslije 30 godina. I kada se taj krug napravi, pogledati kako se odigrao...i onda znati, da idući ciklus/period koji je krenuo, napravi kako treba, i uspije da se stigne do tog drugog "gonga" od 30 godina.
Kao što je lijepo rekao Niče, jedino stvari koje se ponavljaju imaju smisla. Sve što se nikada nije desilo naknadno, odnosno što se nije ponovilo, nema smisla...vječito vraćanje.
CC: Za koju kompoziciju koju ste čuli ili svirali smatrate da se može nazvati Vašim trenutkom spoznaje?
MB: Mislim da je to Čajkovski – Meditacija. Nisam je svirao dugo i planiram da je ovih dana obnovim. U toj kompoziciji sam nekako shvatio šta mi pripada i prepoznao se. Mislim da sam vježbački i umjetnički, kada sam vježbao tu kompoziciju i neke druge stvari koje sam u tom periodu radio, budio organizam, namještao, sazrijevao, izgrađivao...Kad kažem organizam, govorim o muzici, fizičkom dijelu tijela...o cjelokupnom biću.
CC: Osim umjetničke karijere, krasi Vas i zapažena pedagoška karijera. Tu su dugogodišnji rad na Muzičkoj akademiji na Cetinju i postignuti rezultati sa studentima, no u prilog tome idu i majstorski kursevi koje ste održali na Državnom konzervatorijumu Petar Iljič Čajkovski u Moskvi tokom dužeg niza godina. Time ste na najbolji način dobili ocjenu Vaše ljudske, umjetničke i stručne vrline. Po čemu se Vaši studenti razlikuju od ostalih?
MB: Mislim da su spremni da komuniciraju, da traže, da pitaju zbog čega, zašto i da znaju da im neke stvari pripadaju. To je nešto što bih ja volio da im udijenem, da im prenesem, da znaju da mogu, da imaju određeni kapacitet da grade ostale mogućnosti koje im pripadaju.
CC: Osmi Međunarodni muzički festival Espressivo je u toku. U jednom od posljednjih intervjua ste istakli da je najplemenitija ideja ovog festivala upravo sinteza – sinergija umjetničkog izraza umjetnika sa različitih prostora kroz vrhunska djela umjetničke muzike. Kao osnivač i umjetnički direktor festivala, nakon ovoliko godina istrajnosti, kako vidite ovaj festival za pet godina?
MB: Nakon sinoćnjeg koncerta pijaniste Novaka Pavličića, koji je pokazao da Crna Gora ima umjetnike koji mogu i trebaju da predstavljaju Crnu Goru na svim svjetskim pozornicama, sa uvjerenjem da smo sredina koja gaji istinske i duboke kulturne vrline, što je bitno da znamo da posjedujemo i da se nisu zagubile, nego da su tu i da ih unaprjeđujemo; nakon koncerata ljudi iz inostranstva zajedno sa našim umjetnicima, tipa sa Nikolom Vučkovićem, nakon koncerata studenata Muzičke akademije, nakon ljudi koji pripadaju crnogorskoj kulturnoj muzičkoj sceni, mogu da kažem pošto sam na toj sceni nekih 30 godina, da se stvari, onim ritmom koji nam pripada, mijenjaju na bolje...to je jako bitno, jer ne može brže a ne može ni sporije, nego ritmom koji nam pripada.
Imamo sve veći broj ljudi, koji su izvanredni mladi umjetnici ili možda manje mladi, koji zaslužuju pažnju i mnogo većih sredina nego li crnogorske. Mislim da će za 5 godina Espressivo biti festival koji će moći da, na neki način, diplomira u promociji onog što se naziva mladost crnogorske umjetničke muzike. Želim da vjerujem da je to danas predstavljanje ili diploma ili uspjeh jednog soliste ili dvoje ili četvoro, a da će za dvije, tri godine biti nekog kamernog ansambla u smislu i broja ljudi ali i same forme toga izvođenja, a možda jednog dana i nekog mladog ansambla kojeg bi nazvali orkestar Muzičke akademije ili akademski orkestar koji bi bio srednje evropskog nivoa, jer mislim da nam je to idući zadatak – da taj pojedinačni uspjeh prenesemo na kolektivni nivo. Mislim da je došlo vrijeme, da polako shvatamo da je najveći kvalitet biti kolektivno uspješan, a ne samo pojedinačno.
CC: Od juna 2011. godine ustanovljeno je takmičenje studenata Muzičke akademije koje je nazvano po Manji Radulović Vulić, dugogodišnjoj dekanici i profesorici. Ove godine je u maju organizovano prvo Međunarodno pijanističko takmičenje Manja. Da li je i u slučaju ovog takmičenja, samim tim što je prvo, potvrđeno pravilo da je svaki početak težak?
MB: Jeste, treba zasnovati koncept takmičenja, dobiti saglasnost članova žirija, proširiti informaciju, zainteresovati ljude koji trebaju da dođu na takmičenje, pružiti im informacije u vezi takmičenja. Željeli smo da dovedemo najbolje kao članove žirija, kao što je Dimitrij Baškirov i Vladimir Viardo koji su i došli, ali nam je problem predstavljao kratko vrijeme od njihove saglasnosti do samog takmičenja. Ono što nije bila poteškoća je što mislim da Crnoj Gori pripada jedno veliko takmičenje, da joj pripada jedan međunarodni događaj na kojem će se skupiti ljudi sa svih strana svijeta, koji će predstaviti sopstvena dostignuća i time bi se napravila vrsta kulturnog proizvoda Podgorice i Crne Gore.
Važno je da se shvati da se trenutno obrazovanjem u muzici, u Evropi, bavi 2 miliona ljudi. Tržište je jako veliko i imamo mogućnost da se dobrim ulaganjem, u skladu sa mogućnostima, posvetimo projektima koji će nam donijeti i prepoznatljivost a i određeno mjesto u dešavanjima visoke kulturne ponude. Mislim da je iz tog razloga bilo lakše organizovati takmičenje, zbog elana da se tako nešto postigne.
Poseban motiv da takmičenje bude dobro je ime profesorice Manje Radulović-Vulić. Time bih se vratio na više pitanja koje ste mi postavili. Manja je osoba koja nas je voljela kao svoju djecu, koja nas je podržavala, slala na usavršavanja, nalazila novac za seminare, kupovala instrumente. Malo je osoba koje se na takav način odnose prema svom okruženju. Treba čuvati uspomenu na njeno naučno dostignuće, jer je u grandioznom maniru zabilježila, izučila i stavila u jedan savršen istraživački format kompletnu muzičku istoriju Crne Gore, tako da je to osoba o kojoj nakon ovoga ne treba više ništa ni reći, već povećati osjećaj odogovornosti prema svemu što je uradila.
Ono što je dobro je da se na tom takmičenju pojavilo jako dobrih muzičara iz inostranstva i naravno iz Crne Gore je u finale ušao Novak Pavličić. Srećan sam što je neko iz Crne Gore bio u najužoj selekciji jer je jedan od zadataka takmičenja i promocija domaćeg umjetničkog stvaralaštva. Iduća edicija medjunarodnog takmičenja Manja će biti za violinu.
CC: Espressivo, Manja sa jedne strane, a sa druge strane ste Crnoj Gori, iz našeg ugla, dodijelili zvanje počasnog profesora na državnom konzervatorijumu Ipolitov Ivanov u Moskvi - šta možemo očekivati sljedeće od Vas?
MB: Kao što sam rekao, međunarodno violinističko takmičenje Manja 2016. godine, Espressivo i projekti prezentacije studentskog stvaralaštva, gdje god je to moguće.
Kada je u pitanju zvanje počasnog profesora na državnom konzervatorijumu Ipolitov Ivanov u Moskvi, prilično se sve desilo jednostavno. Dugi niz godina na konzervatorijumu Čajkovski gostujem kao predavač, gdje radim sa njihovim studentima po principu masterclassa. S obzirom da sam tamo jedno vrijeme studirao, brzo su prepoznali da sam pravi predstavnik ruske pedagoške škole i onda je njima, iz razloga kvaliteta i pripadnosti tom miljeu, bilo jako značajno da se to i formalno zabilježi. Mislim da je taj institut počasnog profesora vrsta konekcije između onoga što nosite sa sobom kroz vaše usavršavanje, da li ste dio toga korpusa, te pedagogije, senzibiliteta, što ja očigledno jesam a onda i nivoa koje to okruženje podrazumijeva.
CC: Da li Vam kolege opraštaju uspjeh?
MB: Malo ko...
CC: Koliko ste zadovoljni promovisanjem klasične muzike u Crnoj Gori?
MB: Znam samo da bi crnogorska publika slušala klasičnu muziku kada bi se ona više puštala u medijima.
CC: To je ono što Vi potencirate u medijima da treba raditi sa djecom od samog početka i da im treba davati CD-ove klasične muzike unaprijed prije nego ih odvedemo na koncert?
MB: Jeste. Ili jedna sjajna stvar koja se radi u pojedinim državama, da se djeca iz osnovnih škola subotom ujutro upućuju na koncerte klasične muzike.
CC: Ko treba u Crnoj Gori da napravi prvi korak takvog tipa?
MB: Institucije obrazovanja i kulture, odnosno države, jer su obrazovanje i kultura dominatno državni resursi. Kada bi se napravio dogovor Ministarstva obrazovanja i Ministarstva kulture, djeca bi imala priliku da subotom ujutru odu na koncert orkestra, kvarteta, seksteta ili solo klavira, i da Šopena, Mendelsona, Bramsa prepoznaju, čuju, i da jednog dana kada budu imali 20 godina kažu da znaju šta je u pitanju i šta je kvalitet i civilizacija.
CC: A učešće medija u tom dijelu?
MB: Danas su mediji najvažnija stvar. Mislim da su mediji najodgovorniji za ono što se dešava na političkoj, kulturološkoj i ljudskoj ravni kada se govori o našim prostorima. Nekako svi trčimo da se dodvorimo nekom opštem medijskom utisku. Je li taj utisak biti nevaspitan, neuljudan, sa nekim potezima koji su na kraju krajeva i loši po okolonu u kojoj boravite ili je to nešto što je stvar nekog dobrog načina neke kulturne politike i svega ostalog, to je stvar na medijima da odluče šta će oni da puste.
Šteta je već velika, moram da kažem...Nažalost, ali tako je.
CC: Kako onda biti pozitivan?
MB: Ja to posmatram na sljedeći način, što stalno govorim studentima – to što je prostor koji nam trenutno pripada mali znači da je onaj koji možete da osvojite ogroman.
Odgovornost medija je ogromna i mislim da bi vlasnici medija trebali da razmisle da li žele da sjutra njihovo dijete bude tio toga senzibiliteta, toga načina, da li žele da se njihova djeca ponašaju kako se ponašaju i kako zvuče tekstovi u pjesmama koje se slušaju najviše. Da li žele da njihova ćerka ili sin bude dio tog kafanskog senzibiliteta ili žene nešto drugo za njih? Da li žele da se njihova djeca nađu u čudu tih takvih tekstova i poruka ili žele da budu dio nečeg drugog?
Ali, uvjeren sam i znam da kada bi se na medijima desila promjena i da se u određenoj mjeri reprodukuje kvalitetna muzika, a da se kurentni treš umanji, jer se ne može prekinuti, mora da postoji, desila bi se i promjena u onome što prosječni slušalac očekuje, da ne kažem zahtijeva. Mislim da se kroz poreske zakone, zakone o kvalitetu može doprinijeti da se taj nivo učestvovanja loših tonova smanji.
CC: Korisnici internet portala Culture Corner su u prilici da, u skladu sa tipom kategorije koju preferiraju, pronađu informacije o održavanju predstava, književnih večeri, koncerata itd. Izabrala sam par kratkih pitanja sa čijim odgovorima bih Vas približila našim korisnicima i iz tog ugla...
Kompozicija za koju biste voljeli da je napisana za violinu? MB: Dobro pitanje...Goldberg varijacije, Bah.
Omiljeni pisac? MB: Meša Selimović.
Zemlja kojoj se uvijek rado vraćate? MB: A da nije Crna Gora? Argentina.
Umjetnička slika?
MB: Dama sa hermelinom, Leonarda da Vinčija. Vidio sam je uživo u Varšavi...Univerzalno...Za sve epohe.
Omiljena gramofonska ploča koju posjedujete? MB: Radiohead - Weird Fishes.
CC: Hvala Vam na izdvojenom vremenu. Sigurna sam da će Culture Corner ubrzo biti u prilici da informiše javnost o nekom Vašem novom projektu ili koncertu. Koristim priliku da Vam se u ime Culture Corner tima zahvalim na podršci koji ste nama pružili svojim preporukama. Želimo Vam puno uspjeha.
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Podgorica, 29. jula 2015. godine
