Želja i upornost Dušana Kovačevića da postane glumac datiraju još iz perioda djetinjstva kada je sa braćom i sestrama u čuvenim Podanjama, u danilovgradskoj oblasti, gradio pozorišnu scenu na kojoj su se smjenjivali u različitim ulogama. Od te vesele, kreativne i uspješne ekipe, samo je on završio Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi prof. Bora Stjepanovića.
Nakon predstava u kojima glumi a koje sam odgledala, "Maćado", "Očevi su gradili", "Hamlet u selu Mrduša donja", "Šćeri moja", "Bura", "Plan B" i "Istraga", poželjela sam da napravim intervju sa čovjekom koji me je prije našeg prvog razgovora, osim glumom u pomenutim predstavama, privukao i učešćem u emisiji "Dnevnica". Neposrednost, jednostavnost, iskrenost, duhovitost...osobine kojima je i te večeri, kada smo prvi put razgovarali, plijenio dovodeći neke od nas u situaciju da mu obećamo da ćemo pokušati da se izborimo za infrastrukturne promjene u Podanjama.
CC: U našoj zemlji je često par metara asfalta...neostvareni san. Šta za Vas znače ovi prostori, prihvatate li stav onih koji smatraju da čovjek, kao vječiti prtljag, cijelog života vuče sa sobom podneblje u kojem je rođen?
U svom prepoznatljivom stilu Dušan Kovačević je odgovor počeo nasmijavši me izjavom - Hoćete da kažete da vučem onaj makadam sa sobom? Baš lijepo od Vas!
DK: Kako je i taj put nezavršen dugi niz godina tako je i moj životni put u razvoju i mogu reći da je nekada popločan kamenjem, sa rupama i dračama, koje kao i svaki čovjek, moram osjetiti na koži. Šalu na stranu, nadam se da će se put realizovati dok ovaj intervju izađe jer smatram da je zaista grijeh da najstariji put u Bjelopavlićkoj ravnici još nije asfaltiran a da su okolni ćorsokaci završeni sa dobrim asfaltom i impozantnom rasvjetom.
Mišljenja sam da čovjek u sebi uvijek treba da čuva i njeguje svoje porijeklo. Svoje sa ponosom ističem a posebno je pojačano od kada predstavljam sebe, kulturnu scenu Crne Gore i moj narod i na festivalima u regionu. Ponosan sam što sam sa ovih prostora i što potičem iz jedne divne porodice koja mi je uvijek pružala nesebičnu podršku i stajala iza svake moje odluke. Zahvaljujući njima sam postao to što jesam, zato svaki kamen tog makadama volim i ne želim da ga se ikada odreknem bez obzira kojim savremenijim i boljim putevima išao a koji me čekaju.
CC: U martu 2017. godine u Crnogorskom narodnom pozorištu premijerno je izvedena predstava "Istraga" Aleksandra Radunovića, u režiji Stefana Sablića, u kojoj igrate glavnu ulogu – Boga. Dok ste čitali scenario kakav Vam je bio utisak? Sa kojim izazovima i iskušenjima sredine, kojoj pripadamo, ste se suočavali tokom pripreme predstave i nakon njene premijere?
DK: Ulogu Boga nije lako odigrati, kao što ste vidjeli i sami, samim tim što je postavljena kroz satiru koja na kraju ima i jednu jaku životnu filozofiju i prelazi u ozbiljnu dramu. Nigdje ne piše kako Bog izgleda. Smatrao sam da je Bog androgeno biće, bespolan, da može biti i muško i žensko, heteroseksualac, homoseksualac i biseksualac. Sve osobine koje nosi u sebi, a na kojima se potencira i jako su izražene, sigurno su mu pripadale kada i sada postoje u čovjeku. Međutim, zbog konzervativnosti sredine i naše odluke u krajnjoj verziji, to je jedan čovjek koji više liči na diktatora jer smo željeli da sve povežemo sa ovim vremenom, kada ljudski i zemaljski bogovi vladaju svijetom. Svakodnevno smo svjedoci kako jedinke kroz jake političke strukture zaista i upravljaju svijetom jer su inicijatori ratova i kriza. Sve je to ljudski faktor, zbog čega se i u predstavi kaže "Čovjek se rađa dobar, a svoju predstavu na Zemlji je iskvario padom prvobitnim". Vjerujem da svako od nas u sebi ima dobrotu i pozitivne misli, ali kod nekih ljudi one posebno proživljavaju određenu tranziciju upravo zbog različitih životnih okolnosti, negativnih aspekata društva i trenutne globalne situacije.
Danas smo prilično skeptični da budemo otvoreni prvo prema sebi a onda i prema drugima. Zato je i Bog u predstavi jako isfrustriran i nesiguran. Ljudima je upravo to veoma interesantno jer se prepoznaju u nekim aspektima uloge. Moram prznati da je to i bio krajnji cilj, da Bog što više liči na čovjeka uzimajući neke tipične osobine raznih struktura ljudi, zbog čega se nekada ponaša kao profesor, diktator, dijete, kvazi intelektualac, otac, roditelj...Mislim da publika reaguje veoma dobro na ovu ulogu i samu predstavu a što se tiče njenog života poslije premijere mogu reći da sam jako zadovoljan. Mi, koji igramo u predstavi, napredovali smo u smislu izraza jer je bilo jako teško sklopiti sve segmente i modele igre a da ona ima zadovoljavajuću formu koju i publika želi da gleda i uživa u njoj, razumijevajući je na pravi način, uzevši dobru emociju ali i sticajući biblijsko znanje koje možda nisu imali u toj mjeri.
CC: U predstavi "Bura", među publikom posebno popularnoj, po mom mišljenju ste pravo osvježenje na sceni gdje zajedno sa Dejanom Ivanićem i Nikolom Perišićem uspješno dočaravate kovanje zavjere protiv Prospera. Pozorište je živi organizam i rekla bih da je glumac pred očima publike spreman da odreaguje i iznenadi sebe nečim što možda nije ni znao da se krije u njemu. Toga sam posebno bila svjesna u situaciji kada, prilikom svakog izvođenja predstave imate dio koji predstavlja neposredno, spontano, kreativno i lično izražavanje. Da li je to možda jedan od onih trenutaka kada kao glumac prelazite granice slobode u pozorištu? Koji biste Vi izdvojili posebno?
DK: Drago što imate takvo mišljenje jer se zaista jako zabavljamo u toj predstavi koja sa impozantnom scenografijom, koreografijom i scenskim efektima predstavlja spektakl koji na ovim prostorima, do sada, sigurno nije viđen. Suština pozorišta se u ovoj predstavi možda nije izgubila nego nije na pravi način izašla, baš zbog toga što je i cilj predstave bio da se napravi jedan ozbiljni pozorišni spektakl. Tu pozorišnu nit, suštinu i srce uz Prospera, Arijela i Ferdinanda, držimo i nas trojica. Onaj segment o kojem pričate da je to neposredno, spontano, kreativno i lično izražavanje se sigurno odnosi na dio sa Branimirom Popovićem koji je naš direktor, kolega i prijatelj osmislio nakon premijere. U tom dijelu nikada ne znam kada će da me prekine a on nikada ne zna šta ću da odgovorim. Samo neki od primjera su prozivke da me pusti da glumim jer sam se dugo spremao; da mi je došla strina iz Berana da me gleda i da me ne prekida; kako sam zaboravio tekst pa ne mogu dalje da nastavim predstavu itd. U pitanju su spontane izjave koje su se neposredno izrodile u tim situacijama a govore koliko je pozorište živa stvar i koliko ono diše u svakoj predstavi korespondirajući sa publikom i sa nama, izvođačima.
Ne odstupamo puno od dogovorenog sa rediteljem a imamo u toj predstavi trenutak u kojem publici i nama samima pružamo prostor za kreativno i spontano izražavanje, tako da i ona vidi da smo ipak živi ljudi i da se sve pred njom odigrava baš u tom trenutku. Koliko to publika prepoznaje najbolje govori aplauz koji nam svaki put pokloni.
CC: Televizija u svijetu doživljava svoje zlatno doba zbog aktuelnosti brojnih serija. Taj svijet sada okuplja vrhunske scenariste poput Dejvida Linča i Paola Sorentina. Rekla bih da se sada ljudi više vezuju za priče iz serija sa kojima mogu da se identifikuju. "Dojč Caffe", prvi crnogorski sitkom, predstavlja specifičnu formu koja nije viđena na ovim prostorima jer se bavi stereotipima na jedan metaforičan i duhovit način. Jasno ste ukazali u par navrata da je nastao kao želja da se ispriča priča o duhu jednog grada i vremena na humorističan način i u univerzalnom kontekstu. Koliko je bilo teško početi ovakav jedan projekat u Crnoj Gori?
DK: "Dojč Caffe" je moj veliki produkcijski projekat i zaista sam ponosan na sve što se dešava u vezi njega. Uspjeli smo da poslije dvadeset tri godine napravimo u Crnoj Gori seriju od šesnaest epizoda a sada uspješno završavamo i drugu sezonu. Osam epizoda smo snimili a ostalih osam ćemo snimiti tokom ljeta. Nadam se da će na jesen i publika širom regiona imati priliku da je odgleda. Moram istaći da, samim tim što je u pitanju jedna specifična TV forma koja traje 25 minuta, nije lako uobličiti "story live" i učiniti jasnim živote likova, makar ne u obliku kako je TV publika navikla kod nas, ako uzmete u obzir da su pojedini uljuljkani svakodnevno u indijskim i turskim sapunicama u kojima tri kadra traju cijelu epizodu. Znate one trenutke kada ona cijepa zavjesu i pati šest epizoda, dolazi joj svekrva i tjera je jer nije napravila poparu i razni drugi loši primjeri.
Željeli smo da napravimo što više komičnih situacija i da uobličimo aktuelne konkretne stvari koje nas okružuju u jednu duhovitu formu bez pretenzije da živote tih likova predstavljamo na način na koji bi možda trebali. Radi se o stereotipima i tipovima ličnosti koji nas okružuju. Naravno da smo se trudili da neke naše životne situacije i aktuelnosti, predstavimo na metaforičan a ne na realističan način, za šta je potrebna veća koncentracija i uključivanje mozga.
Svjesni smo da je jako teško da takva forma zaživi i da može postići veliki uspjeh stalnim repriziranjem, a mi nažalost nismo imali mogućnost da to i sprovedemo. Podsjetiću vas na seriju "Mućke" koja je poslije prve sezone proglašena za najveći debakl BBC televizije. Nakon velikog štrajka radnika počeli su da je repriziraju i od tada je počela sa dostizanjem enormne popularnosti, nastavljajući da živi svoju slavu kroz nekoliko sezona. Možda niste znali ali i serija "Prijatelji" je tokom prve sezone bila nezastupljena na američkom tržištu. Svi znamo kakvu je slavu kasnije doživjela repriziranjem. U razgovoru sa našim kolegama iz serije "Lud, zbunjen, normalan" saznao sam da prve tri sezone nisu imale uspjeha a možemo slobodno reći da u ovoj deceniji, kada je u pitanju ta forma, ona je i najgledanija. Većim brojem epizoda su uspjeli da uđu u živote i domove ljudi koji su prihvatili njihove karaktere i samu formu.
Smatram da smo "Dojč Caffe" popravili uz sugestije dobronamjernih ljudi sa kojima smo razgovarali u kojem pravcu bi trebala da ide ova serija. Istraživanja su pokazala da je velika ciljna grupa mlađa populacija, tako da smo se usmjerili na njih jer, kako kažu, na mlađima svijet i ostaje. Siguran sam da će se nakon deset godina, kada postanu izgrađene ličnosti, sjećati "Dojč Caffe" kao što se mi danas sjećamo omiljenih junaka iz serija naše mladosti.
Vjerujem da će, ukoliko napravimo još jednu sezonu, "Dojč Caffe" imati dug život. Vidjećemo kako će publika reagovati.
CC: U današnjem vremenu tehnologija, kada vlada hiperprodukcija "prosipanje pameti", svako je spreman da drugog zaustavi na ulici i uputi komentar koji vri u njemu. Naravno, i ranije su slučajni prolaznici imali mišljenju o svemu, ali mi je sve to djelovalo onako usputno. Mislim da je dobro što nema konsenzusa jer ne moramo i ne možemo svi da mislimo isto. Nema više knjiga za koje svi smatramo da su dobre, glumaca koji zaslužuju Oskara itd. Vrijeme je polemike i konfrontacije. Kako se nosite sa kritikama Vašeg rada?
DK: Kao narod smo veoma skloni kritici tuđeg rada, podložni osudama drugog i ono što se narodskim rečnikom može reći da smo kao nacija veoma upućeni na tuđe dvorište. Prethodno izdvajam kao zapažanje u zemlji u kojoj živim, a ne postoji neko ko voli više svoj narod i svoju zemlju od mene. Mislim da trebamo biti usmjereni na sebe a ne na drugog.
Ukoliko želite da pravite kritiku nečega morate biti veoma potkovani u tom poslu a znate i sami da kod nas kritičari, čast izuzecima, vrlo često nisu kompetentni da pišu kritiku, tako da se na istu, kada je u pitanju moj rad u Crnoj Gori, uopšte ne obazirem. Njihovo je da kritikuju, moje da radim. Toga ću se uvijek držati i neću gledati šta kritika piše o meni. Ne mogu da budem lažno skroman, volim kad me pohvale, ali ako me bezrazložno i često neopravdano kritikuju onda to ignorišem. Svaku dobronamjernu kritiku prihvatam na najbolji mogući način jer vjerujem da ću biti bolji.
CC: Kada već pričamo o kritici, istakla bih riječi Ive Čukić Šoškić za Peripetija.me koja je u okviru kritike predstave "Dokle pogled seže" napisala: "Dušan Kovačević je veoma uspješno, sa dozom njemu svojstvene komične igre, izgradio likove i situacije u kojima je on priglupi čuvar banke koji se upušta u neuspješnu pljačku banke, ili pak priprosti investitor agrosela koji planira bungalove u nacionalnom parku čija ograničena svijest ne dopire do vrijednosti očuvanja životne sredine. Komičnom scenom pljačke banke dinamizuje se ritam cijele predstave, a svojom odličnom interpretacijom egzistencijalno i moralno uništenih likova u njoj osim Dušana Kovačevića dominiraju i Srđan Grahovac i Zoran Vujović." Na 41. Danima satire "Fadila Hadžića" u Zagrebu za ulogu u ovoj predstavi dobili ste glumačku nagradu. U hrvatskom Večernjem listu sam prošle godine pročitala navode da je u pitanju autorski projekat reditelja i glumaca "koji su sve ono što vide (i žive) oko sebe unijeli u to djelo". Da li su ovo one uloge u kojima lakše unosite sebe upravo zbog toga što i Vi, kao i svi mi, na svojoj koži osjećate surove uticaje tranzicije?
DK: Rad sa Arpad Šilingom je bio veoma dragocjen kako za mene tako i za, siguran sam, sve nas. Prvi put sam vidio kompaktnost ekipe u jednom takvom projektu jer smo disali kao jedno tijelo vođeni rediteljem koji nas nenametljivo uvodi u svoj autoritet i jasnu viziju šta bi želio a opet dajući nam veliku slobodu da kreiramo živote tih ljudi na način na koji mi smatramo da treba. Predstava "Dokle pogled seže" je kritika društva, nas samih koji smo veoma često sudionici svih loših stvari koje se dešavaju. Mislim da je to pravo pozorište, pozorište jedne zdrave replike na život koji živimo i kojeg treba da smo svjesni, da licemjerno ne prihvatamo neke stvari koje nas tište, more i ubijaju našu slobodu i kreativnost. Željeli smo da skrenemo pažnju prvo nama samima a onda kroz nas i publici da mi treba da se mijenjamo a ne neki sistem. Stalno nailazimo na rečenice koje krive sistem, bez obzira o kojoj zemlji je riječ, zaboravljajući da je čovjek taj koji stvara svoj sistem i kosmos i ako radi na njemu, uvijek će mu biti bolje.
CC: Iskreni ste prema idejama i spontani prema stvarnosti. #eovonamajebamajku izaziva veliku pažnju na društvenim mrežama na kojima ste prisutni i dijelite kratke klipove naše realnosti. Šta od svega nam...najviše?
DK: Smisaonica #eovonamajebamajku je nastala u jednom druženju sa prijateljima, kada smo uživali u toj noći i uz dobru energiju, muziku, hranu i piće svo vrijeme je potencirali. Ona je dio nas, našeg svakodnevnog bitisanja i okruženja, na koju često pomislimo ali nikada i ne kažemo. Zaživjelo je kod naroda jer su se svi prepoznali u tome. Iako je možda, za neke lažne moraliste, jako vulgarno, ne obazirem se jer smatram da su prave vulgarnosti svuda oko nas, po raznim rijalitijima koje možete gledati na TV-u. Smatram da nije i ne može biti vulgarnije od starlete koja preplavljuje medije obnažena ili čovjeka koji tuče svoju ženu, pa zbog komentara na njihov račun oni postaju popularniji od npr. glumca ili pjevača.
Namjerno sam počeo da radim to da bih skrenuo pažnju na neke socijalne aspekte našeg društva. Ukoliko pažljivo pratite klipove, vidjećete koliko su sadržajni jer vodim računa da bude smisleno. Upozoravaju me da nisam odavno objavio nešto, ali sa obavezama koje imam nekada ne naiđem na situaciju koja je adekvatna, jer zaista ne želim da objavljujem bilo šta. Svakako, tu je uvijek turbo folk muzika, masna hrana, saobraćaj koji ne dozvoljava čovjeku da spava, umišljenost pojedinih ljudi i čak strukture ljudi koji misle da svijet počinje od kada su oni na sceni i ne postoji ništa prije i poslije njih. Naravno, to je često nepotkovano i nerazumno ali neprestano insistiraju na tome zbog čega se stiče pogrešna slika o tim "idolima" ovog vremena i naša djeca, nažalost, mogu pogrešno da se ugledaju na njih.
Svaki klip predstavlja neki segment socijalne angažovanosti što mi je prvenstveno i cilj. Biti iskren i spontan a opet inspirisan nečim konkretnim što me navodi da uobličim u klip i objavim, u želji da probudim intelektualne ljude koji će sve to shvatiti na pravi način.
Primjećujem da je i regionalno zaživjelo jer dobijam poruke od ljudi iz Srbije, Bosne i Hrvatske, što me raduje.
CC: Svojoj produkcijskoj kući ste dali ime "Natenane", kako ste izjavili u medijima, vođeni životnom filozofijom Marinka Madžgalja. Šta Vam se čini da je najteže kada se danas sve nezaustavljivo brzo mijenja?
DK: Nema dana da ne pomislim na mog kuma, Marinka Madžgalja. Živio je svaki dan kao da je poslednji jer je imao puno ljubavi za ljude i život. U njegovom srcu je bilo puno mjesta za sve dobre stvari i nažalost napustio nas je jako brzo. Po karakteru sam mnogo brži od njega a on je bio taj koji je govorio – polako, stići ćemo. Razmišljajući kako da nazovem produkcijsku kuću, poželio sam da se povežem sa njegovom životnim filozofijom. Međutim, produkcijska kuća "Natenane" se desila na brzinu. U pitanju je tipičan crnogorski izraz koji karakteriše jednom riječju naš mentalitet a s obzirom da se bavim serijom "Dojč Caffe", koja je autohtoni podgorički proizvod, želio sam da i moja produkcijska kuća ima nešto što je tipično crnogorsko. Kad kažem nekom kako se zove produkcijska kuća, to uvijek izaziva velike simpatije ali ne znaju da je kod nas, što se tiče tog segmenta produkcije, nažalost uvijek sve na brzinu i nedovoljna svijest o pripremama i odobravanju sredstava za te projekte, što predstavlja veliku kočnicu da se uradi zaista temeljno i natenane.
CC: Borislav Pekić je u čovjeku vidio svjesno prihvatanje neizvjesnosti i da ništa nije neizbježno. Po njemu, neizvjesnost je Izbor, Sloboda, Slučaj, Strepnja i Ljepota. Koju biste od navedenih izabrali da Vam najbliže pripada? Kako biste je definisali?
DK: Izbor je nešto što je u užem krugu Sloboda. Mogu reći da me Izbor i Sloboda najbolje karakterišu. Kao umjetnik moram da budem slobodan da kreiram stvari kako mislim da treba a izbor je ono što je prvo i veoma bitno, bilo da je u pitanju izbor partnera kao i profesije. Morate se baviti onim što volite da bi to radili na najbolji mogući način. U slučaju da napravite pogrešan izbor, onda sloboda ne postoji i uvijek ćete biti zatvoreni za bilo kakvu kreaciju ili slobodu misli i izraza koja je neophodna da svaki čovjek radi svoj posao i živi na valjan način kako zaslužuje.
CC: Stiv Mekvin je jednom prilikom izjavio da je pripremanje za ulogu kao da uđete u mračnu sobu i pokušavate da napipate namještaj. Opišite nam proces pripreme uloge koju tumačite u predstavi "Samoubica", po tekstu Nikolaja Erdmana a u režiji Veljka Mićunovića, koja je premijerno izvedena 25. maja 2017. godine na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta.
DK: Moram priznati da je to bio jedan karakterističan proces. Glumim Nikifora Arsenjeviča Pugačova, predstavnika sindikata i radne klase Rusije toga vremena a i Crne Gore ovog vremena.
U vremenu kada je ta predstava nastala, Nikolaj Erdman je bio osuđivan i prognan u Sibir, upravo jer govori kako sistem uništava jedinku i kako čelnici sistema proždiru svaku zdravu i slobodnu misao. Ništa nije promijenjeno previše osim što je on možda pravio radikalnije rezove shodno političkoj situaciji u Rusiji tada.
Svaku ulogu koju radim, radim temeljno i u pravu je Stiv Mekvin da je u pitanju tumaranje po mračnoj sobi. Pomenuću omiljenog čovjeka u ovoj branši, koji nažalost više nije sa nama, a bio je moj prvi partner kada sam počeo da se bavim profesionalno glumom. Riječ je o Draganu Nikoliću, koji me je, nakon dva dana proba, pitao šta mislim o određenoj sceni. U trenutku sam se našao u čudu, ubijeđen da sam kao mlad glumac možda namjerno testiran s obzirom da me nešto tako pita velika glumačka legenda. Uz čovjeka koji je glumio Prleta, Džimija Barku i sve ostale, rekoh – "Ali Gago, kako ja mogu da uopšte mislim pored tebe, ja sam na početku...", a on mi na to odgovori – "I ja sam na početku." Tada mi je najbolje ukazao da je svaka uloga, bez obzira koliko imate iskustva iza sebe, uvijek novi izazov. U svakoj ulozi ste na početku, samim tim što imate ne samo više scenskog nego i životnog iskustva. Iako lakše koristite te "fascikle" iz svojih "fioka" koje slažete godinama, neminovno je da svaka uloga predstavlja izazov i tumarenje po sebi. Nijedna nije laka. Čak i ona za koju vam se čini da bi to mogao svako od vas, iziskuje jednu analizu, paralelni život koji ne živite a morate da predstavite na pravi i uvjerljiv način kako bi što bolje predstavili ulogu koju tumačite.
U ime Culture Corner tima Vam se zahvaljujem na ukazanom povjerenju da organizujemo i sprovedemo intervju. Prije nego što završimo, željela bih da mi odgovorite kratko na sljedeći set pitanja, koji je postao praksa da bi korisnici našeg portala možda dobili još neki kvalitetan uvid za sebe.
CC: Kreativna vizija u par riječi?
DK: Vjeruj u svoju ideju jer niko drugi neće.
CC: Ko je dobrodošao u Vaše misli?
DK: Osim porodice i prijatelja, u moje misli su dobrodošli samo ljudi koji plijene pozitivnom energijom. Iako sam ljude dijelio na dobre i loše, u poslednje vrijeme samo mislim da budem u društvu onih čija mi energija prija i koji imaju dobru i zdravu misao.
CC: Najdragocjenija uspomena iz djetinjstva?
DK: Moje djetinjstvo je bilo nestašno, interesantno i puno uspomena. Ipak želim da se sjetim mog pokojnog djeda, kad sam išao petkom poslije škole u Podanje ili na ljetnji raspust da provedem taj period sa braćom i sestrama. Emocija koja me veže za njega je zaista obilježila moje djetinjstvo.
CC: Vrlina kojoj bi po Vama trebali da težimo kako bismo evoluirali?
DK: Samosvijest.
CC: Pjesma za sva vremena? DK: Moj život je moje blago.
CC: Dragi Dušane, u ime Culture Corner tima Vam se zahvaljujem što ste izdvojili vrijeme da korisnicima našeg portala približite razmišljanja glumca, životnost pozorišta i iskrenost djelovanja jednog čovjeka. Želim Vam puno uspjeha u daljem radu i realizaciju planiranih projekata
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Podgorica, 11. juna 2018. godine
