Sprovodeći ideju pilot projekta Nevladinog udruženja Kutak i tima Culture Corner portala, "Kulturna subota", zapazili smo da su čak tri izleta uključivali posjetu oblasti grada pod Trebjesom – Nikšića. Grada koji mi je, tokom ovog ljeta, bio omiljeni kutak za odmor duše.
Dok jesen polako upisuje svoje prve dane mislim...na rane časove jedne subote na Trebjesi tokom kojih se, u stilu stihova Vita Nikolića, zahvaljujem jutru, nebu, travi, ljubavi; na ukus slatke kuvane kafe u Propaganda baru dok mi u pogledu igraju boje kišobrana iznad naših glava; na smijeh vesele ekipe na Gornjepoljskom viru; na premijerno izvođenje predstave "Inspekcija" u Nikšićkom pozorištu; na Bojanu Marković koju sam nakon pomenute premijere upoznala a koja nas je zajedno sa svojim prijateljima ispratila pjesmom. Ah ti Nikšićani!
Bojana Marković, umjetnica urođene muzikalnosti i briljantnog glasa, rođena je u Nikšiću gdje je završila OŠ "Olga Golović" i klavirski odsjek u školi za Osnovno muzičko obrazovanje "Dara Čokorilo".?
CC: Koju sliku djetinjstva iz Nikšića najupečatljivije pamtite?
BM: Slika iz djetinjstva koja mi je najupečatljivija je druženje sa vršnjacima i na jednom sportskom terenu u mom kvartu gdje sam provela skoro svo djetinjstvo, jer sport je nešto što me, pored muzike, koja je moje profesionalno opredjeljenje, veoma ispunjava.
CC: Završili ste Srednju muzičku školu "Vasa Pavić" u Podgorici, odsjek solo pjevanje, kod profesorice Larise Dašić-Simović. Diplomirali ste solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu u klasi profesorice Radmile Bakočević. Za vrijeme studiranja učestvovali ste na mnogobrojnim prestižnim takmičenjima a posebno se izdvajaju "Zlatna lira" na Međunarodnom takmičenju "Bruna Spiler" 2003. godine u Herceg Novom i treće mjesto na internacionalnom takmičenju "Sacred music" 2007. godine u Rimu. Filmski reditelj Federiko Felini je rekao: "Mene su uvijek hvalili i meni je to pomagalo. Volim da me hvale i ne volim kad me kude." Koliko nagrade i pohvale danas istinski pomažu ako uzmemo status umjetnosti i kulture u Crnoj Gori?
BM: Pomogle su mi u smislu preporuke za dalje usavršavanje u inostranstvu, a što se tiče nekog profesionalnog angažmana, o tome možemo razgovarati u nekoj bliskoj budućnosti.
CC: Šta mislite na šta se u poslu u kojem se bavite treba fokusirati? Kojim iskušenjima treba odoljeti?
BM: Kao i u svakom poslu i u ovom je bitna istrajnost, rad, red i disciplina, ali u mom slučaju talenat je bio taj koji je presudan, primaran za moje dalje usavršavanje i napredovanje. Strana mi je ona čuvena fraza: Talenat 10%, sve ostalo rad" . Ne želim da kažem da sam bez rada postigla sve ovo do sada, ali kod mene je upravo talenat bio presudan. Da bi se ispoštovale već navedene odrednice, za uspjeh treba mnogo odricanja, ali ja uvijek pored procesa rada u kome zaista uživam, nađem vremena za sve što me ispunjava.
CC: Ljudi koji se bave muzikom za mene imaju posebnu misiju – poklanjaju komade svoje duše u kojima publika pronalazi sebe. Koja rečenica/reakcija na Vaš glas i izvedbu je probudila krhkost i snagu Vašeg bića?
BM: Na mene su najviše uticale i ohrabrivale me u mojoj životnoj i umjetničkoj misiji profesorice Larisa Dašić Simović i Radmila Bakočević, koje su imale jedinstveno mišljenje, da svoje biće i tananu emociju mogu da iznesem svojom bojom glasa i osobenim izrazom. Uz njihovu pomoć, pa i sada uz pomoć profesora sa kojim radim u Španij-Eduardom Gimenozom, neprestano radim na usavršavanju i obogaćivanju tog umjetničkog izraza.
CC: Djelujete mi da ste jedna od onih koja vjeruje da dok god se na život gleda dječijim očima, onda se dešavaju dobre stvari. Osim master studija na Konzervatorijumu u Barseloni koje se još dobre stvari dešavaju oko Vas sada?
BM: Uspjeh na prethodnim master studijama bio mi je preporuka da opet dobijem stipendiju od Vlade Crne Gore za nove specijalističke studije: Usavršavanje tehnike pjevanja sa scenskim izvođenjem, na istom Konzervatorijumu u Barseloni. Pored toga predstojeći koncert u Nikšiću, koji vjerna nikšićka i crnogorska publika nestrpljivo iščekuje, i naravno druženje sa bliskim i dragim osobama, koje u prethodnoj godini nijesam bila u prilici često da viđam.
CC: Kako su predstavnici Konzervatorijuma u Barseloni reagovali na Vaše nesvakidašnje izvođenje Vitove pjesme "Umjesto molitve za daleku"?
BM: Počevši od mog profesora, pa do svih koji su bili u prilici da Vitovu pjesmu čuju uživo i kad sam bila u mogućnosti da je prevedem ili preko Youtube kanala, bili su istinski oduševljeni mojom interpretacijom.
CC: Zračite pozitivnim pristupom stvarnosti. Ko Vas je "naučio" da se tako često osmjehujete?
BM: Mislim da je dosta do prirode, a i pozitivnog stava o životu. Dosta mom osmijehu doprinose ljudi dobre volje sa kojima svakodnevno, uz lijepe razgovore i pjesmu, razmjenjujem pozitivnu energiju.
CC: Pjevanje je važan način izražavanja emocija koji podstiče psihički razvoj djeteta. Jednom prilikom sam pročitala da u poslednje dvije decenije djeca imaju sve manji raspon glasa i da im se i boja prilično promijenila. Kao jedan od razloga se navodi da djeca kod kuće nemaju naviku da pjevaju, kao što je to bilo u prošlosti, jer uglavnom sjede pasivno ispred televizora i kompjutera. Vama na časovima učenici traže da pjevate čime ih opuštate i relaksirate. Koliko je moguće biti i ostati uzor djeci u tim godinama s obzirom da, kako ste i sami izjavili za medije, solo pjevači nemaju prostora da se pokažu u Crnoj Gori?
BM: Po profesiji sam magistar solo pjevanja, radim u Gimnaziji "Stojan Cerović" u Nikšiću kao profesor muzičke umjetnosti. Svakodnevno se susrećem sa djecom koju pokušavam da otrgnem od poplave šunda i kiča koji im se nude preko medija, i koju učim da zavole kvalitetnu muziku. U toj misiji uspijevam jer se više puta desi to da im na času interpretiram najbolje i najljepše primjere iz starije i novije istorije muzike. To je njima najzanimljiviji i najbliži način učenja, a i meni predstavlja zadovoljstvo. Mislim da jedan od osnovnih principa svakog profesora treba da bude to da je uzoran primjer čovjeka i umjetnika djeci kojoj predaje.
CC: Gajto Gazdanov, ruski pisac, je tvrdio da svaki čovjek ima dva života – jedan realni i onaj drugi koji bi želio da živi – i da tamo gdje se ta dva života dodirnu nastaje literatura. Vjerujem da osim literature možemo govoriti i o svakom umjetničkom djelu. Dakle, koje se umjetničko djelo krije u dodiru Vašeg realnog i života koji bi možda željeli da živite?
BM: Definitivno su to sve pjesme koje osjećam, koje sama biram i koje mi niko ne nameće… U njima najbolje izrazim sebe u prošlosti, doživim trenutnu emociju i kao da vidim taj život koji želim i dalje. Volim mnogo svoj život i isto tako ga cijenim mnogo!
Na kraju ovog razgovora koristim priliku da Vam postavim pet kratkih pitanja koji trebaju da dobiju kratke odgovore kojima bi se približili još malo korisnicima Culture Corner portala.
CC: Osim muzike šta Vas još oplemenjuje?
BM: Sport, šetnje i društvo.
CC: Bojana u jednoj riječi?
BM: Kontrast.
CC: Znak pored puta koji ste "ugrabili" za sebe?
BM: Ne brže od života.
CC: Vaša mjera veličine čovjeka?
BM: Iskrenost.
CC: Najdraži suvenir sa putovanja?
BM: Svaki mi je drag podjednako.
Draga Bojana, zahvaljujem Vam na razgovoru i lijepoj energiji kojom zračite. Želim Vam uspješan koncert u Nikšiću i radujem se svim budućim koje ćete održati.
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Fotografija: Miloš Zvicer
Podgorica, 10. oktobra 2017. godine
