Pune sale. Velika i mala. Nasmijana lica. Velika i mala. Na momente haotično. Na momente fantastično. Plač, smijeh, opet plač i na kraju smijeh. Takva je ukratko bila atmosfera na VI Međunarodnom festivalu lutkarstva, Podgorica – Crna Gora 2017 (13-17.09.2017.godine).
Roditelji su dovodili djecu bez obzira da li je predstava bila prilagođena njihovom uzrastu ili nije. Jer, nije važno. Jer je želja prevelika. Jer smo svi djeca. Jer niko nije obraćao pažnju na brojeve 2+, 6+, 14+. Jer, tako i treba. Upravo se zbog toga napravila gužva i lijepo je bilo osjetiti je. Lijepo je bilo vidjeti veliku i malu djecu koja nestrpljivo čekaju da uđu u salu i da magija počne. I počela je. I trajala je svih pet dana festivala.
Karte za sve predstave su nestale brzinom svjetlosti, vrućina, sjedjenje na stepenicama. Ostala sam, kao i mnogi, bez karte. Nije bilo važno, jer smo svi uspjeli da budemo dio magije. Pobijedila je radost igre, pokreti, dječji smijeh, dječji plač kad vuk pojede šest jarića, onda opet smijeh kad djeca vide izbliza, upoznaju se i maze tog istog vuka. Zelenog. Velikih narandžastih očiju. Srce je puno kad vidiš te pametne oči, radoznale poglede, kad čuješ usred predstave dječaka iz četvrtog reda koji kaže: „Mama, hoću vode!“ ili djevojčicu koja tiho pita:“Tata, šta će sad da se desi?“
Volonteri širokih osmijeha i velikog srca. Ljudi kojima možeš da povjeriš dijete, ukoliko samo može da gleda predstavu. Ali, želiš i ti da budeš dio nje. Da ponovo probudiš usnulo dijete u sebi.
Jezičke barijere nijesu bile problem. Sve smo razumjeli. Jer smo svi tih dana pričali jezikom lutaka. Razumjeli smo ljubav, muziku, prijateljstvo. Razumjeli smo život.
Priredila: Olivera Banović
Fotografija: Photography by Jovana & Đorđe
Podgorica, 19. septembra 2017. godine
