Subota.
Nedelja.
Ponedeljak.
"Ajde Sanja, prestani da brojiš dane. Oživi prste" – ponavljam sebi kao mantru već preko 48 sati. Kuražim se da iznesem sve na vidjelo...taj osjećaj ogoljenosti kojim su me obavili reditelj Boris Liješević i sjajna glumačka ekipa Gradskog pozorišta Podgorica.
Bio je petak. Poziv na pretpremijeru nove predstave prihvaćen. Brzo spremanje nakon "ručka sa nogu" koji je danas sve samo ne onaj porodični ritual uz koji sam odrastala. Čekirana čežnja.
"Okej, idi dalje, ne patetiši" – uhvatim kako kritikujem sebe, pokušavajući da pozitivnim stavom iznesem ovaj život najbolje što mogu. Razmišljam da možda pretjerujem, jer time zapravo zatvorim ona mjesta koja se samo naizgled zakrpe dok ih neki udar svakodnevnice ne razdere do onog nivoa da nema više popravke...ili ipak ima – jer me dovede do suočavanja sa sobom – ono fino "1 na 1", kad više nemaš kud.
"O samorazvoju, tako te na sva zvona prizivamo a tako se plašimo da, u ovom ludilu u kojem živimo, ne ispadnemo samo neke moderne guru persone na papiru. Ne u Sebi. Dobro je Sanja, idi dalje, ne filozofiraj" – ubrzavam se uporno da stigla bih na predstavu "Čuvari tvog poštenja".
Parkiranje kod zgrade KIC-a Budo Tomović. Iako užurbana, bacam pogled na Malog princa koji krasi našu "biblioteku na otvorenom". Upijam po ko zna koji put rečenicu sa njenih vrata: "Svi putevi vode ka ljudima".
Stepenice KIC-a se prelaze teže. Gužva.
Oh, što volim gužvu na ovakvim događajima. Utješe me svaki put pojedina lica na kojima čitam znatiželju, radoznalost, potrebu, radost. "Kakva može biti predstava Borisa Liješevića no odlična?", "Što li nam je sad pripremio?", "Očevi su gradili me je oduševila, zato sam došla" – ubiram rečenice probijajući se do mjesta sa kojeg želim da upijem život na sceni.
Vrijeme je. Izranjamo iz mraka...
Odjeljenje IX-3. Tipično VIP odjeljenje naših škola. Uzbuđenje uoči ekskurzije. Svako u svojim nestašlucima...i brigama. Padaju selfiji. Snima se svaki korak onog drugog kojeg bi trebalo više poštovati...valjda. Igraju se tiketi, raspravlja se o kvotama, lete fiksevi, ah taj Bajern. Jure se petice i nagrada "Luča". Oslikavaju se crteži pod naletom alergijskih napada. Skuplja se novac za ekskurziju za onog čiji roditelji to ne mogu da priušte. Ah tih 5 eura!
Smijeh se prolama salom. Staro i mlado. Prepoznavanje...neko sebe, neko svoje dijete, neko onog drugog što nas je uvijek nervirao.
Nastavnica muzičkog obrazovanja. Nova razredna. Zamjena prethodne evo već nekih 15tak dana. Priprema hora za svečanost proslave Dana nezavisnosti u školi. Himna. Fragmenti. Ne ustadosmo. Ipak je predstava u toku. Već smo duboko zagazili, dovoljno duboko da nismo više u foteljama KIC-a. GDJE SMO? U osmijesima i pogledima NAŠE djece.
Komešanje. Novac nestao. Skeniramo svako dijete. Pitamo se. Pretpostavljamo. Donosimo zaključke. Podupiremo dokazima. Analiziramo sve dok sad već manje ušuškani u smijeh krećemo u neke ozbiljne vode koje, kad malo bolje razmislim, nisu ništa ozbiljnije od one koju smo ostavili...i sa djece prešli na direktora škole i roditelje.
Smijeh se manje prolama salom. Staro i mlado. Prepoznavanje...neko sebe, neko svog prijatelja, poznanika, neko onog drugog o kojem je samo (na)čuo – iz nekog "drugog" svijeta što kroji nam svakodnevnicu...na ovaj ili onaj način.
Direktor škole – malo na jednoj, malo na drugoj stolici.
Roditelji. Ponosni predstavnici koji su svojim zahtjevima formirali to isto VIP odjeljenje. Vlasnik turističke agencije zadužene za organizovanje ekskurzije. Državna službenica. Glumica. Inženjer. Domar. Vlasnik građevinske firme, restorana i svega ostalog u tom velikom lancu "eksport-import" lopovluka i "širine" da se sve može riješiti – novcem, kupovinom/prodajom duša. Ambiciozna majka koja djeci za obrok na tanjiru sigurno prije hrane iznese par komada lekcija, zadataka iz C i D kursa, čuvenog "Ušćumlića" – ipak se mora stići do te stipendije i Londona – radom...pošteno. Kad bi se samo to poštenje dalje raširilo i na druge djelove života. Ljudi padaju na sitnicama...uvijek.
Roditelji. Magijom vođeni da njihovo dijete drugačije je, vrijednije i posebno – poput njih, njihovim vaspitanjem kreirani. I mali nesretni domarov sin. Zalutala crna ovčica.
Roditelji. Ređaju se brze scene, rečenice koje bodu svaki dio one ljudskosti koju ipak svi mi imamo u sebi, samo je uspavljujemo iznova i iznova...držeći je u nekom komatoznom stanju. Treba živjeti...iznova i iznova.
Roditelji. Naizgled istjerivači pravde. Naizgled širina. Naizgled dobrota. Naizgled...poštenje.
Nastavnica muzičkog obrazovanja. O, elito profesorska, da nas je sramota i stid za sve što smo učinili i mi i vi - degradirali smo nekada najveće vaspitače ličnosti.
Smijeh se tek s vremena na vrijeme čuje...od onih koji nisu dovoljna granica dobi da shvate a i nismo ih naučili da shvate. Krivi nisu, nismo se usudili, jer smo sebe u međuvremenu pokvarili...ljudskost svoju pogazili, stideći je se i trpajuću je najdublje, najdalje, jer...princip "oko za oko, zub za zub" vlada. Ajde majčin sine usudi se, "pa da ti dijete bude drugačije, da štrči, nisi lud, treba da se uklopi".
Utvrđivanje krivca. Suze. Krv. Muk. Tišina. Smijeh se više ne čuje...
Siječe nas pogled Njegošev...ne što je htio već što smo se osjetili krivi pa nas je i suza posjekla...krvna zrnca secirala.
Muzika. Stihovi...naše himne.
"Sinovi smo tvog stijenja i čuvari tvog poštenja. Volimo vas, brda tvrda, i stravične vaše klance koji nikad ne poznaše sramotnoga ropstva lance."
Muk.
Vrijeme je. Izranjamo iz mraka...
Gromoglasni aplauz...traje...zahvaljuje. Aplaudiramo sjajnoj ekipi koja nam je poklonila predstavu da nas probudi, da se osvijestimo, zapitamo – GDJE SMO?
...
Ćutim. U šoku sam. Utišala sam sva pitanja. Pritisak u glavi. Odzvanjaju mi djelovi "...čuvari tvoga poštenja" dok nemam dovoljno snage prijateljici da kažem: "...ne poznaše sramotnoga SOPSTVA lance".
Umjesto toga ostavih joj: "Krivi smo. GDJE SMO...?"
...
Dragi moji korisnici portala, poznanici, kolege, drugari, prijatelji, članovi porodice – pratite repertoar Gradskog pozorišta Podgorica i iskoristite priliku da u narednom periodu budete dio "buđenja". Ne može da ne boli. Ali...šta je bol ako ne dokaz da živi smo, da možemo da ga prihvatimo i prevaziđemo? Očistimo svoje duše...Nikada nije kasno da promijenimo način razmišljanja i pravac kojim smo krenuli...da stvorimo i podignemo bolje generacije i uslove u kojima poštenje zaista ima pravo značenje.
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Podgorica, 20. februara 2017. godini
Fotografija: Gradsko pozorište Podgorica
Prijatelj teksta: #TelenorFondacija
