Primijetila sam da mi sve važno ulazi u život kroz vrata "sitnica". Te 2014. godine, u jednom trenutku gdje mi se prekretnica učinila neprihvatljivom, sinonim "vrata" je bio jedan zid boje bijele kafe...
Zatvorenost i mjesecima uvriježeno "ne" u ćelijskim organelama kapitulirali su pred muzikom koja se čula sa druge strane zida. Svjesna da u toj zidnoj kutiji ne može niko da mi vidi suze, pustila sam ih isprovocirana Bahovim sonatama i partitama za violinu. Čini mi se da je, taj sudar emocija i prelistavanja jedne po jedne stranice sopstva, trajao satima...i da mi Chaconne često pozvoni – tiho a glasno podižući mi raspoloženje i energiju nakon što me dobro "iščisti".
Sjećam se da sam sljedećeg dana pozvonila na vrata vlasnika stana sa druge strane zida i u znak zahvalnosti mu poklonila zagrljaj koji se u mojoj hijerarhiji iskazivanja emocija nalazi na samom vrhu. Kao takav on predstavlja istinsko davanje drugoj strani – pružim kada shvatim da riječ "hvala" izgovorena ili napisana nema odjek koji mi je potreban da poklonim.
Zakoračila sam u novi svijet koji mi je donio svjesnost, na sopstvenom primjeru provjerenu, da muzika može da razumije, pruži utjehu, smiri, podrži...liječi.
Dvije godine kasnije, sada već obavijena nekim drugim prekretnicama, hrlila sam sa aerodroma na koncert beogradske grupe Viva Vox u Podgorici. Nisam htjela da propustim vrtlog energije u koju čovjek uleti nasuprot četrdeset i nešto fenomenalnih glasova...Tik ispred scene, probuđena tinejdžerka u meni je vriskom i aplauzom podržavala izvođače i uživala u okruženju i ljudima koji su istim povodom bili tu...Na moju sreću i veliko zadovoljstvo, među njima je bila i Mirjana Rajčić, pijanistkinja, profesorica klavira i muzikoterapeutkinja.
Trebalo nam je tri minuta da, na sami pomen termina "muzikoterapija", sagradimo most razumijevanja i podrške i dogovorimo se za susret kada ćemo uz prijatno ćaskanje sačiniti tekst koji je pred vama. Željele smo da se bolje upoznate sa onim što je pripalo da Mirjani uljepša put karijere a time, na neposredan način, i ove trenutke koje ste izdvojili za ono što slijedi.
CC: Koja su Vaša prva sjećanja na muziku? Šta Vas je dovelo u njen svijet koji je ujedno postao i Vaša profesija na više načina?
MR: Često se pitam da li sam ja izabrala muziku, ili ona mene. Čini mi se ipak da je ovo drugo. Sa dvije godine sam počela da pjevam sa ocem i sjećam se njega koji sjedi za klavirom i kasetofona između nas. Kasetofon smo koristili da snimamo moje pjevanje a potom da slušamo smimak, razmatrajući šta treba popraviti u izvođenju. Sjećam se tih prvih nastupa i nekako mi se čini da je muzika prirodan dio mog života od samog početka. Kao i disanje – ne biram, prosto se dešava.
CC: Nakon osnovne i srednje muzičke škole upisujete i završavate Muzičku akademiju na Cetinju. Završili ste specijalističke studije za klavir na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Do 2014. godine ste bili profesor klavira i korepetitor u brojnim muzičkim školama. Pijanistički ste ste usavršavali kod Gregorza Guzmana (Weimar), Petera Topertzera (Prague), Miša Petroviča (Moskva), Bose Stičević (Brisbane). Bili ste stipendista Nacionalne stipendije za izvrsnost Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore. Kako bi Vaše iskustvo svih ovih godina u muzici definisalo harmoniju u životu koristeći se muzičkim izrazima?
MR: Muziku i život percipiram podjednako. Mi ljudi smo mnogo manji od fenomena muzike i fenomena života. Kroz svoje iskustvo, a i iskustvo drugih ljudi, shvatila sam da harmonija nije ono što mi mislimo da jeste i to često želimo. To je upravo ono magično. Najčešče hoćemo da kontrolišemo muziku i život, i to je vrlo egocentrično i naivno. Uvijek me nasmije kada primijetim to kod sebe ili drugih. Magija je u tome da budemo otvoreni da nas muzika i život vode, ne kao pojedinca već kao djelić cjeline. Treba se prepustiti bez sumnji i sa puno predanosti, jer jedino tako stižemo do vrata beskrajnog prostranstva inteligencije. Svi ostali izbori su manje magični i istiniti. Ono što me u muzici fascinira i što me ponekad boljelo jeste fizička prolaznost. Trenutak kada stvorite jedan ton je ujedno i trenutak njegovog nestajanja, a trenutak njegovog nestajanja upravo otvara prostor za rođenje drugog. Sve je povezano, smrt i život su ista tačka, a opet, muzika je u nama. Prije nego se ispolji kroz neki instrument, već postoji u nama. Takođe, pošto poslušamo neku kompoziciju, i pošto se u toj realnosti ugasila, mi je dugo posle toga u svom biću procesuiramo, nosimo i slušamo dalje unutrašnjim uhom. Shvatila sam da ona nikad ne prestaje, kao ni život. Možda se ugasi neki ton, ali samim tim taj ton oslobađa mjesto za drugi. To je harmonija.
CC: Godina 2014. Vam je u znaku Madrida i muzikoterapije, jer upravo u ovom divnom gradu upisujete Master studije, odsjek muzikoterapija na Medicinskom fakultetu Univerziteta Autonoma. Naišla sam na definiciju: "Muzikoterapija predstavlja znanja i vještine u upotrebi glasa, tijela i instrumenta i čije tehnike koriste zvuk koji može i ne mora da bude muzika. Može da se primjenjuje individualno i u grupi, kod bolesnih i zdravih, od prvog trenutka začeća do posljednjeg daha." Da li možete da nam na drugačiji i prijemčiviji način definišete muzikoterapiju?
MR: Lijepa je definicija i zaista jeste tako. Samo bih se kratko osvrnula na moć muzike. Kroz istoriju vidimo kako su mnoge civilizacije, istaknuti pojedinci i crkve davale ogroman značaj muzici i njenoj upotrebi. Platon je rekao: "Što je u državi bolja muzika, bolja će biti država". To je ozbiljna izjava na koju bi svi trebalo da obratimo pažnju. Toliko je istraživanja koje potvrđuju benefite muzike na zdravlje čovjeka, tako da je muzikoterapija sasvim logično zastupljena u skoro svim oblastima našeg života. To je lijek i preventiva dostupna svima. Činjenica da muzika višestuko utiče na čovjeka je ključ njene moći. "Muzika je najrazgovjetniji, najartikulisaniji jezik nesvjesnog...Muzički sadržaj je najjači čulni stimulans za koji se zna. Ona djeluje na naše emocionalne sposobnosti jače i brže nego bilo koja druga aktivnost."
CC: Koje se tehnike najčešće primjenjuju a koje biste Vi izdvojili i opisali korisnicima Culture Corner portala? Kako izgleda jedna muzikoterapeutska seansa?
MR: Ako je moguće, služim se aktivnom muzikoterapijom. To podrazumijeva aktivno učešće pacijenta u stvaranju muzike. Ono od čega sve zavisi su individualne potrebe pacijenta, i u okviru toga se organizuju sesije. Uz pomoć glasa i instrumenata se stvara prostor za komunikaciju i rad na samom problemu.
U okviru prvih sesija, ako je pacijent voljan da svira ili pjeva, terapeut će te trenutke koristiti za prikupljanje dodatnih informacija. Koji je instrument pacijent izabrao, način na koji ostvaruje kontakt sa instrumentom, kvalitet zvuka, tempo, tišina, tekst itd., pomažu terapeutu da dobije jasniju sliku o pacijentu (naravno uz informacije o istoriji bolesti). U tom periodu terapeut može muzički da podržava pacijenta i koristi tehnike reflektovanja. Ako se pojavi neki emocionalni doživaljaj kao što su bijes ili tuga, onda možemo muzički da ispratimo pacijenta da to proživi, a potom muzičkim rješenjima izlazimo iz tih stanja. Takođe, volimo da označimo početak sesije sa pjesmom dobrodošlice kao i kraj uz pozdravnu pjesmu.
CC: Da li se tehnike, koje se primjenjuju kod odraslih, mogu koristiti kod djece i adolescenata, ili se u tom dijelu takođe mora voditi računa o pristupu i željenom efektu?
MR: Da, mogu se koristiti i kod jednih i kod drugih ali uz promjenu pristupa. Kako smo već spomenuli, sve tehnike se prilagođavaju pacijentu.
CC: Da li muzikoterapija obuhvata tehnike koje se mogu primjenjivati na posebno darovitu djecu i adolescente?
MR: Svakako. Muzika poboljšava razvoj motorčnih, intelektualnih, emocionalnih i socijalnih vještina, tako da je vrlo bitna u radu sa darovitom djecom. Istraživanja pokazuju da je u trenutku sviranja izvodjačev mozak višestruko aktivan u vrlo složenom procesu obrađivanja informacija i reagovanja. Muzika potencira razvoj svih naših kapaciteta. Što se tiče adolescenata, veoma je preporučljiva. Radila sam sa grupom socijalno ugroženih adolescenata i predadolescenata. To su veoma zahtjevne terapije ali učinkovite i neophodne, ako za cilj imamo zdravu jedinku, a ne samo funkcionalnu. Takođe, vrlo je bitno da sve sesije muzikoterapije obavlja profesionalni muzikoterapeut.
CC: Šta mislite o primjeni muzikoterapije u školama?
MR: Mislim da su veoma potrebne. Naš sistem školovanja se zasniva na obrascu informacije. On pokriva uglavnom lingvističke i logičke vještine. Međutim, zapostavljamo emocionalnu i socijalnu inteligenciju, koje su sastavni dio svakog bića, a rad na njima je neophodan za zdrav razvoj. Howard Gardner spominje interpersonalnu, tjelesno-kinestetičku, prostornu, logičko-matematičku, lingvističku, muzičku i duhovnu inteligenciju. Uz muzikoterapiju se može raditi na svim aspektima i na taj način poduprijeti poboljšanje kvaliteta razvoja i potencijala.
CC: Čitajući Vašu biografiju naišla sam na: Terapeutski ples "Ples 5 ritmova" Gabriel Roth od 2013. godine, Biodanza, Estatic Dance od 2014 godine, Muzički Teatar "Madrilera" (2 glavne uloge u toku 2015. godine), Muzika i boje- muzikoterapeutske radionice 2015. godine i Psihobalet "Miate Leon" 2015/2016. S obzirom da sam ih hronološki poređala, voljela bih da nam ispričate priču povezujući ih na način da imamo osjećaj a la Heinrich Heine - "Kada riječi nestanu počinje muzika"...da nakon Vaše priče osjetimo muziku satkanu od onih nota koje su bile najupečatljivije iz navedenih aktivnosti od 2013. do 2016. godine.
MR: Pokret me je oduvijek fascinirao. Uz klavir sam naučila da savršeni pokret čini savršen zvuk. U pijanizmu, ton stvaramo prije nego dotaknemo dirku jer kada je dotaknemo, nema više mogućnosti izmjene kvaliteta zvuka. Otkad znam za sebe plešem (od kuhinje do podijuma) Davno sam plesala tango, salsu, kizombu. Međutim, primijetila sam da me te vrste plesova ne ispunjavaju u onoj mjeri koja je potrebna mom biću. Tako sam otkrila plesove kao sto su 5 ritmova, Estatic, Butoh...Ti plesovi su mi pružili dublji kontakt sa sobom. Oni su mapa za dalje istraživanje i najbitnije je to što svi ti plesovi zahtijevaju spontanost. Nema koreografije, nema tačnih i netačnih pokreta - samo puštate vaše biće da pravi spontani pokret, da postoji. Čini mi se da je spontanost najsavršeniji oblik postojanja. Da bi bili spontani moramo osjećati tijelo i svoje biće, plesati sa našim blokadama, koncepcijama, proživjeti i prihvatiti ih, i onda zalazite u zlatno polje.
Najčešće nesvjesni svog tijela i pokreta nismo potpuno u sopstvenom tijelu, već uglavnom boravimo u glavi, u mislima koje se tiču planova za budućnost ili prošlih događaja. Plesom se uzemljujemo, počinjemo da budemo ovdje, a to je preduslov dobrog stanja. Čak i imaginarni problem ostavlja tragove na tijelu. Rajh kaže da se potisnuta ideja pretvara u fizički grč. Zabrinutu osobu odmah možete primijeti po njenim facijalnim grčevima i poziciji tijela. Ako opustite tijelo, pomažete vašem biću da smanji stres i obrnutno, ako ste smireni, vaše tijelo je opušteno. Tijelo je naš hram, a pokret molitva.
CC: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju muzikoterapija i njena primjena? Koje biste melodije preporučili a za koje znate da uvijek mogu terapeutski da se slušaju?
MR: Sama činjenica da smo moja kolegenica Milica Šoć i ja jedini muzikoterapeuti iz Crne Gore (koliko znam), govori da je kod nas muzikoterapija u samom začetku. Međutim, primjećujem veliko interesovanje naših sugrađana. Sve više smo otvoreniji i svjesniji da su našem društvu neophodne muzikoterapija i druge discpiline koje su značajne za razvoj i sam kvalitet života.
Melodije ne bih preporučivala, jer muzika koliko je isceljujuća, toliko, ako se pogrešno koristi, može nanijeti štete. Ono što uvijek preporučujem jesu sopstveni glas ili tišina. Slušajte vaš glas dok govorite, pustite da vaš glas spontano nalazi melodije, pjevajte sebi. Nađite neki ton koji vam je ugodan i pjevajte ga zatvorenih usana. Na taj način ćete vibracijama masirati svoje tijelo i pomaziti sebe.
CC: Da li planirate da organizujete radionice na ovu temu u Crnoj Gori? Kakav je puls naših ljudi po tom pitanju? Koji su Vaši dalji planovi kada je ova oblast u pitanju?
MR: Da, već su u pregovorima određeni projekti. Jedan dio se tiče samog rada sa djecom ometenom u razvoju, dok su drugi dio radionice i predavanja kojima ćemo dati podrobnije informacije o uticajima i primjeni muzikoterapije. Imam dosta planova, vidjećemo kojim će se tempom sve to razvijati. Pored informisanja i samog rada sa pacijentima, planiram da dovedem stručnjake iz ove oblasti koji bi pomogli da u skorijoj budućnosti sistemski integrišemo muzikoterapiju obrazovnog karaktera kao i u okviru zdravstvenih usluga. Sve to zahtijeva strpljenje i određeni rad, ali povratne informacije koje dobijam su veoma pozitivne.
CC: Drago mi je što ovako ušuškane u dobrim vibracijama ulazimo u dio intervjua koji obuhvata set od pet pitanja sa ciljem da Vas naši korisnici posjete na onoj drugoj, intimnoj strani ličnosti.
CC: Koje je najvažnije "DA" u Vašem životu?
MR: Upravo to "Da" životu, kada sam napokon shvatila da se ne treba držati za juče, već puštati danas da se dešava, i otvarati vrata za ono nepoznato koje donosi sjutra. Da, da sam ja odgovorna za sve sto se dešava, koliko u mom životu toliko i u okolini. Da cjelini. Sve je povezano, sve je jedno.
CC: Na koji način ste upoznali Sebe?
MR: Intuicija nas uvijek vodi Sebi, a u mom slučaju je vrlo jaka. Taj bljesak je toliko snažan da nemam izbora, pokorim mu se. Uvijek me dovodila do ljudi ili u događaja koji se ispostavljaju bitnima za moj razvoj. Iako je to na prvi pogled spolja izgledalo kao "loša ili nepromišljena odluka", vrlo brzo postaje jasno da je upravo tamo bunar svjesnosti iz kojeg trebam vodu piti.
Kada sam naučila da ignorišem svoju ličnost i sve ono tuđe zalijepljeno za nju, tada sam otkrila da postojanje prevazilazi sve granice. Tek sam na početku spoznaje Sebe ali već mi je jasno da sve mogu ako ne znam da ne mogu.
CC: Najdraža uspomena iz djetinjstva?
MR: Imam ih dosta. Kako sam iz mnogobrojne familije djetinstvo mi čine mnoge lude avanture uz moje roditelje, rođake, braću i sestre. Ono što bih ovom prilikom izdvojila jesu moje tri sestre sa kojima sam rasla i još uvijek rastemo zajedno. Kako smo mislile da imamo razne moći (ja još uvijek to mislim :) ), formirale smo naš pakt. Pomjerale smo vjetrove, razmjenjivale energije, dogovarale se da zajedno sanjamo iste snove... Sjećanja na njihove oči i osmijehe su mi najdraži.
CC: Koja je melodija obilježila nezaboravan trenutak u Vašem životu do sada?
MR: Petnaest. Toliko ih je...Ovom prilikom ću izvojiti snimak sviranja Gurdjijeffa na svom harmonijumu u Parizu.
CC: Savremen roman koji biste izdvojili od ostalih?
MR: Volim da pustim knjige same da me nađu. Trenutno je to knjiga Jorge Bucuay "Priče za razmišljanje".
CC: Draga Mirjana, u ime Culture Corner tima Vam se zahvaljujem što ste izdvojili vrijeme da našim korisnicima približite ne samo muzikoterapiju nego i neke životne stavove koji im mogu, na putu ka Sebi, pružiti podršku koja im je potrebna. Želim Vam puno uspjeha u daljem radu i realizaciju projekata čija drugojakost, sigurna sam, može donijeti samo dobro.
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Bar, 09. avgusta 2016. godine
Prijatelj teksta: Telenor Fondacija
