Nije floskula, niti je nemaštovit zaključak, ali zbilja je nekada potrebno početi od kraja. Mislim da je odličan primjer ove moje tvrdnje predstava koju sam sinoć sa uživanjem odgledala u Kulturnom centru "Nikola Đurković" u Kotoru.
Radi se o projektu "Pozorište o Kotoru" koji je NVO "Expeditio" osmislila i uz pomoć građana i režisera Petra Pejakovića realizovala u obliku predstave "Ko To (R) o Kotoru" koja je sinoć po drugi put izvedena pred istim brojem gledaoca, njih oko 400. Kulturni centar, sigurna sam ne može primiti toliko publike pošto je dostinja sjedala na podu, zato sam provjerila kapacitet dvorane i ona broji oko 340 sjedala. I ja bih bila na podu da mi gospodin "Vjeverica" Dragan Jovanović nije ustupio svoje mjesto. Možda će dosta vas pomisliti da ovo baš i nije vrijedno pomena, ali kao što je očito, ne slažem se!
Da se vratim kraju. Jaka simbolika učinila je ovaj kraj toliko moćnim da ga treba staviti na početku. Posljednja scena u kojoj svi akteri uzvikuju parolu "Grad je naš" mene je ostavila bez teksta. Zamislite članove Teatra zajednice "Pozorište o Kotoru", dvadeset građana: Marjan Šantić, Radmila Beća Radulović, Slavica Lompar, Jelena Vukasović, Maja Mrđenović, Ilko Marović, Dragana Kunarac, Jelena Franović, Tatjana Rajić, Aleksandra Kapetanović, Maruška Drašković, Zorana Milošević, Mitar Mića Jovanović, Antonio Grgurević, Mirjana Popović, Aleksandra Dejanović, Žarko Nikolić i Mirjana Petrović, Miodrag Vargić i Dušan Murić.
Svi oni uzvikuju "grad je naš", a nakon toga navlače fantomke na glavama i nastavljaju vikati isto. Njihov "dirigent" Petar Pejaković je to prokomentarisao ovako: "Nažalost ovaj grad i jeste i nije naš i jeste mafijaški i nije. Tu se pojavljuju i djeca i trebalo bi da je njihov, ali daleko smo od toga. Ja vodim Kotorski festival pozorišta za djecu, trudimo se da to bude bukvalno tako, da stvorimo za deset, petnaest godina ako ne možemo sada, grad u kojem će zdravi mladi ljudi sa novim idejama i vrijednostima i sa mnogo više duhovnosti upravljati njime i nadam se, mnogim drugim gradovima u Crnoj Gori. Mislim da je to velika borba, al’ evo tu smo!"
Surovu realnost kotorsku čine i dokumentovani zapisi koji su pročitani sinoć u okviru predstave. Iako tvorcima nije bilo ni na kraj pameti da će se to desiti, sa komentarima možemo povezati igru riječi Ko to o Kotoru. P(r)ejaković, kako ga vole osloviti njegovi učenici, tome pristupa na zdravorazumski način, prihvatajući činjenicu da ti komentari poput, "ko je ona da nama priča o Kotoru, treba je sravnit sa zemljom" i tome slično, ukazuju na najmračnije i najružnije pobude u nekim palanačkim sredinama. Svi ti komentari su nažalost istiniti dokumentarni citati, koji će nada se Pejaković, doprinjeti opštoj kulturi, da budemo tolerantniji, sa više razumjevanja za drugačije, za bilo šta što pokušava da ukaže na neke negativne stvari, da imamo više hrabrosti i slobode.
Vjerujem da bi svi mi voljeli da ovakvih predstava ne bude, da situacija bude mnogo bolja, a ako već nije željeli bi da se slične predstave rade i u drugim gradovima jer govore o vremenu u kojem živimo. Ipak, namjera da se ukaže na nešto je uspjela, što je dokaz da pozorište i nije toliko jalovo, već ima moć. Kako je kazao režiser Pejaković, ono je hram ideja i dobrih namjera.
Nadu za svijetliju budućnost ulijevaju i njegove riječi: "Vjerujem u borbe sa vjetrenjačama i tako doživljavam ovaj projekat...i vjerujem da živa emocija na sceni ime veliku moć".
Priredila: Marta Pasković, Culture Corner tim
Kotor, 19. jula 2016. godine
Fotografija: Marta Pasković, Culture Corner tim
