"U književnosti je sve moguće. Pojavi se nešto što biste željeli da napišete, ali se to ne uklapa ni u jednu postojeću formu, stoga, izmislite novu formu – i priča je moguća. Novi roman nije više autoritet, već "uspomena u nestajanju". On nije puki prostor linearne komunikacije koja oponaša vrijeme i lišava nas zadovoljstava iz čekaonica malih jezika. Roman budućnosti, možda bi tako govorio osamdesetogodišnji Kiš, da mu je bilo "odobreno" da ostari, morao bi da bude, u isto vrijeme, prisutniji i nenametljiviji, nego ikada ranije. To bi bio roman preplitanja u kojem se vremenski poredak izvrće kao rukav ili nogavica. Roman budućnosti bio bi onaj u kojem ne postoji centar, nego se po nevidljivom koordinatnom sistemu migracija ideja (njihove prisutnosti ili odsutnosti), centar postaje ili gubi".
Prethodno navedene rečenice su samo dio govora mr Miluna Lutovca, svestranog crnogorskog publiciste, književnog i likovnog kritičara, na večeri posvećenoj Danilu Kišu u Modernoj galeriji u Podgorici, u decembru 2015. godine u okviru manifestacije "Decembarska umjetnička scena 2015". Tom prilikom predstavljen je njegov likovno-istraživački projekat "Tajno lice knjige" posvećen "Novim čitanjima Kišovog djela".
CC: Sa čime se kao stvaralac "igrate" u likovnoj disciplini koja se bavi ostvarivanjem vizuelne komunikacije sa, u kreativnom procesu, dobijenim vizualnim rješenjima?
ML: U igri nastajanja i nestajanja oblika, ja sam negdje između, na limesu komunikacije.
Umjetnost je vezivno tkivo, laneno ulje komunikacije. Tamo gdje nema tog uljanog ekstrakta, boja se brže suši, puca i otpada, a gdje ga ima preko mjere, ona treperi kao „jezik ptica“ i nestaje u galimatijasu našeg, skraćenicama skraćenog, SMS doba.
Projekat "Tajno lice knjige" moj je pokušaj da vizuelnim rješenjima doprem do mirisa (i ukusa) prostora i vremena, jednog književnog djela.
Između čitaoca i nepročitanog djela stoji lice koje proviruje kroz šalter polazne stanice - ravnodušnosti. Svi mi znamo kakvo je to lice. Gostoprimstvo i dobro raspoloženje nijesu njegov fah. Vizuelni doživljaj korica neke knjige susret je sa tim "prvim licem" i presudan momenat za odluku - da li da se putuje, ili ne."
To "lice", kakvo god bilo, početak je komunikacije. Njega ne bi trebalo zanemarivati, naprotiv, trebalo bi tu jogunastu i, po malo, zapuštenu prirodu ravnodušnosti, zavoditi i odobrovoljiti. Zaljuljati nekim vicem. Stimulisati sa par manikirskih tretmana i po kojom porculanskom krunicom (nekad je to bio zlatan zub), za širok i prijemčiv osmijeh. Život na rasklapanje (klik-klak), naša je sudbina."
Svaki naš dan je ugovor sa po nekom budućom uspomenom. Trebalo bi, ali ko će o svemu tome voditi računa, vježbati oko za skrivena značenja stvari. Vid registruje, navodi i zavodi, ali ne tumači. To je, možda, negdje i dobro, jer "kad bi svijet znao istinu", kako na jednom mjestu zapisuje Isak Singer "srušio bi se kao kula od karata".
Dakle, u likovnoj disciplini koja se bavi ostvarivanjem vizuelne komunikacije "igram" se sa skrivenim značenjima rukopisa naše stvarnosti.
Ponekad, zauzdam stvari, pomislim, ništa lakše, "mačiji kašalj", a onda me ta "lakoća" tako zbaci, da ne znam gdje se nalazim. Volim taj trenutak propinjanja kada nabasam na ideju, kao at (da ne kažem konj) na zmiju, mada unaprijed znam da nema varljivijih bića na zemlji od zmije i ideje.
CC: Diplomirali ste književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Angažovani ste kao asistent na Fakultetu umjetnosti (UDG, Podgorica) na predmetima: Moderna književnost, Savremena književnost, Teorija proze, Velike književne epohe, gdje ste i magistrant na katedri – Moderna i savremena teorija umjetnosti. Ali, osvrnimo se na čas na Vaše likovno stvaralaštvo. U predgovoru kataloga za izložbu "Znaci i trajanje" autora Dragana Karadžića koja je bila aktuelna u Baru tokom novembra 2015. godine istakli ste da "malo ko zna da mi, posmatrajući nacrtano, iznova doživljavamo prastara iskušenja, onoga koji crta. I da se nacrtano upravo tiče njega." Šta je ono što linijom možete da otkrijete a ne možete riječju?
ML: U nekim kultovima kao što je voodoo na Haitima, vjerovalo se da ljudska duša prebiva u potiljku – kruni linije. Naše viđenje svijeta je više intuitivno nego racionalno. Riječ i linija su bića koja ne služe istom gospodaru. Linija tvori oblik. Riječ nema oblik, ali govori o njemu i prati njegove "mijene".
Upravo je akademik Dragan Karadžić, iskonski poznavalac vizuelne komunikacije, na mojoj izložbi u Modernoj galeriji u Podgorici (2015), posmatrajući sa distance, izložene radove, koji su, među nama rečeno, izazvali podijeljena mišljenja javnosti - što me posebno raduje, rekao: "... produžio si Kiša". Nevjerovatno je kako je jedan lucidan komentar, od strane autoriteta kakav je profesor Karadžić, suptilno objedinio ono što sam htio da postignem tom kostimografijom riječi, linija i boja - da "produžim" i predstavim "skriveno lice" Kišovog djela.
Nedavno sam, povodom "Dana pobunjenika", na Univerzitetu Donja Gorica, govorio o Radovanu Zogoviću, istakavši da je prkosni pjesnik rođen na obali "gornjeg toka našeg jezika" u kome svaka riječ vrijedi dukata, nikada ne znači što jeste, a mnogo kazuje. I stvarno je tako, riječ je najbliža istini, zato joj se manje i vjeruje.
Jezik se ne može naslikati. On može biti banalan i vulgaran, može zavoditi i goditi ili uznositi, graditi gradove, a isto tako, može, uhoditi, razgrađivati i osuđivati, pa i ubijati.
Crtež je bliži pogledu. On je mjesto gdje nastaje ili nestaje oblik. Svođenje oblika na crtež vječna je priča o odlasku i dolasku. Linija skriva i otkriva lice čednosti koje prebiva u sjenci istine, zato joj se, jer čovjek voli varku, više vjeruje.
Limes, u matematici predstavlja graničnu vrijednost - ono poslije čega nema dalje. Tako je, možda, Zogovićev i moj Lim, dobio ime. Do njega carstvo, a od njega "zaboravljena gora". Svaki zavičaj je mapa uma uvezana linijama dlana. Rođeni smo u nevelikom jeziku, u vatrama oivičenoj “gori”, sa malim i velikim demonima, sitnim dušama i svijetlim umovima, sa hajkom u srcu.
CC: Pablo Pikaso i Žan Kokto su dijelili isti stav prema umjetnosti, tj. da umjetnost ne treba ograničavati na samo jedan umjetnički izraz, već da treba istražiti što je moguće više načina izražavanja. Rekla bih da se svojim djelovanjem u književnosti i likovnoj umjetnosti slažete sa njima. Ljepota umjetnosti je upravo u tome da čovjek sebi dopušta slobodu da istražuje i time joj se preda. Kada Vam se dogodio trenutak potpunog prepuštanja umjetnosti?
ML: Kada sam, kao student književnosti postao jedan od junaka romana "Kraljica zabave", Danila Nikolića, u kojem je se nalazi i jedan moj crtež, shvatio sam da između života i umjetnosti, skoro pa, da i nema granica. Sve je u igri.
Upravo tih devedesetih godina, u Beogradu, u Jugoslovenskoj kinoteci, jedno kišno veče, gledao sam francuski crno-bijeli, dokumentarni film "Le mystère Picasso", snimljen 1956. godine u režiji Henri-Georgesa Clouzota. Skoro bez daha, prisustvovao sam čudu – metamorfozama - linija i oblika. Žensko lice, za tren i skoro istovremeno, pretvaralo se u pticu i u kaktusov cvijet. Cvijet, opet, u ribu, a riba u kokošku ili pijetla, a onda sve to u bika i, u jednom potezu, izvijenog toreadora…
Traganje za ličnim izrazom, koliko ispunjava i raduje, toliko, obeshrabruje. Da bi se stvaralo čovjek se mora potpuno razgolititi pred sobom. Tu nema prevare. "Opasno je koketirati sa životom", riječi su jednog, meni dragog, univerzitetskog profesora.
Trenutak potpunog prepuštanja umjetnosti dolazi onda kada nam neki unutrašnji glas šapne da bi trebalo da stavimo tačku i odložimo pero ili kist, da ono nastalo može dalje i bez nas. Taj trenutak nije lako prepoznati, ali se da osjetiti. On se događa i ne bi se smio prenebregnuti, mada se i to dešava. Sve prije toga je sparing sa samim sobom, smjena pristojnih i nepristojnih ponuda - fircik.
Dijalog sa tim unutrašnjim glasom pripada ne maloj vještini. Vještina je znati kada bi trebalo stati sa radom. To je trenutak potpunog prepuštanja muzici života – stvaralaštvu. Trenutak, kada nas zadovoljstvo ispuni kao vino pehar. Umjetnost nas, na kraju krajeva – upravo o tome svjedoči taj trenutak - čini boljim ljudima.
CC: Preduslov raznolikosti utisaka koji nam ustanovljavaju stubove ličnosti je, između ostalog, djetinjstvo. Koliko Vam je otac Maksim, kojeg ste citirali u uvodniku Vaše knjige "STIH I SLIKA/Uticaj Njegoševog djela na stvaralaštvo Teodora Valerioa, Pera Počeka i Petra Lubarde", pomogao da se približite umjetnosti? Koje slike i iskustva iz djetinjstva, posmatrano iz tog ugla, danas prizivate sa osmijehom?
ML: Maksim je moj "privatni heroj". Možda najorginalniju definiciju života upravo sam čuo od njega, koja glasi: "život je moć nemoći". Neću da je komentarišem, neka je svako shvati kako hoće. Iskustvo se po definiciji ne da ni uzeti ni dati. Život goni svakog čovjeka da, iznova, proba.
Najveći zločin je ukinuti nekome pravo na djetinjstvo. O tome bi kao društvo trebalo da mislimo. Djetinjstvo i svijet koji u njenu pulsira, odraz je u vodi svega onog što kasnije slijedi. Zato je pedagoški poziv izazovan, zbog tog odraza, a ne zbog ocjene znanja (ako se znanje uopšte može ocijeniti), nad kojom se "baju bajalice".
Maksimov optimizam je rudnik zlata. Za njega nema bezizlazne situacije. On je, kako sam kaže, potpisao ugovor s Bogom o nenapadanju "ne diram ja njega, ne dira on mene". Njegova knjiga "Vrtovi drevne igre" krije tajnu o kenotafu naše porodične istorije.
Sliku koju prizivam, nalazi pod mušemom jedne proste seoske trpeze. To je otkriće da se u kužini sa zemljanim podom, u našoj staroj zavičajnoj kući, na dasci trpezarijskog stola nalazi rezbarena šahovska tabla. Šah tabla, svjedok svih naših tajnih večera. Kult hrane, i ne znajući za to, mi smo pretvorili u partiju i u "vrtove drevne igre", o kojima Maksim piše. Sa te šahovske trpeze, sa 64 rezbarena polja, prije Pljevalja i Igmana, išlo se na Mojkovac, a prije Mojkovca, na bog zna koju "bojnu njivu". Za tom trpezom birao se konj za svata iz kuće kada je trebalo da se krene za Danu Miloradovu. Nad tom trpezom, od bukovog drveta, ćutalo se o Milunu i Milici. Pričalo o Mirku, a šaptalo o Ilinki. Tu se, nad tim beskonačnim poljima pričesti, pokrivenih mušemom, sabirao ostatak pazarnog dana i, od sveca do sveca, zalogajima mjerilo vrijeme. Za tom trpezom se radovalo i tugovalo, galamilo i samovalo. Sa njenih ivica išlo se u svijet, na škole i vraćalo im se, sa darovima života i novim, ili nanovo rođenim imenima i prijateljima, da bi se na kraju, sa nje i odlazilo sa ovog svijeta.
Kada, u ranom djetinjstvu Pinokija zamijenite Aljehinom i Kapablankom, otvore se neki novi vidici. Uprkos svim, šahovskim zamkama ("taknuto-maknuto"), partija traje - igra se, sa nekim, novoizvedenim figurama.
CC: Vaš umjetnički kutak i trenutak stvaranja...Dočarajte nam osjećaj kada od "praznog papira" dođete do željenog rezultata, bilo da je tekst ili slika/crtež u pitanju? Da li izgubite pojam o vremenu ili nit tokom rada? Kako reagujete i podstičete sebe u tim trenucima?
ML: Umjetnički kutak je prijateljstvo, u najširem značenju te riječi. Oni koji razumiju, zbog kojih se, na kraju krajeva i stvara.
Trenutak stvaranja dolazi sam po sebi. Osjetljiv je i na najmanju promaju, traži vrijeme i pažnju, i ne treba ga uludo proćardati.
Imao sam sreću da se u životu često nađem u društvu ljudi boljih od sebe. Onih, od kojih se da nešto naučiti. Nije bitno šta, koja vještina je u pitanju, ali je vještina. Preduslov svega je da su to ljudi koji vas prepoznaju kao prijatelja.
Svako vrijeme ima svoje vrline i mane. Umijeće je pokušavati, jer život zna da zavodi na sve strane, da se bude na strani vrline, ako ne, u njoj samoj.
Citiraću mog druga "s obale" Uroša Toškovića, koji, po senzbilitetu (ako riječ senzibilitet, zbog "primjese nježnosti", može da stoji uz njegovo ime), liči na neuhvatljivi trenutak stvaranja: "tamo gdje sam ja, tamo je istina!"
Zašto tražiti sjenku u ovoj ili bilo kojoj drugoj izjavi? Mnogo je bolje, ako se to da, od Uroša čuti kako je u februaru 1953. godine, u galeriji SANU, crtao, na odru, mrtvog imenjaka Uroša Predića (koji je uz Paju Jovanovića i Đorđa Krstića bio najveći srpski slikar realizma), dok ga nijesu, ne moramo sad ići do u detalje, "udaljili sa žalosti". Uroš je u iskrenom pristupu stvaralačkom činu, veliko dijete.
"Vidi crtež majstore", pokazuje Uroš svoj crtež kao dijete parče čokolade koje neće da podijeli, "kao da mi je dvadeset godina! Neka dođu!" Njegov crtež, imam takav utisak, "bačena je rukavica" današnjem pristupu likovnom stvaralaštvu, kao i samoodbrana od efemernih izazova svakodnevnog. Način da se preživi.
Misao, kao i čovjek, ima svoj vijek trajanja. Neka sliči sunčevoj prašini ljetnjeg popodneva i, neosjetno mine, kako i dođe. Neka je nalik kratkom i oštrom bljesku naglo otvorenog prozorskog okna u daljini, a neka, ko će ga znati kako i zašto, nadživi i čovjeka i njegovo doba.
Trebalo bi stvarati dok je taj trenutak stvaranja, tu, sa nama. Najbolje bi bilo iznajmiti mu sobu, imati ga za podstanara. Čuvati ga, kao dva i po eura za prolaz kroz tunel "Sozina". Kad on podvije rep i u lakom hodu, nestane iza ugla, sve je uzalud.
Ideje nijesu privatno vlasništvo, kako se obično misli u Crnoj Gori. Ideje su kolektivna svojina. Imovinsko stanje koje ne podliježu ingerencijama komisije za sprječavanje sukoba interesa. Svako može da zahvati koliko umije i može.
Kada izgubim pojam o vremenu, dešava se, ili „nit rada“, držim se onog što propagira glumac Lane Gutović "šali se da ti duša ne zarđa".
CC: Za Međunarodni naučni skup DANILO KIŠ – OSAMDESET GODINA OD ROĐENJA (1935-2015), koji je održan u CANU, priredili ste veoma zapažen esej "Anatomija jedne književne hajke" koji svi zainteresovani mogli ispratiti na portalu Jedro od 18. marta 2016. u sedam nastavaka svakog petka. Kakva je njegova struktura i organizacija?
ML: Radom "Anatomija jedne književne hajke", ja sam, u stvari, pokušao da odgovorim na pitanje na koji način može da se govori i piše o “sumnjivom” istorijskom licu romana, a da pri tom, ne donosimo induktivne zaključke, što bi značilo da ga krivotvorimo.
Kako svako djelo ima svoju strukturu, pa i djelo o nekom djelu, opredijelio sam se da rad organizujem kao geometrijsko tijelo, posebno poglavlje o skandalu ("Skandal kao geometrijsko tijelo"). To tijelo, nepoznatog identiteta, nad kojim sam kanio održati čas anatomije, imenovao sam - HAJKA.
Postoje tehnike i postupci hajke. Ona, kao sve što se kreće, nije imuna na prostor i vrijeme. Pored vizuelnog, ima i onaj starinski, efekat larme. Međutim, koliko bučna, hajka može biti i tiha, skoro nečujna.
Hajka obično počinje na onom mjestu gdje se hronoptop puta prekida ili završava. Hronotop puta (putovanja) po pravilu podrazumijeva komunikaciju. Prekid te komunikacije trenutak je kada i gdje, počinje hajka.
Hajka nije organizovana, bar ne na početku. Ni njoj samoj nijesu jasni razlozi njenog nastanka. Sve počinje, skoro pa, dobronamjerno. Goniči na početku nemaju razloga da gone. Najprije, kao u kakvoj igri, oni iskreno žele da budu od pomoći onome koji nije sa njima, da mu skrenu pažnju kako ovaj ne bi svojom nepromišljenošću napravio "budalu od sebe". Međutim, ako se stvari otrgnu kontroli i nepromišljenost pređe u nesmotrenost, i sve to potraje, onda počinje potraga za njim, kako sada ne bi napravio budalu od njih, samih. Trenutak razumijevanja, pomirenja stalno je tu "na dohvat ruke", ali skoro po pravilu, uvijek iznova izmiče…Pojavljuju se novi razlozi nesporazma, koji traže nova objašnjenja, a sa njima, iz neke starije hajke, "kao iz šešira", iskaču novi hajkači kojima nije bitno ko se i zašto goni, već gonjenje, sâmo.
Motiv progona i žrtve povezuje gonioce i gonjenog u neraskidivu cjelinu koja bi izgubila na značenju ukoliko bi im se putevi razišli. Ove dvije antipodne strane u stvari su interpretacije kauzalnosti međusobne "određenosti" ("Hajku karakterizira nepromjenjiva i strašna određenost. No, ta određenost sadrži i elemete prisnosti." Elias Kaneti, Masa i moć), koja hrani i jednu i drugu. Koliko god udaljene, one su uvijek "za petama" jedna drugoj, što znači da se nalaze na manje-više istom prostoru u isto vrijeme.
Hajka označava gonjenje u cilju uništenja, kao i grupu gonilaca i gonjenog što nas upućuje na akciju i dinamiku, to jest na hronotop promjena. Hajka je izuzetno dinamičan hronotop. Ona funkcioniše na principu ogledala u "Kući smijeha", u kojima se realni objekti ili neki njihovi djelovi izdužuju ili skraćuju, proširuju ili sužavaju, iskrivljuju, na ovu ili onu stranu, zavisno od toga iz čije perspektive ih sagledavamo.
Književno djelo, kao hajka i ljudi “živi u prostoru i vremenu, vremenom i prostorom omeđeno, određeno, pa se, dakle, ne može govoriti o književnom delu (umetničkom delu uopšte) izvan tog prostornovremenskog konteksta, jer koliko samo delo ima uticaja na vreme i prostor, toliko i oni deluju na delo povratno, determiniraju ga, daju mu određena, katkad vrlo različita značenja". (D. Kiš, Homo poeticus, Mi pevamo u pustinji).
U Post Scriptumu "Enciklopediji mrtvih", Danilo Kiš navodi da je priča "Knjiga kraljeva i budala", u prvi mah bila zamišljena u formi eseja: "Namera mi je bila", kaže Kiš, "da izložim ukratko istinitu i fantastičnu, ‘do neverovatnosti fantastičnu’, povest nastanka “Protokola Sionskih mudraca", njihov suludi uticaj na generacije čitalaca i tragične posledice do kojih je to dovelo; predmet koji me je, kao parabola o zlu, već godinama zaokupljao…" Kiš dalje navodi kako je namjeravao da dovede “pod sumnju ustaljeno mišljenje da knjige služe samo dobru. Svete su knjige, međutim, kao i kanonizovana dela gospodarâ mišljenja, poput zmijskog otrova; one su izvor moralnosti i bezakonja, milosti i zločina".
Kako se Danilo Kiš našao nad ambisom vrletne romaneskne podsvijesti 20. vijeka i kako je unaprijed osuđen da je "prepisao svoju knjigu", to jest, da je plagijator, imate više na portalu Jedro - Anatomija jedne književne hajke ili u Zborniku radova CANU, DANILO KIŠ – OSAMDESET GODINA OD ROĐENJA (1935-2015).
CC: Dugo godina se bavite pedagoškim radom. Činjenica je da bez obrazovnog i kulturnog čovjeka nema dobrog društva. Koliko je po Vama istinski kultura sastavni dio osnovnog obrazovanja u školama? Da li i koliko ta zastupljenost ima snage da vremenom potisne najmoćnijeg medija koji plasira rijaliti programe?
ML: Junak našeg doba nema istoriju, nema ni budućnost, nije više, samo i isključivo - osoba. On može biti i proizvod, i sportski i modni brend, i pakovanje, i reklama, pa i samo "pravo na emitovanje". Šta od svega ostaje? Ostaje igra, i to upravo, i sve češće, igra na sreću.
Vrijeme je iskočilo iz zgloba pa tačku njegovog mogućeg razumijevanja treba tražiti u prostoru sveprisutne slikovnice, magične dimenzije ekrana. Kadrovi se mogu slagati po potrebi korisnika - touch screen, kako bi se u prekomponovanoj slici svijeta vidjelo upravo, i samo ono, što se želi.
Mit i trač novi su vladari komunikacije "a njima oblikovani likovi samo su tobožnji heroji bez vlastite sudbine i osobnosti, poznati i slavni zbog uspjeha u igri na sreću (rijaliti program, n.n) koja ih redovito napušta u idućem trenutku nezaustavljivom kretanju prevrtljive mode" (M.Solar).
Suština mode je nestalnost i lakovjerni duh, pa ono što je danas u modi, neće biti sjutra ili ono što je bilo juče, može, opet, zaigrati naksjutra. Ono što nam se danas sviđa, određeno je tako upravo i jedino time što je "sada" - sredstvima masovnih komunikacija dovedeno u središte zanimanja.
U prosvjetiteljsku ideju skoro da više niko ne vjeruje. Znanje se oslanja na laku dostupnost informacijama koje se, iz sata u sat, uvećavaju brzinom mraka. Sve je manja mogućnost sinteze. Globalizacija zahtijeva društvo znanja (tj. ovladavanja tehnologijom), a proces traganja za identitetom upravo upozorava na upotrebu tehnologije, što je moralno pitanje, ili barem otvoreno pitanje o temeljnim ljudskim pravima.
Naime, čini se da postoji teškoća u shvatanju pojma znanja – jer znanje o tehnologiji i znanje o moralu nijesu u skladu.
Kritičar društva znanja Konrad Paul Liessmann počinje raspravu "Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja", analizom kviza: "Ko želi biti milioner?"
Pitanja na koja učesnici u kvizu odgovaraju pripadaju narazličitijim područjima, pa pobjednik, uz malo sreće, mora raspolagati informacijama iz niza područja - od sporta, nauke i umjetnosti do dešavanja u svijetu bogatih i slavnih. Izbor pitanja u najmanju ruku zbunjuje, no još više zbunjuje što se nepovezani nizovi najrazličitijih podataka smatraju znanjem.
Obrazovan čovjek je, dakle, onaj koji raspolaže velikom količinom svakojakih informacija!?
Da li je stvarno tako?
Pažnja prema mladima, sa poznavanjem njihovih "gladi" i onoga što mogu da "svare", suština je pedagoškog rada. Te gladi se moraju uhoditi, iznositi na vidjelo. Jer, nema pravog obrazovanja bez odazivanja na potrebu koja se osjeća; sve ostalo, stečeno, samo je beznačajno šepurenje.
Kultura bez osmišljenog i duhu vremena prilagođenog obrazovanja, plodno je tlo za rijaliti i njima slične programe.
CC: Primijetila sam da je mali broj mladih prisutan na književnim večerima. Da li je razlog tome, između ostalog, što se dešava ponekad da oni koji učestvuju u programu se više trude da predstave sebe sa rečenicama koje nisu toliko bliske mladim ljudima i negdje time ni dovoljno prijemčive da se odluče da budi dio publike? Nekada je zaista naporno slušati izlaganja kao da smo na odbrani doktorske teze, samo da bi sebe uzdigli a ne i prenijeli ono što može biti od pomoći mladima.
ML: Selfi je kriv za sve.
Fotografija - autoportret na kojoj je osoba fotografisala sebe ili sebe s drugim osobama držeći fotoaparat ili mobilni telefon, odnosno smartfon. Riječ selfi, iako je upotrebljavana i ranije, 2013. godine postala "prva pratilja" kada ju je Oxfordski rječnik engleskog jezika proglasio za "riječ godine". Termin se najčešće povezuje sa društvenim mrežama.
Fotografije su uglavnom neformalne i spontane, a najčešće nastaju fotografisanjem sebe u ogledalu ili slikanjem sebe (i drugih) držeći aparat fokusiran na određeni kadar.
Do danas ostala je u upotrebi preuzeta engleska inačica ove riječi iako se u kolokvijalom govoru javljaju povremene ideje kako bi se moglo selfi prilagoditi duhu južnoslavenskih jezika kao, na primjer: sebizam, sebić, samoklik, samookidač…
Upravo taj "sebić" i "samookidač" govori o jednom neobičnom fenomenu našeg vremena. O zatvaranju i obuzetošću sobom, svojim licem. Fenomen opsjednutosti sopstvom, portret je doba u kojem živimo.
Kako izvući nekog iz njega samog, ako ne njim samim.
Obično književne promocije počinju informacijama da je autor rođen, tu i tu - tad i tad, da je u nekom gradu išao u neku školu, a onda, u nekom drugom gradu - kao da između ništa nije bilo - završio neke više škole i, opet, kao da ništa između nije bilo, stvorio se tu, večeras, pred nama sa svojim djelom "pod kišobranom".
Nigdje, ma, skoro nigdje nema podataka kad je pisac prvi put osjetio strah, uzeo nešto što nije njegovo, pa makar to bio i kliker, osjetio glad, mržnju, zavist, ljubav - sve ono iz čega nastaje jedno književno djelo. (Promociji romana "Vajar" Svetozara Savića, u atrijumu centra The Capital Plaza, u Podgorici, 23.04.2016.)
Što neka generacija jeste, ponajbolje se otkriva u njenom odnosu prema trajnim brigama čovječanstva. Navedeno, opet, ponajbolje se otkriva u njenim ukusima, zabavama, a posebno u izlivima srdžbe (što još više važi u vremenu koje se diči svojom samosviješću).
Naročito mnogo otkrivaju varalice ("torbari kulture"), čiji je posao da se sviđaju mladima. Kada bi književna promocija mjesto metateksta - replike, odgovora i reakcije na neki drugi tekst - "teksta o tekstovima", ustupila poslovnoj (trgovačkoj) komunikaciji, koja mimo svih klasičnih tekstova, nepogrešivo, "na povodcu", vodi ljude kroz vrijeme i prostor tranzicije, a i prije nje, sale bi se ispunile do zadnjeg mjesta. Kulturi i obrazovanju nedostaje preduzetnički duh.
Kada je promocija knjige ("proizvoda") u pitanju trebalo učiti od preprodavaca kozmetičkih preparata, markirane garderobe, bijele tehnike i posteljine na kojoj se spava udobno, "k’o u grobu". Promocije ne služe da uspavaju i umrtve, nego da razbude biće. Ti vješti "torbari" imaju dar za otkrivanje apetita – skoncentrisani na proizvod, a ne na sebe i svoju erudiciju, prototip su promotera novih oblika izlaganja i prezentacije.
CC: Vi ste književni i likovni kritičar. Da li sam u zabludi ako smatram da kod nas ima tako malo kritike koja upućuje negativne komentare za umjetnička djela? Uglavnom smo okruženi hvalospjevima koja prate otvaranje izložbi, prisustvovanje koncertima, književnim večerima, filmskim projekcijama itd. S obzirom da smo društvo koje voli da kritikuje prije nego da pohvali, čini li se onda da je u umjetnosti i kulturi, koje nemaju svoju zasluženu poziciju u Crnoj Gori, to način da se ne sruše sa "staklenih nogu"?
ML: Vaša formulacija, da smo društvo koje voli da kritikuje prije nego da pohvali, je originalna i upućuje na zaključak da dok god traju hvalospjevi i glorifikacija svakog, pa i najbleđeg stvaralačkog čina, umjetnost i kultura, neće ostvariti pravo građanstva u prastaroj igri - sujete i ogovaranja.
Tek kada umjetnost i kultura obole od tog "gihta" plemstva, kada im "loš glas", što ne znači i zao, polomi "staklene noge", možemo smatrati da su rezervisale mjesto u loži visokog, kritikom načetog društva.
Koristim privilegiju ovog intervjua da na ovom mjestu, kao dio odgovora na postavaljeno pitanje, promovišem inicijativu IK "CLIO" iz Beograda, koja je pokrenuta krajem 2015.godine – "HOĆEMO KRITIKU!"
"Nikada, a posebno sada, kritika nikome nije mila. Ipak, veoma je korisna. Živimo u vremenu kada su ideali posustali i kada apatija impregnira svaki kreativni napor i obesmišljava svaku akciju. Zamor od kulturnog i obrazovnog uzdizanja obogatio je javni prostor novim uzorima, ljudima bez svojstava. I kratkotrajna slava za te dobrovoljne sužnje, osobe bez zanata, dostojanstva i moralnih načela bitnija je od istine. Parazitizam koji se nastanio na mestu kritičke inteligencije umrtvio je javno mnjenje i stvorio uslove u kojima je ćuteća većina u prkosnoj pokornosti, ili da upotrebimo lepšu sintagmu, progresivnom kukavičluku. Laž je postala glavna moneta naše svakodnevice, jer izostaje smislena kritika..." (Z.Hamović)
Dijalog je, dakle, počeo. Trebalo bi ga preko promocija, predavanja, okruglih stolova, kurseva, konferencija, stručnih skupova i konkursa učiniti djelotvornim "transferom znanja" o novoj, utemeljenoj i argumentovanoj kritici.
CC: Umjetnici su prinuđeni da putem sponzorstava ili projekata, koji su vezani za našu baštinu, obezbijede finansijsku konstrukciju koja bi rezultirala finalnim proizvodom. To znači da je umjetnik programski uslovljen. Ukoliko želi nezavisni, sopstveni izraz, bez reklame i medijske podrške umjetnik je u minusu. Da ste u situaciji da utičete i promijenite nešto, što bi zahtijevalo korjenite promjene, šta bi to bilo?
ML: Sve bih stavio na točkove. Napravio bih LUNA PARK KULTURE!
Narod voli cirkus. Sve što želi da se pokaže i prikaže, trebalo bi popakovati u kamp prikolice, pa na put. Karavan umjetnosti i kulture, sa jednim, jedinstvenim državnim repertoarom, kroz sve gradove Crne Gore, i šire.
"Ako neće Muhamed brijegu …"
Krajem osamdesetih godina 20. vijeka, u jednom sasvim određenom trenutku evropske istorije, došlo je do rekonstituisanja funkcije umetnosti. Umetnost je ponovo postala "stvar kulture" sa određenim funkcijama posredovanja.
Nešto se bitno promijenilo, i tu promjenu trebalo je identifikovati u ogledalima stvaralaštva i maticama društvenih tokova.
"Mnogi danas istražuju posledice zagađivanja prirodne sredine, retko se ko seti da istražuje posledice zagađivanja duhovne sredine", citat je iz knjige "Ribari ljudskih duša", Đura Šušnjića, najilustrativnije govori o misiji "l’art l’etat gazeux".
Umjetnost sve više postaje privilegovano mjesto za preispitivanje društvenih i kulturnih mehanizama.
Intervju ćemo završiti sa pet kratkih pitanja kojima Vas želim, iz drugih uglova, približiti korisnicima našeg portala.
CC: Vaš privatni heroj?
ML: Rekao sam već, moj otac, Maksim Lutovac. Njemu bih, možda, dodao i Fidela Kastra, jer obojica vole da jedu sladoled.
Ima jedna lijepa anegdota o Kastru. Kada su mu za osamdeseti rođendan prijatelji, i saradnici, aludirajući na starost, a nazdravljajući za dugovječnost, poklonili morsku kornjaču, koja može da živi i do par stotina godina, Fidel je poklon odbio. Njegov komentar je bio da se čovjek obično veže za kućnog ljubimca, a onda, kad ovaj ugine, to mu padne teško.
Pored sladoleda, moje heroje, povezuje pronicljiv duh.
CC: Koji biste život ili profesionalni momenat iz neke knjige izabrali za sebe?
ML: "U najvećoj pometnji jedan kanal ostaje otvoren za dušu. Možda je teško da se on nađe (…) No, taj izlaz je uvek tu, i naša je dužnost da ga održavamo otvorenog, da bismo imali pristupa najdubljem delu sebe samih - onome delu nas koji je svestan jedne više svesti, posredstvom koje donosimo konačne sudove i sve uzajamno povezujemo. Nezavisnost te svesti, koja ima snage da bude imuna na buku istorije i šarene laže naše neposredne okoline, upravo i jeste sav smisao životne borbe." Saul Bellow
CC: Šta Vas iz umjetničkog ugla u savremenom društvu provocira?
ML: Loš ukus, kriza interpretacije, loše, samožive teorije, loša kritika, loša ironiji, mit i trač, i na kraju, kako bi to Hrvati rekli “kraj znanosti”.
Profesor Milivoj Solar u knjizi "Predavanja o lošem ukusu", navodi kako loš ukus nije posljedica njegovog "pada" s "visine" na kojoj je nekada stolovao ili sukoba među različitim ukusima, nego posljedica "gubitka same moći estetičkog prosuđivanja".
"Držim da se 'kriza kriterija' temelji na krizi sama ukusa, koja se javlja kad moda zamjenjuje moć izravna i neposredna prosuđivanja o tome što nam se sviđa i što nam se ne sviđa", tvrdi Solar i upozorava: "Ako doista shvatimo kako više nema ukusa, vjerujem da ćemo možda razumjeti kako ga moda ne može zamijeniti, kao što bogove nisu mogli zamijeniti demoni, premda su sačuvali velik dio božanske moći."
Dakle, da se razumijemo, nije riječ o lošem ukusu, već o nedostatku bilo kakvog.
CC: Neostvaren san za Vas je...?
ML: San je privatna stvar.
CC: Volite zvuk...?
ML: Zvuk zavisi od godišnjeg doba.
Zimi volim da slušam kako, nedaleko od galerije "Velimir A. Leković" u Baru, pod stuštenim nebom Mediterana zvižde katarke u marini. S proljeća, u sunčana jutra, volim da čujem gugutke koje iz borova najavljuju april. A ljeti, u sumrak, volim da "nagazim" na bandoneon, Pjacolinu malu harmoniku...
Hvala Vam puno na inspirativnom razgovoru. Želimo Vam puno uspjeha u daljem radu.
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Podgorica, 15. maja 2016. godine
Prijatelj teksta: Montenegro Metropolis Media
