Poslednja martovska nedelja polako je kucala na kapke obavijene tragovima kratkog sna. Radio svira bluz...Posmatram sa terase zaostavštinu hladnih vjetrova koju će ubrzo porobiti sunce...
Jutros sam šetala bulevarom i nervozno se opirala potrebi da zađem u svaki maleni i oronuli ulaz...Izabrala sam da tumačim rečenice po zidovima umjesto onih iz dnevnih novina koje odavno ne čitam. Pratila sam imena...voljenih i omraženih. Apele za nepravdu kao i apele za postizanje pravde. Tumačenja su navirala otkucavajući mi riječi Anais Nin da ne vidimo stvari kakve jesu već kakvi smo. Zastala sam posmatrajući igru dječaka i djevojčica koji nisu još uvijek ni blizu praga poimanja komplikacija koje sa sobom nosi igra polova...
Kada ljubav umre, niko ne izjavljuje saučešće. Tada zateknete sebe kako se držite za zidove i nadate se da će vam čuveni stih francuskog pjesnika, Pola Elijera, pomoći jer, kako kaže, vjetar se diže i treba pokušati živjeti...A vi!? Samo mjerite vrijeme porukama koje ne šaljete.
Miris ovog proljeća donosi mi neku staru ljubav. Ne da mi se sa ove terase dok je se sita ne nadišem...
"Vrati film na film. Premotaj."
Premotavam...Sedam dana ranije...
"Nisam trebala da stavljam maskaru, sva sam se razmazala od plakanja."
"A sjajan si nam izbor napravio za izlazak. Vozi me kući. Želim da budem sama."
"Teško mi je pao. Mene ovo podsjeća na film Nož kada je Laušević ubio oca a da nije znao da mu je otac."
Dok sam izlazila iz Velike sale KIC-a "Budo Tomović", sa premijere filma Agnus Dei, u kojem crnogorska glumica Žaklina Oštir tumači glavnu žensku ulogu za koju je dobila nagrade za najbolju glumicu na dva renomirana filmska festivala u Los Anđelesu, Maverick Movie Festivalu i festivalu Legends of Hollywood, ali i na filmskoj smotri u Nju Delhiju, upila sam brzo prethodne komentare. Tjerala sam sebe da ne buljim u ljude, jer mi izgovorene rečenice ne znače...daj mi lice, to je sve što mi treba. Bez njega mi je potraga za odgovorom kao da u mraku tražim prolaz kroz pretrpani namještaj...S obzirom da sam na projekciju filma došla sama, shvatila sam da je ovo onaj trenutak sticanja iskustva sa nepoznatim ljudima. Ti trenuci znaju da postanu sjećanje čiji se bljesovi iznova i iznova odigravaju...
Neću da vam prepričavam film. Ključne djelove radnje možete naći na internetu.
Neću da se bavim politikom...ne volim je.
Neću da zauzmem poziciju filmskog kritičara jer mi ni po čemu ne pripada.
Hoću da pišem o poruci filma jer upravo Andrićeve znakove pored puta tražim svuda. Kulturni događaji su ih puni...Ovaj konkretno je takav da ima istoriju koja se negdje i o mene ogrebla na jedan specifičan način.
Oko za oko. Zub za zub. Suza za suzu. Ljutnja za ljutnju...savršen recept za gajenje emocionalnog otrova. Logika emocionalne odmazde. Osveta...toliko da vjerujem da su nam danas u školama potrebni profesori Radovanja i novi predmet – Ljubav. Da spriječimo natalitet onih koji samo za emotivnu odbranu znaju, ljuljuškajući se u svojim strahovima i naduvavajući Ego misleći da sve prolazi, da ništa ne dolazi na naplatu. Ne od strane drugih, već od njega samog – sopstvenog organizma koji će u jednom trenutku da otpusti vrisak: "Stani! Ne mogu više! Upali svijetlo! Guši me mrak!"
U mraku smo dok god među nama postoje ljudi koji za podjele znaju, bilo kakvog tipa a posebno po boji kože i izboru Boga kojem se (ne) molimo. U mraku smo dok god veličamo ljubav koja zadovoljava sredinu i naše članove porodice a ne ono što srce otkucava dok ne počne iz istih razloga da preskače. U mraku smo dok god izmišljamo nove principe kojim ćemo ojačati postolje ponosa, misleći da nas maska jakog karaktera vodi u pobjede...jednog dana koji nikako da dođe iako ne priznajemo da to osjećamo. U mraku smo dok sa nipodaštavanjem gledamo na tuđe običaje, grubo komentarišemo dijalekte i junačimo se rečenicama našeg jezika bacajući ih u lice strancu koji ih ne razumije. U mraku smo dok god nam je rat jedan od izgovora za rješenje problema (čitaj: uništenje drugog naroda). U mraku smo dok god tuđi uspjeh uveličavamo u svojim očima meračkim prilijepljivanjem čuvenog "ne" koje smo negdje pokupili u djetinjstvu na nekom trivijalnom trenutku izgradnje ličnosti. U mraku smo dok god nam brk zaigra kada posmatramo pad čovjeka koji nas je nekad iz nekog razloga okrznuo lošom namjerom. U mraku smo dok god propovijedamo mir, slogu, razumijevanje, davanje, pružanje, ljubav, visinu i širinu pogleda, dostignuti zen, feng šui rješenja, a na najnebitnijem događaju na kantar stavimo šta je ko i koliko uradio, tek toliko da ni mi njemu ne uradimo ništa više...da ne kažem manje. U mraku smo dok god tuđu lijepu riječ nepovjerenjem obojimo u lukavstvo. U mraku smo dok god iza svega tražimo tajni sef sa nezajažljivom potrebom da izvršimo uvid u sakrivenu dokumentaciju, jer...ništa nije dobro, ništa nije iskreno, ništa ne pada sa neba, jer nema besplatnog ručka, jer ljudi su loši, jer sve je otišlo dođavola, jer je lakše tako, jer treba malo da se mrzi, jer pakost je dobra, jer loše je otvarati dušu, jer svako hoće da iskoristi, jer ponos je dobar, jer bez jakog karaktera se ne može naprijed, jer nema veze što je taj neko stariji, jer nema veze što je taj neko mlađi, jer nema veze što je roditelj, jer nema veze što je muškarac, jer nema veze što je žena, jer nema veze što je lice sa posebnim potrebama, jer nema veze što je silovana, jer nema veze što je abortirala, nema veze što je usvojen, jer nema veze što se dogodio incest, jer nema veze što je ubio oca...jer Imre Kertes (ni)je bio u pravu sa svojim ironičnim rekvijemom za dijete kome nije dozvoljeno da se rodi zato što bi njegov dolazak na svijet, koji toleriše postojanje Aušvica, bio zločin. Nobelovcu, mir na onom svijetu ti želim...
O ljudi...u mraku smo dok god ne vidimo gdje griješimo i da se ništa neće promijeniti samo od sebe – osim ako...malo svi zapnemo – radeći prvenstveno na promjeni Sebe.
Radio i dalje svira bluz...Mislim da svako ima onu jednu grešku koja će ostati do kraja sa nama, jer ne postoji mogućnost da je ispravimo. Ona koja će da nas grebucka kada pomislimo da se umirila, da nas zapeče kada se usudimo da povjerujemo da je nestala...Ta jedna greška bi trebala, kada nam jako stisne mišku dok koketno korača držeći nas pod ruku, da nam bude opomena da ne dodamo još jednu sa druge strane. Ne želimo život vođen greškama vezanim rukama...valjda.
Lijeno se uvlačim u zelenu odaju kutka.
"Jesam li poslala poruku? Hoće li odjeknuti u nekom?" ...Ego, ajmo u položaj "off".
Provjeravam prvu rečenicu teksta. Poslednja. Nedelja. Nedostaje slovo j po nekima. Po nekima đ umjesto d. Ma ne pada mi na pamet da mijenjam. Tako govorim. Miješam. Dijete Crnogorca i Sprkinje. M(j)ešanac koji se upravo sjetio scene u osnovnoj školi kada ispred table na času matematike govori "ceo broj" a onda je uslijedilo ponavljanje riječi od strane ostalih u razredu. Naučena lekcija, samo za "cio" broj znam. Par riječi se izborilo i ostalo...nijednom lektoru za mijenjati ih ne dam.
Aha, evo ga i citat za kraj...
"Moramo naučiti da živimo zajedno kao braća ili ćemo nestati zajedno kao budale." (Martin Luter King)
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Podgorica, 1. aprila 2016. godine
Fotografija: Culture Corner tim
Prijatelj teksta: Montenegro Metropolis Media
