Nema sumnje da sam, čitajući biografiju Dušana Medina, postala svjesna da planiram da organizujem intervju sa mladim čovjekom čija će djelovanja odjeknuti Crnom Gorom. Sa svojih 25 godina već može da se pohvali sa Lučom za odličan uspjeh tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja, stipendijama za najbolje studente opštine Budva, završenom osnovnom školom za muzičko obrazovanje (gitara), završenim Filozofskim fakultetom u Beogradu (odsjek arheologija), članstvom u KUC Stefan M. Ljubiša iz Budve, Udruženju Paštrovića i prijatelja Paštrovića u Beogradu "Drobni pijesak", Društvu za razvoj ekologije (Buljarica), Društvu arheologa Crne Gore, Srpskom arheološkom društvu i Društvu konzervatora Srbije. Dušan Medin je dopisnik i saradnik internet portala Butua i Montenegrina, Primorskih novina i član redakcije časopisa Paštrovski almanah itd.
Upoznala nas je jedna riječ koju mnogo volim i cijenim – HVALA – koju je izgovorio ispred studija Televizije Crne Gore, kada smo oboje uzeli učešće u Jutarnjem programu. Tada, kada smo stidljivo počinjali sa realizacijom ideje portala Culture Corner, rijetko se dešavalo da nam se neko zahvali što smo objavili određeni događaj. Nismo zamjerali, što ne činimo ni danas, jer smo od početka svjesni skeptičnosti kao i nenaviknutosti sredine u kojoj živimo da neko radi nešto za vas od srca, a da ništa ne traži zauzvrat. Viši cilj – šta to bješe?
Kada se dvoje razumiju od prve riječi, sve ide lagano i u pravcu razvoja ideja. Družili smo se u septembru tokom prve Kulturne subote u cetinjskoj opštini, kada nas je podržao svojim prisustvom i predlaganjem ideja koje bi mogli da realizujemo. Tom prilikom sam pokušala da shvatim koja su mu polja interesovanja sve dok se nisam izgubila u arheologiji, zaštiti kulturnog nasljeđa, kulturnom turizmu, menadžmentu u kulturi, marketingu u kulturi, kulturnoj politici i istoriografiji, filozofiji i teoriji kulture, uređivanju i priređivanju publikacija, dizajnu vizuelnog materijala, novinarstvu, PR-ingu...
CC: Za radoznale ljude je jedan život prekratak za sve što žele da dostignu. Šta bi još, osim prethodno navedenih oblasti, željeli da naučite, savladate, razumijete?
DM: S obzirom na to da sam po prirodi radoznao i da me lako privuku sasvim različiti fenomeni, predmeti, teme i ljudi, postoji još mnogo toga što bih volio da saznam, naučim i razumijem. Iako, volim što je tako, nakon Vašeg neskromnog navođenja mojih glavnih interesovanja, zaista bi bilo pretenciozno još nabrajati. Neka moj odgovor, stoga, bude da se nadam da ću makar nekoliko od gore navedenih oblasti uspjeti solidno da savladam i da na njima baziram svoj dalji profesionalni angažman.
CC: Džordž Benard Šo je rekao: "Neki ljudi vide stvari kakve jesu i pitaju zašto? Ja sanjam o stvarima koje nikada nisu bile i pitam zašto da ne?" Da li ste Vi kao dječak sanjali da postanete arheolog i svojim roditeljima upravo rekli – zašto da ne?
DM: Mnogo toga, međusobno često i raznorodnog, me je oduvijek zanimalo. Pamtim da sam prirodne nauke jako volio i, čini mi se, dobro ih razumijevao, posebno biologiju, hemiju i fiziku. Istovremeno su mi se, međutim, dopadale i književnost, umjetnost, razmišljanje o kulturi i prošlosti. Pred kraj gimazijskog školovanja, tokom drugog polugođa IV godine, bio sam (vjerovatno kao i ostali vršnjaci) poprilično zabrinut zbog nužnosti skorog izbora oblasti kojom se treba baviti – „cijeloga života“, kako se to obično kaže i podrazumijeva. Kada na ovakav način posmatrate stvari, naravno, nađete se ne pod malim opterećenjem i nije lako odlučiti se. Tadašnji afiniteti i sklonosti prema umjetnostima, posebno vizuelnim, promišljanju i uređenju prostora, kao i interesovanje za razne istorijske i društvene teme, do danas su se zadržali, što me raduje. Mislim da je sve to, udruženo sa onovremenim čestim čitanjem istorijskih i etnografskih štiva (ponajviše o rodnim Paštrovićima, Budvi I Boki), uz nezaboravna uživanja u anegdotama i pričama o „starim vremenima“ koje su pripovijedali vremešniji sugrađani i prijatelji, uticalo na to da počnem ozbiljnije da razmišljam o ovakvom profesionalnom usmjerenju.
Posebno sam, sjećam se, bio ohrabren tokom konstruktivnih i dobronamjernih razgovora sa domaćim stručnjacima u oblasti humanistike, koji su me, zajedno sa mojim najbližima, podržali da upišem studije arheologije, na čemu sam im zahvalan. Roditelji su, gotovo bezrezervno, uvijek bili uz mene, pa i tada, jasno naglasivši da izbor treba da bude samo moj i da će ga oni prihvatiti, kao i sve ono što mu slijedi. Rekao bih da se zbog tih postupaka od prije sedam i po godina danas niko od nas ne kaje, iako, moram da kažem da, arheologija nikada nije bila moj dječački san. Naprotiv, o njoj nijesam gotovo ništa znao, ali mi se činila uzbudljivijom od bratske joj istorije (posebno od onog dosadnog predmeta koji se izučava u osnovnim i srednjim školama). Sa druge strane, arhitektura, etnologija i istorija umjetnosti, koje su joj, takođe, tematski bliske, u okruženju u kome sam se kretao i čije mi je mišljenje bilo važno, doživljavane su više kao profesije rezervisane za djevojke, nego za mladiće. Razumije se, ubrzo sam shvatio da predrasude ove vrste ne stoje, posebno ne u akademskim i emancipovanim krugovima, i da je opasno kad god dolazi do ovakvih podjela, pa i u nauci. Priznajem samo da mi je donekle žao što tada nijesam znao više o kulturnoj antropologiji, možda najljepšoj humanističkoj disciplini...
CC: Arheologija voli da iznenađuje čovječanstvo i puna je misterija koje su fascinantne naučnicima. Šta Vas kao arheologa u toj oblasti najviše privlači? Šta je najljepše što dobijate od arheologije?
DM: Moram da kažem da da bih se teško složio sa ovakvom tvrdnjom, iako postoje ljudi koji su arheologijom oduvijek željeli da se bave (ili se već bave), maštali o tome još od ranog djetinjstva, a fantazije dodatno upotpunjavali raznim knjigama, filmovima, serijama i pričama o arheologiji predstavljenoj kao mističan i tajanstven posao, gdje ste stalno u nekoj vrsti „potrage za blagom“. Ovakvo „blago“ vas, kada ga pronađete, kvalifikuje epitetom velikog pronalazača, svojevrsnim njegovim „spasiocem“ ili „herojem“. Ono, međutim, kako doživljavam arheologiju i arheološke nalaze, temeljim na više-manje drugačijim saznanjima, kojima su sklonije struka i akademska zajednica.
Zbog toga bi bilo dobro podsjetiti na to da se arheolozi prevashodno bave onim tragovima prošlosti koji su materijalizovani, fizički oblikovani, opipljivi, a koji su „preživjeli“ duge vremenske periode pod zemljom, različite devastacije, dezintegracije, pohare, ljudski nemar i prirodne nepogode. U skladu sa tim, ono što nam ostaje jesu samo fragmenti onoga što je „nekada bilo“, nikako potpuna slika, a tek ne društveni poredak, koji je samo „čekao“ nekog arheologa da ga konačno „iznese“ na svjetlo dana...
Sa druge strane, u mom slučaju, ono što je plijenilo i što mi još uvijek pobuđuje maštu i pažnju, u prvom redu, jeste mogućnost da kroz arheologiju bolje razumijem i upoznam ljude, kako one koji su nekada živjeli i stvarali na ovom svijetu, tako i nas same danas. Pojedini profesori, usmjereni na savremenije i kritički nastrojene pristupe proučavanju prošlosti stalno nas s razlogom podsjećaju, ali i upozoravaju, na mnoge mogućnosti zloupotrebe i problematičnosti prilikom izučavanja i tumačenja prošlosti. Možda bi jedna od važnijih spoznaja koju sam stekao učeći arheologiju, svijest o neophodnosti kritičkog posmatranja i analize svega, ne samo onog prošlog, već i našeg društvenog konteksta, profesije i zajednice koja prošlost izučava. Volim što sam razumio da je svaka interpretacija i priča o prohujalom, zapravo podjednako i priča o nama samima, njenim autorima. Polazište ove vrste, uprkos svojim ograničenjima, ukazuje nam na nepostojanje jednih, jedinstvenih i jedinih mogućih „istina“ o nekoj temi, pa ni o istorijskoj, a takva spoznaja može nam ponuditi široki „poligon“ za kreativno promišljanje, izražavanje i interakciju.
CC: Od svih arheoloških otkrića koja su obilježila razvoj ljudskog društva, koje je za Vas najznačajnije?
DM: Kao što ste možda i primjetili, sklon sam da ovako kompleksnim temama i zaključcima pristupim sa određenom rezervom. Moguće da je to zato jer se inače u životu trudim da u jednostavnijim i manjim formama pronalazim zadovoljstvo i značaj, pa to mogu da prenesem i na poslovni plan.
Morao bih i da priznam nešto što možda baš i nije uobičajno za moje kolege – nikada nijesam bio posebno očaran onim tzv. velikim arheološkim otkrićima i razotkrivanjem „misterija“, vječnih „istina“ i tome nalik. Jednostavno, nijesam i ne znam zbog čega je tako...
Bez pretenzija da na bilo koji način ne iskažem poštovanje i divljenje marljivim istraživačima i njihovim reprezentativnim otkrićima (kao i svemu onome što ona mogu da donesu: čuvenje, bolja prepoznatljivost, ekonomska dobit itditd), ipak mi se čini da bi po ljudsko društvo bilo podjednako važno da „otkrije“ i sazna, na primjer, sve ono čime sam završio odgovor na Vaše prethodno pitanje.
CC: "Lazaret i Kastelo nadahnuće i motiv" je projekat koji ste osmislili i željeli da skrenete pažnju javnosti na ova dva prepoznatljiva stara petrovačka lokaliteta, od kulturne i naučne javnosti gotovo zaboravljena. U najavi za medije istaknuto je da je cilj projekta stvaranje platforme za drugačije promišljanje i spoznavanje prošlosti i sadašnjosti ovih lokaliteta, kao i da se otvore nove mogućnosti i dâ podsticaj da Lazaret i Kastelo budu nadahnuće i motiv budućim autorima, u različitim sferama njihovog interesovanja. Šta nam još možete reći o ovom projektu? Koliko ste zadovoljni multidisciplinarnim okruglim stolom - Lazaret i Kastelo u Petrovcu na Moru – koji je održan 7. avgusta u Spomen domu Crvena komuna?
DM: Priča o Kastelu i Lazaretu u Petrovcu, vizuelnim i simboličkim centima našeg „malog mista“, nešto je čime sam odavno okupiran, a u posljednje vrijeme i profesionalno. Ovom projektu prethodila je posvećenost koju sam imao tokom ranijih poduhvata: višemjesečnog istraživanja, izlaganja i diskusija na konferencijama, objavljenog naučnog rad...
Tokom uobičajenih priprema i prikupljanja materijala za rad, upoznao sam ljude koji su na mnoge načine bili dragocjeni sagovornici, prijateljski i s povjerenjem mi ustupajući (uglavnom nepoznatu) dokumentaciju, informacije, a, prije svega, svoje slobodno vrijeme i pažnju. Dio dobijene građe ugrađen je u ranije realizovane aktivnosti, dok je najveći dio predstavljen javnosti putem projekta „Lazaret i Kastelo: nadahnuće i motiv“. Četiri izložbe različitog karaktera i izloženog materijala – po jedna umjetnička i dokumentarna arhitekte i slikara Slobodana Boba Slovićina, dokumentarna izložba prof. Aleksandra Radojevića i pok. prof. Zorana B. Petrovića, zajedno sa multimedijalnim sadržajem arheologa Gorana Pajovića koji mi je ovom prilikom posebno pomogao, predstavili su ova dva zanimljiva petrovačka zdanja koja potiči iz kasnog Srednjeg i ranog Novog vijeka, domaćoj javnosti i turistima tokom jula i avgusta u Petrovcu. Okrugli sto multidisciplinarnog karaktera koji je nedugo zatim održan, pored prikazivanja zanimljivih i nepoznatih detalja o ovim starim objektima, danas u velikom dijelu devastiranim i zaboravljenim od stručnjaka, uz prateću diskusiju, potrajao je do kasno u noć, time ukazavši na važnost održavanja sličnih programa. Naš grad i njegovi stanovnici, reklo bi se, željni su ovakvih skupova i prilika da čuju nešto više o svojoj kulturnoj baštini i stanju u kom se ona trenutno nalazi (nažalost, često ne u onom u kom ne bi trebalo). Na povoljnim okolnostima da do svega pomenutog dođe, duboko sam zahvalan svim autorima i učesnicima projekta, a posebno JU Muzeji i galerije Budve, koji su razumjeli važnost moje ideje.
CC: U Beogradu Vam je 14. novembra uručena tradicionalna nagrada "Drobni pijesak - najboljem paštrovskom studentu". U obrazloženju tročlane Komisije, između ostalog, ističe se da Vaši postignuti uspjesi tokom studija na svim stepenima nisu Vaše jedine preporuke: "Zavičajna pripadnost i posvećenost radu na očuvanju kulturne baštine Paštrovića izrazita je i njegova rijetka posebnost. Najbolji paštrovski student Dušan Medin je, kao student arheologije, od dolaska u Beograd, kontinuirano i aktivno radio na afirmaciji zavičajne prošlosti i budućih projekata." Šta je sljedeće što pripremate u cilju dalje afirmacije Paštrovića?
DM: Ne treba ni da pominjem kolika je čast biti laureat ovakve nagrade i pridružiti se izabranoj grupi referentnih mladih i uspješnih ljudi. Kako je ovo tema o kojoj mogu dugo da pripovijedam, pokušaću samo da nabrojim nekoliko zanimljivijih aktivnosti čijoj realizaciji trenutno doprinosim, najbolje što znam i mogu. Dobrim dijelom se radi o izdavačkim projektima tematski vezanim za rodni kraj i Budvu, koju, takođe, smatram svojim gradom, ne samo zbog toga što su od tamo moja majka i njena porodica.
Navodim rad na trima publikacijama o muzici i običajima Paštrovića koje će uskoro objaviti zavičajno udruženje nas Paštrovića iz Beograda „Drobni pijesak“. Zatim, tu je i zbornik radova sa spomenutog okruglog stola o Lazaretu i Kastelu koji uveliko pripremamo, obiman stručno-popularni časopis „Paštrovski almanah 2“, čiji sam član redakcije za teme iz kulture i kulturne baštine. Ima tu još nekoliko stručnih i naučnih publikacija na kojima se već neko vrijeme radi, a radiće se i dalje. Čeka me i objavljivanje monografije o kulturnom životu Petrovca na Moru u prošlosti i danas, sa mogućnostima daljeg razvoja, što je bila tema mog master rada iz menadžmenta u kulturi. Mislim da ću se, ipak, ovome posvetiti tek pošto rad prevedem sa engleskog jezila na kom je originalno napisan i kada sprovedem dodatna istraživanja, a za sve to trenutno nemam dovoljno vremena. Još jedan važan projekat su i master studije arheologije koje trenutno pohađam u Beogradu, gdje ću proučavati, takođe, primorske teme.
CC: Činjenica je da nismo svi krojeni po istom kroju i ne možemo svi da radimo sve, ali šta može svako od nas ponaosob, po Vašem mišljenju, da učini za kulturnu scenu Crne Gore?
DM: Slažem se sa Vama da svi, ili makar najveći dio naše zajednice, mogu da daju svoj doprinos, a da on ni na koji način ne bude za njih opterećujući, posebno ne po budžet ili slobodno vrijeme. Ukoliko kulturu razumijemo u širem, antropološko, smislu kao sve ono što nas okružuje i u čemu svakodnevno učestvujemo, mislim da bi se, recimo, razvijanjem svjesnosti i podizanjem nivoa saznanja o nama samima, svome okruženju i načinu života koji živimo, znatno doprinijelo i poboljšanju kvaliteta naše stvarnosti, a posredno i kulture, pa i kulturne scene. Ona stara da prvo treba brinuti oko svoga doma mislim da nosi rješenje mnogih problema, samo kada se primjeni.
CC: Vjerujete li da imamo mnogo više onog što bi trebalo da razumijemo i razmijenimo da bismo produbili iskustvo, da se negdje svi zajedno samoizgrađujemo i širimo na nivou pojedinca, u cilju razvoja društva, više nego što sada radimo?
DM: Apsolutno. Držim da svaki rad na sebi, učenje ili samorazvoj kojim ne ugrožavamo druge ljude, ide u prilog poboljšanju, prvo nas samih, a onda i cijelog društva, te da mora rezultirati opštim dobrobitom.
CC: Slika, riječ ili zvuk – šta je po Vama starije?
DM: Ako se misli na ljudsko stvaralšto i kreativni izraz, pouzdanije odgovore bi pružili kolege fizički antropolozi i praistoričari, konkretno oni koji proučavaju početke I tok razvoja i ponašanja hominida i ljudske vrste. U manje formalnoj prilici pretpostavio bih da su „slika“, „riječ“ i „zvuk“ fenomeni koji su, zajedno sa ostalim aspektima čovjekovog stvaralaštva i izražavanja, mogli paralelno nastajati, usljed, pretpostavljam, potrebe da se nešto demonstrira, na nešto ukaže i neki zvuk proizvede, bilo sebe ili drugih radi.
CC: Kada Dušan Medin u umjetnosti "gubi dah"?
DM: U onome dijelu stvorenog koji se tradicionalno označava kao „umjetnost“, do toga povremeno dolazi, možda najviše prilikom kontakta sa vizuelnom kulturom i tonom. Ako, međutim, sebi dozvolimo da umjetnost razumijemo i kao ishodište onoga što je „umjetno“, artificijelno, dakle, čovjeku svojstveno, onda do „gubljenja daha“, može da dođe i češće... Dovoljan zna biti i nečiji gest, pogled, tren u odnosu među ljudima, riječ, a ponekad i (ne)obična stvar veličinom sasvim sitna ili, pak, golema, da bi se u meni probudila neka emocija. Zaključio bih da to mogu biti u potpunosti različite stvari, pojave i ljudi, na koje u datom trenutku, iz nekog razloga, odreagujem snažnim doživljajem.
Odgovorima na sljedeća pitanja omogućićete korisnicima našeg portala da saznaju nešto više o onoj drugoj, ličnijoj strani Dušana Medina.
CC: Šta Vas najčešće nasmije?
DM: Pretpostavljam da su to neka opšta mjesta i sutuacije, više ili manje nalik drugim ljudima... Svakako, porodica i bliski prijatelji, među kojima i oni sa kojima dijelim svoja interesovanja, kolege arheolozi i folkloraši, ali i neki tekst, komentar, pogled.
CC: Gdje usporavate misli?
DM: Zaista su različiti ambijenti u kojima mi misli sporije teku, ali prirodno okruženje, blizina talasima mora i što veće zelene površine, definitivno pomažu. Prijatni arhitektonski prostori u kojima osjetim unutrašnju harmoniju i smirenost, takođe, usklađuju tijelo i duh sa Postojanjem. Istina, sve pobrojano me nerijetko iznova i dodatno inspiriše, ubrzavajući tok misli i asocijacija. Više bih volio da se češće sjetim da usporim misli i, što da ne, u potpunosti ih umirim, rasterećujući sebe težine koju one, neminovno, donose, nezavisno od svog kvaliteta.
CC: Koju knjigu trenutno čitate?
DM: Nedavno sam primijetio da posljednjih godina, možda čak i od početka studija, skoro uopšte ne čitam „lijepu“ literaturu, već, gotovo po pravilu, stručna i naučna štiva, i, naravno, razne sadržaje na internetu. Ovaj uvid me je neprijatno iznenadio, jer, navodno, držim do toga da se čitanjem kvalitetne beletristike, podjednako poezije i proze, podstiče lična kreativnost i produbljuju saznanja o svijetu i životu, dolazi do određenih spoznaja realnosti, a sve to, naravno, uz bogaćenje vokabulara i razvijanje dobrog stila u pisanju.
Kako se u skorije vrijeme trudim da makar povremeno promjenim tematiku izabranog štiva, donedavno sam se kreativno nadahnjivao knjigom provokativnog naslova I sadržaja „Prošlost nije više što je nekad bila: uvod u istoriografiju“ Knuta Ćelstalija, koju bih volio da sam ranije pročitao. Trenutno ponovo „uranjam“ u prostranstva nauke (ali i umjetnosti), ovoga puta na sasvim drugačiji način. Zahvalnost za užitak na tom putovanju dugujem svojoj profesorici Saši Brajović koja nas je nedavno darivala monografijom „Njegoševo veliko putovanje: meditacije o vizuelnoj kulturi Italije“. Iščitavajući ovu knjigu tokom blagih zimskih dana, dosežu se meditativne visine, a ja se istinski radujem prilici za druženje sa ovom finom literaturom besprekornog stila.
CC: Motor Vaše kreativnosti?
DM: Još uvijek nijesam siguran da potpuno razumijem uzroke ili, kako kažete – "motor" svoje kreativnosti, ali ne mogu da se otmem utisku da odgovor leži kako u meni, tako i u često veoma podsticajnoj spoljašnjosti.
CC: Muzej ili zbirka koje biste predložili našim korisnicima da posjete?
DM: Od djetinjstva i dječaštva posebno sam vezan za lijepi Spomen dom Reževići, ušuškan u još ljepšem krajoliku istoimenog paštrovskog sela, strmo lociranog nad hridima i morem. U njegovim skromnim prostorima krije se, iako nevelika, prava riznica građe o ovom kraju, koja mi je uvijek podsticala maštu i pozivala na razmišljanje, stvaranje i istraživanje. Svjestan sam činjenice da će među posjetiocima Vašega portala i eventualnim čitačima našeg intervjua, biti i onih koji možda neće biti očarani onim što će vidjeti u toj zbirci zbog njene veličine. Ono što, svakako, može privući ljude da posjete neku instituciju kulture jeste dobra „priča“, koja zna nekada biti atraktivnija nego artefakti sami po sebi. Boka Kotorska i Cetinje, njihovi muzeji i, uopšte, izlagački prostori, povlašćeni su reprezentativnim kulturnim nasljeđem i stvaralaštvom koji se predano čuvanju i dostojno prezentuju. Dodao bih da su te kuće kulture povlašćene i prisustvom stručnog kadra koji nadahnuto „tka“ priču o prošlosti, kulturi i umjetnosti ovih krajeva Crne Gore.
Hvala Vam puno na razgovoru ali i na podršci koju svakodnevno pružate našem timu. Želimo Vam puno uspjeha u daljem radu.
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Petrovac na Moru, 15. januara 2016. godine
Fotografija: Andreja Radosavljević
Prijatelj teksta: Montenegro Metropolis Media
