Titograd u kojem sam rođena polako nestaje...Tek poneki obris, ulica, ćoškovi koji su izbjegli novogradnju...Pamtim neka kredom ispisana imena koje ni kiša nije mogla da spere. Pamtim upakovana očekivanja i male čežnje koje su upila stabla sad već nestalog drveća u Hercegovačkoj ulici. Pamtim uživanje u igri i bezbrižnost zbog umrljane i prašnjave odjeće…
Pamtim svijet lutki kojem sam hrlila od sreće, ruku pod ruku sa mojom starijom sestrom, a koji me je prenosio sa scene u maštu koja je rasla baš tu...na osnovama bajki i priča koje sam prije spavanja dobijala na dar od mojih najbližih. Sestra mi je otvorila vrata tadašnjeg Doma omladine a sadašnjeg Kulturno-informativnog centra Budo Tomović, na čemu sam joj zahvalna od srca. Zdanje mog djetinjstva i mladosti koje je ostalo i traje...da me podsjeti i na sve one gimnazijske dane kada sam bila ponosna što sam u prilici da budem dio neobične energije koju emituju glumci dolazeći na probe praćeni muzikom iz obližnje muzičke škole Vasa Pavić...Dom koji mi se, kako bi rekao Stiven King, dogodio poput puti ili boje očiju...A ja sam samo jedna od mnogih koji se tako osjećaju. U prilog tome govori i divna atmosfera, čiji sam dio bila 17. decembra, sa Svečane akademije Sempre Iuvenis povodom 50 godina postojanja i uspješnog rada KIC-a Budo Tomović. Brojni posjetioci su istakli da je KIC stub umjetničkog identiteta i kulturna kapija Podgorice, izvor nadahnuća za podgoričku mladost...stjecište umjetnika.
Nakon oficijalnih govora predsjednika Skupštine grada Podgorice, Đorđija Suhiha, i direktorice KIC-a, Snežane Burzan, uručene su jubilarne KIC nagrade (KIC SRCE SKULPTURA koju je od crvenog kamena, specijalno za ovu svečanost kreirao Marko Petrović Njegoš, magistar vajarstva) najzaslužnijim koji su, kako je tom prilikom istaknuto, afirmisali imidž institucije svojim stvaralačkim duhom i kreativnošću – posthumno Džoniju Hodžiću, Momiru Matoviću, Slobodanu Milatoviću, Nikici Raičeviću, Maji Popović i Šukriji Žutom Serhatliću.
Program je nastavljen predstavljanjem KIC monografije – SEMPER IUVENIS u kojem su učešće uzeli Snežana Burzan, Nada Bukilić, Suzana Pajović, Jovanka Kovačević Đuranović, Zuvdija Hodžić i Branko Baletić, razgovarajući sa moderatorkom, Elidom Korać, o KIC-u nekada i sada.
Naš KIC Budo Tomović u srijedu, 30. decembra slavi svoj 50-ti rođendan što je, između ostalog, i povod mog razgovora sa energičnom, drugačijom, autentičnom Snežanom Burzan, direktoricom pomenutog srca kulture Podgorice. Prije godinu dana je po drugi put imenovana za direktoricu ustanove koja je za taj period organizovala 300 programa propraćenih od strane 35 hiljada posjetilaca...a sa svega 40 hiljada eura budžeta.
CC: Kreativnost u svim svojim oblicima postaje motor ekonomskog rasta najrazvijenijih zemalja. U svijetu se prepoznaje njen značaj i nužnost razvoja kreativnih ekonomija. Sudeći po novcu koji se u našoj zemlji izdvaja za umjetnost i kulturu, rekla bih da smo sredina koja na njih upravo gleda kao na trošak, a ne kao na osnovu ekonomskog razvoja. Uprkos tome, uspjeli ste sa svojim timom da organizujete veliki broj programa koji uključuju i 50 premijernih. Kako se boriti u takvim uslovima?
SB: Dobra volja i ljubav prema onome šta radite najmoćnije su "oružje" na koje se uvijek oslanjam, ali i na tim ljudi sa kojima uspijevam da i, u nekad nemogućim uslovima, ostvarim planirano i neplanirano. Činjenica je da je broj programa na ovogodišnjem nivou bio u nesrazmjeri sa budžetom kojim smo raspolagali. Vi ste pomenuli 50 premijernih programa, a ja bih dodala i 25 koncertnih programa, 26 filmskih večeri, i u okviru toga 15 prepoznatljivih ciklusa filmova, 22 gostujuće predstave, desetak izložbi... Te činjenice govore da se vrlo uspješno (poslovno) borimo i istrajavamo u svojoj kulturnoj misiji, želeći da publici svih generacija ponudimo kvalitetne, raznovrsne programe. Svaki gledalac koji zadovoljan izađe iz naših sala, svaka pohvala sa te strane za nas je samo po sebi dovoljna nagrada. Moram dodati da su česte i javne pohvale KIC-a kako na Facebook stranicama i drugim društvenim medijima, sajtovima, ali i u direktnoj komunikaciji sa građanima, medijima i slično.
CC: Konfučije je svojom rečenicom, da kada čovjek pronađe posao koji voli neće morati da radi nijedan u životu, htio da ukaže da je ljubav prema pozivu naš najveći pokretač i da predstavlja naše najveće zadovoljstvo. Zbog energije koju dajete ovom poslu a koja se prepoznaje i u saradnji i realizaciji ideja sa brojnim ambasadama, nevladinim organizacijama, domaćim i inostranim kulturnim centrima, ustanovama i umjetnicima, može se zaključiti da uživate... Ipak, ovdje bih opet dodirnula drugu stranu medalje i pitala Vas šta osim manjka finansijskih sredstava uspijeva da naruši ovu harmoniju?
SB: Novac jeste često uzrok problema i nelagoda, ali ono što dodatno onemogućava da zaista nesmetano radite i realizujete svoje planove, jeste nedostatak razumijevanja od onih koji bi trebalo da imaju sluha upravo za kulturu i razvoj institucija kulture u gradu i državi. Neću nikog imenovati ni prozivati ali ukoliko se grad i država hvale poslenicima kulture i sporta kao najboljim izvoznim proizvodom i najboljim crnogorskim ambasadorima onda bi ukupna pažnja društva trebalo da je značajno veća. Takođe, poznata crnogorska sujeta izražena je i u kulturi, a zbog glasina, tračeva i pogrešno interpretiranih poruka ponekad vas, ni krive ni dužne, tjeraju da se preispitujete, bezrazložno, i prebirate po glavi da li ste baš sve napravili kako bi trebalo. Kada na primjer dajete svoj maksimum, i više od toga, a vidite da se to ne cijeni onoliko koliko i kako bi trebalo, i to narušava harmoniju. Srećom mnogo je više lijepih dana, razgovora, ostvarenja želja i planova u mom aktualnom poslu, pa i nakon više od 20 godina rada i ovaj posao u KIC-u obavljam sa istinskom posvećenošću, profesionalnošću, sa zadovoljstvom i radošću.
CC: Kada pomislim na prepreke koje se u životu svima nama dese, ne mogu da se ne sjetim riječi Leonarda da Vinčija koji je ukazivao da prepreke ne mogu da ga slome. Tvrdio je da svaka prepreka proizvodi snažnu odluku i da se ne predomišlja onaj ko se vodi zvijezdama. Vi mi upravo djelujete kao neko ko ne dozvoljava da ga prepreke slome. Koje su onda, shodno da Vinčijevim riječima, bile vaše snažne odluke?
SB: Lijepo je to Leonardo rekao. Moja zvijezda vodilja sazdana je od puno ljubavi, dobrog vaspitanja i etičkih pravila, prvo, iz roditeljskog doma, potom od dobre titogradske i beogradske energije iz školskih i studentskih dana. Moja zvijezda se profesionalno kali više od 20 godina na radnim mjestima u crnogorskim medijima – Radio i Televizija Crne Gore, Radio Gorica, Radio Jugoslavija, YU radio, Pobjeda, preko poslova u odnosima sa javnošću u kabinetima - gradonačelnika Podgorice, predśednika Skupštine Crne Gore, direktora NTO CG, BBM-a, do današnjeg mjesta direktorice jedne od najvoljenijih i najproduktivnijih institucija kulture u državi. Nekoliko puta sam dobila otkaz, nekoliko puta sam ga ja dala. Bez svađa i galama, uvijek. Nikada nijesam umjela niti pravila selfmarketing od tih događaja. Nikada nijesam ni umjela a ni htjela da naplatim svoju višedecenijsku građansku borbu za nezavisnu demokratsku državu Crnu Goru. (Borba još uvijek traje...) Danas ne želim da učestvujem u utakmici na temu: Ko je veći Crnogorac/Crnogorka? Za mene je to neupitno! Rado parafraziram Kenedija da bi uvijek trebalo da se pitamo šta mi možemo da uradimo za državu (a ne ona za nas). Za Crnu Goru sve, Crnu Goru nizašto!
CC: Kada smo se upoznale, rekla sam Vam da ste nama, predstavnicima Culture Corner tima, bili reper onda i kada se nismo bavili ovim poslom. Istakla sam da ste nam još svojim prvim mandatom direktora KIC-a pokazali i dokazali da stvari mogu da se mijenjaju na bolje i da ako počnu da odustaju ljudi poput Vas, šta onda da radimo mi koji tek počinjemo da se nosimo sa izazovima. Šta je najvažnije što čovjek koji želi da se razvije u ovoj oblasti mora da zna?
SB: Najprije, hvala Vam na tako divnim riječima. Lijepo je znati da put kojim idete priziva i druge...Svi smo različiti i različito se nosimo sa izazovima, ali ne zaboravimo nikad da je čovjek, prvo ljudsko biće a potom sve ostalo. Dakle ne zaboravite nikad na ljudskost.
Drugo, usavršavajte se konstantno. Pratite zbivanja u oblasti koja vas interesuje. Morate biti informisani, a bogami i više znati od "običnih smrtnika" ukoliko želite da vladate u nekoj oblasti.
Treće, upoznajte ljude, umjetnike, stičite kontakte, veze, zapisujte ili memorišite brojeve telefona, mejlove, rođendane...Nikada ne znate kuda će vas život ponijeti, kada će vam biti potreban nečiji kontakt, kada ćete vi biti spona među ljudima...
CC: Odmalena se bavite muzikom, počev od hora Suncokrili, preko hora OŠ Maksim Gorki, Gimnazije Slobodan Škerović, Doma omladine Budo Tomović, beogradskog akademskog hora Španac do hora Stanko Dragojević u kojem ste do skoro pjevali, i ponovo ćete, kako kažete. Rasli ste u KIC-u godinama, prolazeći različite uloge od djeteta zaposlenih preko voditeljke programa, recitatorke, solo i članice nekog hora, do uloge direktorice ove institucije kulture. Mnogobrojni kako umjetnici tako i građani Vas vole i podržavaju ono što radite. Herman Hese je rekao da je susret djeteta u ranim fazama njegovog života sa leptirom vrlo važan i da čak može biti određujući za tok njegove sudbine...da njegove sjajne boje djeluju snažno na dječiju imaginaciju što otvara mogućnost da se ono kasnije bavi jednom vrstom umjetnosti. Da li vjerujete da ste u djetinjstvu naišli na svog posebnog "leptira" koji Vam je predodredio put? Ko je bio najvažniji učitelj u Vašem životu?
SB: Da, djetinjstvo je presudan period za razvoj svakog čovjeka! Moje djetinjstvo je bilo djetinjstvo iz snova – voljela sam da idem u školu, da otkrivam nove svjetove. Bila sam članica brojnih sekcija i učestvovala u pripremanju programa raznim prigodama. Mislim da je dobro vaspitanje i sloboda izbora koju smo dobile u djetinjstvu od roditelja bila presudna za moje sestre i mene da stasamo u ovakve ličnosti. Dakle, roditelji na prvom mjestu! Potom je tu šira familija i profesori, svako na svoj način uticao je na razvoj moje ličnosti – strika Novo sa čestim govorima o crnogorskoj časti, poštenju, ljudskosti, tetka Draga o jezičkim pravilima, lijepom ponašanju, teta Maja o smislu i kvalitetu života, gimnazijski razredni prof. Blagoje Nikolić koji nam je na samo njemu svojstven način obilježio sredinu 80-tih, dirigenti raznih horova u kojima sam pjevala, vođe izviđača, gorana, podmlatkara, Saveza pionira i Kluba dječijih instruktora čija sam članica bila, dječija odmarališta u Sutomoru i na Veruši, kampovi širom Jugoslavije...
Sad vam je mnogo jasnije zašto je za mene sve moguće, zašto su svi ljudi isti, a dijele se samo na dobre i loše, zato volim na jednak način i moju Crnu Goru čarnu i čitavu Planetu...
CC: Kultura u svom najboljem izdanju, jer se njen termin danas široko koristi, predstavlja kvalitetnu artikulaciju duha svih nas, lokalno i globalno govoreći. S obzirom da čovjek, sam po sebi, nije prirodno kulturno biće već to postaje uz napor i trud različitih profila ljudi, među kojima ste i Vi, mišljenja sam da Vaš entuzijazam može da prenese jaku poruku odgovorom na pitanje – zašto nam je kultura potrebna?
SB: Čovjek je biće prirode ali i društveno biće. E baš to društveno, kulturno biće razlikuje čovjeka od ostalih živih (nekulturnih) bića. Kultura je jedno od najvažnijih karakteristika čovjeka! (cultus – gajenje, obrada polja; a šire - kultura duha).
Pojam civilizacije podrazumijeva stvaranje naselja i gradova, izgradnju biblioteka, pozorišta, kulturu življenja, zar ne?
Iako statistički podaci pokazuju da je u osiromašenom društvu kultura na začelju liste prioriteta građana, ipak KIC-ove statistike pokazuju konstantno pune sale i interesovanje građana za programskom ponudom što ukazuje da je skoro pola Glavnog grada tokom 2015. godine bilo nekom prigodom u KIC-u. Crna Gora ima mrežu lokalnih ili gradskih centara kulture čija je osnovna funkcija šira dostupnost kulture, ali i socijalizacija, vaspitanje, obrazovanje, zabava. Takav je i naš KIC. Naravno da bih tu mrežu institucija širila, zašto da svaki dio Podgorice ne dobije svoj centar kulture... Ipak, prethodno bih ojačala postojeće centre. Raduje me nedavno otvaranje Studentskog sportskog i kulturnog centra.
Podgoriči KIC je ovih dana napunio 50 godina, a zbilja možemo reći da je svo to vrijeme, manje ili više, bio centar kreativnog stvaranja i mjesto promocije pravih vrijednosti. Želim da KIC i ostale gradske institucije kulture budu još bolje i više podržane od Grada i države, ali naravno i od privatnog sektora, donatora, sponzora, međunarodnih institucija...Grad ne bi smio da dozvoli komercijalizaciju KIC-a i njegovih aktivnosti, jer zbilja mislim da je kultura kako dio ličnosti, tako i pokazatelj opšte društvenog razvoja.
CC: Zamislimo da je dan kada ste na sjednici Vlade Crne Gore imenovani za ministra kulture. Šta biste prvo promijenili?
SB: Xaxaxaxaaaa...Teško pitanje! Hm...Kultura je borba neprestana...odmah bih krenula u bitku za rast budžeta. Sami znate da je Crna Gora zemlja kulture i umjetnika i šteta je to ne promovisati na pravi način, kako u zemlji tako i u inostranstvu. Znam da imamo pojedina kvalitetna zakonska rješenja ali takođe znam da se neka ne realizuju na pravi način. Morali bismo utvrditi "remetilačke" faktore ...
Ne možemo razvijati sve djelove kulture na isti način. Protiv sam uranilovke da smo svi jednaki, a naročito ne u oblasti umjetnosti. Sigurna sam da i među mladim umjetnicima ima puno skrivenih ili neotkrivenih talenata koji zbog birokratskih pravila ne umiju da se snađu, pokažu, prikažu...Uspostavila bih u ministarstvu jedan sektor ili savjetodavni organ za pomoć tim mladim ljudima, ali i svim ostalim institucijama kulture kojima je potrebna pomoć ili u dobijanju kvalitetnih informacija ili u povezivanju sa drugima ili u traženju sponzora i donatora ili u konkurisanju za ino – projekte...
Među prvim potezima bilo bi brendiranje države, odnosno kulture kao njenog najboljeg izvoznog proizvoda (uz sport), jačanje nacionalnog kulturnog identiteta, promocija opšte crnogorskih državotvornih vrijedosti ali i užih gradskih, regionalnih i slično. Tu bi uslijedilo jačanje gradskih institucija kulture, njihovo uvezivanje i razmjena programa, ali i povezivanje mnogobrojnih festivala koji za sada funkionišu sami za sebe i kao sebi dovoljni. Žao mi je što u Podgorici ne možemo vidjeti predstave Grad teatra ili Kotor arta, na primjer, odmah nakon premijera... Crna Gora se već vjekovima ponosi bogatstvom različitosti i suživotom ljudi različitih vjera, nacija, kultura. Upravo bih na tim vrijednostima radila dalje jer smatram da se uprkos tim floskulama malo poznajemo međusobno...Pojačala bih aktivnosti nabavke novca preko IPA projekata ali i "natjerala" umjetnike da se sami više angažuju u obezbjeđivanju potrebnih budžeta.
CC: Da li imate neki predlog medijima kako da približe umjetnost i kulturu publici?
SB: Mediji se uglavnom bave prenošenjem najava, saopštenja, obavještenja...Ponekad daju po koju izjavu, prigodnu anketu ili kraći intervju na tu i tu temu sa nekim umjetnikom. Malo je analitičkih tekstova, komentara, kritika koje kao što znate mogu biti i pozitivne i negativne. Malo je tekstova koji se bave suštinom kulture kao pokretača razvoja cjelokupnog društva. Znate onu: hljeba i igara! Ja nikada tu sintagmu nijesam shvatala banalno, ni bukvalno, već kao čovjekovu nasušnu potebu da uz to da bude sit, prosto mora da igra, pjeva, glumi...da živi kulturu!
CC: Ako ne cenzurišete svoje snove i želje, šta biste voljeli da bude u programu KIC-a Budo Tomović u budućnosti? Kako ga vidite kroz par godina?
SB: Kada je KIC u pitanju planova je puno, želja još dvaput više. Zaista vjerujem da će KIC biti i dalje omiljeno mjesto Titograđana, Podgoričana, Crnogoraca, ali i svih ljudi koji vole kulturu i ovu kuću. Teško se mirim sa tim da ne možemo baš uvijek imati i prikazati programe koje bismo željeli, ali sam vrlo optimistična i u tom pogledu. Vjerujem u još bolje dane za kulturu generalno, a samim tim i za KIC. U budućnosti želim da vidim još više mladih ljudi na našim programima, da zaista ovo bude tačka okupljanja ljudi svih generacija. Naravno, želim nam da poslujemo sa većim budžetom jer će nam biti olakšano ostavarenje brojnih ideja i projekata, želim da radimo u još boljim uslovima, u uređenijoj i tehnički opremljenijoj zgradi, u još ljepšim salama...Ono što ja mogu da obećam jeste da ćemo mi, bez obzira na sve, nastaviti naš rad sa nesmanjenim intenzitetom, entuzijazmom i ljubavlju i u 2016. godini...
CC: Šta nam preporučujete da obavezno propratimo od programa u KIC-u tokom 2016. godine?
SB: Zaista je bogata programska aktivnost pripremljena i za 2016. godinu. Ono što toplo preporučujem jesu koncerti već početkom godine – prvi posvećen Arsenu Dediću, drugi, grupi Smak, a vjerujem da ćemo ponovo ugostiti Rada Šerbedžiju. Preporučujem i prepoznatljive cikluse koncerata klasične muzike: laureate međunarodnih takmičenja, kompozitorke 20. vijeka, festival "Forte piano" u saradnji sa muzičkom školom "Vasa Pavić". Predstavićemo i djelo savremenog kompozitora Olivijea Penara izvođenjem njegove priče Koza gospodina Segana. Nadam se da ćemo nastaviti odlično od publike primljenu manifestaciju CAS – Crnogorska amaterska pozorišna scena, a ustanoviti još jednu novu - manifestaciju kamernih dramskih ostvarenja MAKADO. Filmski segment nastaviće sa svojim ciklusima filmova posvećenih Džek Nikolsonu, Milošu Formanu i dr.
Deset godina od obnove nezavisnosti naše države proslavićemo filmskom revijom NEZAVISNOST - SLOBODA. Tu je i prvo izadanje Književnog regionalnog Festivala koji će krajem aprila okupiti savremene pisce iz Crne Gore. Promovisaćemo i Crnogorsku svesku – zbornik radova crnogorskih pisaca na njemačkom jeziku.
Najavimo i proslavu 70 godina postojanja Folklornog ansambla i Narodnog orkestra KIC "Budo Tomović". Ostaćemo domaćini: DODEST-ovoj školi glume, radionicama kreativnog pisanja za srednjoškolce, školi retorike prof. dr Radovana Radonjića, "Crnogorskog ora", horu Zvjezdice itd.
Intervju ćemo završiti sa setom pitanja koje postavljam mojim sagovornicima da bi dotakli i onu drugu, intimniju stranu ličnosti.
CC: Koje kulturne događaje nikada ne propuštate?
SB: Ne propuštam ni za živu glavu prerijetke koncerte operskih arija u Podgorici. Zato i želim, i nadam se podršci ambasade USA da u KIC-u počenemo sa prikazivanjem prenosa Metropolitenovih operskih i baletskih predstava na KIC-ovom platnu 2, 3 puta mjesečno.
Kako me kultura u globalu interesuje, trudim se da ispratimo što više događaja.
CC: Omiljeni fotograf?
SB: Helmut Njutn, koji je uveo posebnu estetiku, povezao art i fashion, bio uzor mnogim fotografima, napravio najbolje portrete javnih ličnosti...
CC: Koji dokumentarni film predlažete da pogledaju korisnici našeg portala?
SB: Oskarom nagradjen "Čovjek na žici", iz 2008. godine...V. Venders (Wim Wenders) filmovi: "Pina", The Salt of Earth (So zemlje)...
CC: Moto/citat koji Vas vodi kroz život?
SB: Carpe diem...ali i "Dobra volja je najbolja..." (film Kekec)
CC: Vaš savršen dan?
SB: Savršen dan uz uspješan a bogami i često predug poslovni dio, podrazumijevao bi u kasnopopodnevnim ili večernjim satima druženje sa meni dragim osobama, porodicom, sestrićima i kumićima, prijateljima...i obavezan odlazak na dozu kulture u neku od podgoričkih ili crnogorskih institucija.
Draga Snežana, zahvaljujem Vam se na razgovoru i prijatnoj atmosferi u kancelariji koja definitivno po svemu odiše Vašom energijom i prirodom. Želim Vam puno uspjeha u daljem radu i da Vam se ostvare sve lične i poslovne želje u 2016. godini. Želim u ime Culture Corner tima i da se zahvalim predstavnicima KIC-a Budo Tomović koji su od samog početka prepoznali naš rad, ukazali nam povjerenje i pružili nam potrebnu podršku.
Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim
Podgorica, 25. decembra 2015. godine
Fotografija: Balša Rakočević
Prijatelj teksta: Montenegro Metropolis Media
