Reklamni
baner

Reklamni
baner

Pjevanje je talas pun ljubavi...Emilija Minić

Pjevanje je talas pun ljubavi...Emilija Minić

Sanja Radusinović, Culture Corner tim

Danas, kada smo se svi zaglavili u svijetu maski kako bi sakrili pravo lice i emocije, uspjela sam da pronađem 10 godina mlađu sagovornicu sa kojom je razgovor tekao lako...poznato.

Stupila sam u kontakt sa koloraturnim sopranom – Emilijom Minić da bih, kao predstavnik Culture Corner tima, pripremila najavu o održavanju koncerta klasične muzike u Budvi, 29. jula na Trgu pjesnika (dio manifestacije Dani umjetnika Budve).

Radost i iskrena zahvalnost povodom najave koncerta na internet portalu, koje su krasile objavu na njenom Facebook profilu, prijatno su me iznenadile...Tada su i počeli naši razgovori.

Susret u Budvi, gradu u kojem je provela djetinjstvo i tinejdžersko doba, izrodio je intervju sa ovom mladom i šarmantnom damom.

Emilija Minić je osjetljiva i snažna. Nježna i hrabra. Nasmijana i spremna da svoje vrijeme podijeli sa cijelim svijetom kako bi ga učinila zanimiljivijim i boljim mjestom u kojem će u zanosu plesati i bezgranično voljeti svog kućnog ljubimca.

CC: U Budvi ste proveli djetinjstvo i završili osnovnu školu. Nakon osnovne škole ste upisali srednju muzičku školu Vida Matjan u Kotoru, smjer solo pjevanje u klasi Mirele Šćasni. Dakle, dugo godina ste živjeli uz more...Upravo 90tih godina, kada ste rođeni, japanski naučnik dr. Masaru Emoto je došao do velikog naučnog otkrića tj. dokaza da voda pamti, ima svoje "lice" i da kristalima pokušava da prenese neku poruku. U tom periodu su vodi puštali muziku, pokazivali fotografije, tekstove i došli do zaključka da voda daje odgovore na sva pitanja, samo treba da ih postavimo na pravi način...Čemu Vas je naučio život pored vode?

EM: Život pored vode je blagoslov. Ona nas uči da slušamo, da razumijemo i da shvatimo koliko neki problem može biti mali naspram talasa koji se bude, ljute i divljaju razjareni samo oni znaju čime...More je nešto što se nosi u sebi gdje god da se preselite, ono oblikuje vaš karakter, čini vas nostalgičnim a opet radosnim da u životu napravi balans koji je potreban našoj glavi.

Slažem se da voda ima lice...Ima razna lica u zavisnosti ko stoji ispred. More je vrlo prilagodljivo, nekako povučeno i sramežljivo u najtežim trenucima a opet zna da da snagu i da bude nepredvidivo. U stvari to je onaj strah koji se budi u nama od prirode gdje shvatamo da smo izuzetno mali i da postoji nešto što mi ne možemo kontrolisati...Možemo samo pustiti, gledati i diviti se...Kada sam se preselila u Novi Sad falio mi je miris mora, falio mi je onaj "moj "vjetar…Utjeha je bila Dunav…Doduše ni primaći onome na šta sam navikla ali...I Dunav me je nečemu naučio...Da ima različitih vrsta ljubavi, ali da je najbitnije da sama ljubav postoji.

CC: S obzirom da niste pohađali nižu muzičku školu, već ste nakon osnovne upisali srednju muzičku, kako je došlo do izbora profesije kao što je Vaša – biti sopran? Da li je neko u Vašoj okolini imao šesto čulo da je Vaš poziv put kojim treba da krenete?

EM: Profesija se ne bira - profesija je rođenjem već u tebi. Mislim tako jer sve odluke u mom životu su vrlo spontane i nekako već podrazumijevane kada dođem u situaciju izbora. Tako je bilo i sa pjevanjem.

Kao mala dok sam se igrala u dvorištu moja mama je mijenjala radio stanicu i sasvim slučajno "zakačila" ariju Kraljice noći iz Mocartove "Čarobne frule"...Sjećam se da sam bila oduševljena kako je moguće da žena može da ima takve visine...I eto...Danas sam baš ta vrsta soprana i pjevam tu ariju. Vidite da u životu ništa nije slučajno….Pjevanje je počelo iz velike ljubavi koja opstaje i ne jenjava...I sve je nekako bio logičan slijed događaja...Kako smo maloprije pričali o moru...Pjevanje je onaj talas pun ljubavi koji ide i ne može ga bilo ko zaustaviti – rekla je moja sagovornica uz osmijeh.

Odluka da bez niže muzičke škole i nikakvog predznanja uplivam u srednju muzičku je bila izuzetno hrabra i luda pa se često pitam da li bih ponovila taj put jer samo moja porodica zna kako je bilo teško krenuti od nule. Niko mi nije nametao zvanja...Imam sreću što imam porodicu punu ljubavi koja je moja najveća podrška svih ovih godina I koja kroz mene upoznaje i ovaj svijet koji je skroz drugačiji od njihovog.

CC: Definicija za koloraturni sopran ističe veliki raspon glasa, pokretljivost, gipkost, lakoću izvođenja ukrasa itd. Kako biste opisali Vaš glas? Kojih pravila se pridržavate da biste očuvali glas? Ostaju li staklene čaše u cjelosti u Vašoj blizini dok pjevate?

Moje poslednje pitanje i Emilijin brzi odgovor da je davno prešla na keramiku izazvali su salvu smijeha.

EM: Glas je nešto što se mijenja i usavršava dok ste živi, uvijek ima na čemu da se radi i moja dobra osobina je da nikada nisam zadovoljna jer uvijek može bolje. I sve dok čovjek teži boljem napredak je zagarantovan. U glasu čujete sve...Pjevanje vas ogoli. Publika čuje vašu dušu, vaš strah, ljubav, misao, sve… Glas je najsavršeniji a ujedno i najnesavršeniji instrument koji postoji i izazov je imati sreću pjevati. Trudim se da ne robujem pravilima i ne volim da navikavam sebe i svoj glas na neke specijalne tretmane. Život sportiste je nešto što nas prati mada se trudim da svojoj mladosti ne oduzmem ono što joj pripada. Jer i život koji živite i emocije koje stičete pretačete u muziku koju stvarate.

CC: Prije dvije godine ste diplomirali na Akademiji Umjetnosti u Novom Sadu, smjer solo pjevanje u klasi profesorice Milice Stojadinović. Tokom studija ste učestvovali na takmičenjima u Crnoj Gori i regionu na kojima ste postigli uspjeh osvojivši brojne nagrade. Da li smatrate da je nekada upravo neuspjeh najbolja stvar koja nekom može da se dogodi?

EM: Smatram da su takmičenja dobar podsticaj ali samo ako imaju za cilj da nama daju volju i želju da napredujemo. Nikako da se poredimo sa drugima…Trebalo mi je vremena da shvatim svrhu. Jer takmičenja nam lome ego, čeliče volju i daju krila za nove projekte.

Šta smatrate da je neuspjeh? Neuspjeh je definicija druge osobe koja vas gleda i procjenjuje svojim očima vaš rad. A za mene je to samo jedna stepenica manje ka uspjehu. I treba puno stepenica jer je onda veća visina.

CC: Održavate koncerte, solista ste hora, redovno nastupate...da li Vam se dešavalo da uoči nastupa postavljate sebi pitanja tipa - šta ako zaboravim tekst? Šta ako se prilikom samouvjerenog izlaska sapletem i padnem? Ljudi su skloni da ponavljaju u sebi različite scenarije zahvaljući svojoj razvijenoj mašti. Kako odolijevate mašti u tom smislu?

EM: Odolijevam jer se godinama školujem da naučim da se ponašam na sceni šta god da se desi…Scenski se to zove "incident"…Gomila scena se i razvija iz raznih namjernih ili slučajnih incidenata…Godinama imam sreću da radim sa divnim ljudima sa kojima sam radila na scenskom pokretu tako da sam pripremljena za sva iznenađenja…U tome je i ljepota ove umjetnosti - naučiti da strah od greške pretočite u svoje oružje i da od toga napravite nešto u čemu će publika uživati.

CC: Tokom 2012. godine ste se ostvarili sa ulogom Bastienne u Mocartovoj operi – Bastien und Bastienne u Srpskom Narodnom Pozorištu u Novom Sadu, a 2013. godine ulogom Laurette u Pučinijevoj operi – Gianni Schicchi u okviru InterVox-a, Međunarodnog festivala vokalne glazbe u Osijeku. Velika operska diva, Marija Kalas, istakla je da opera počinje mnogo prije podizanja zavjesa na sceni i završava se mnogo kasnije nego što se one spuste...da je počinjala u njenoj mašti, postajala dio njenog života. Kako ste se spremali za ove uloge? O kojoj ulozi u operi maštate?

EM: Jeste, mi živimo našu umjetnost svakog sekunda svog života. Ako ste posvećeni onda to zna nekada i neočekivano da izbije u svakodnevnici. Tanka je linija između stvarnog života i scene. Šta je umjetnost nego stvarni život obavijen kompozitorovom maštom? I divno je koliko muzika može da vam objasni period, da vam pokaže karakter lika koji je na sceni. U tome je čar – izvoditi muziku čije su teme i danas atraktivne a kojoj je vrijednost izuzetna, kao u doba kada je napisana. I toliko su puta ispjevane ali su energije pjevača drugačije i svaka ostavi neki pečat koji vam se ureže u srce.

Priprema uloge je proces koji je kod mene vrlo buran...Svaka moja dobra uloga propraćena je velikim suzama. Nemojte to pogrešno shvatiti – suze oslobađaju, suze su divne. One su iskrene emocije i ona Voda života koju smo pominjali...To je more, taj talas emocija koji nas preplavi u trenutku kada trebamo da iznesemo sve emocije a ujedno i strah od tolikih emocija...Jer sam mala naspram umjetnosti koju izvodim a istovremeno blagoslovena što sam u mogućnosti da je izvodim. Eto...opet ja o moru...

Ne maštam o određenoj ulozi, želim da pjevam što duže i iz tog razloga pažljivo biram repertoar. Izuzetno sam mlada počela da se ozbiljno bavim ovim poslom tako da smatram da ću, svojim radom uspjeti da dovedem sebe u stanje pravog umjetnika a to je, po meni, da budem sposobna da spremim bilo koju ulogu koja je za moj glas i da dam svoj maksimum.

CC: Na sceni ste...trebate da mislite na muziku, tekst, tehničke zahtjeve. Tu su i interakcije sa ostalim učesnicima u operi ali i sa publikom koja treba da Vas sluša pažljivo. Kako se oduprijeti tenziji koja se osjeća u vazduhu?

EM: To spada u dio priprema...Ali prije nego li kročite na scenu…Izuzetno puno radim i muzički i scenski da bih dobila na sigurnosti i da bih se oslobodila bilo kakvih tenzija na sceni. Kada zakoraknem ja više nisam ja. Ja kao ličnost više nisam bitna, bitna je umjetnost koju stvaram. Jako puno radim na sebi, meditacija je nešto što mi je pružilo puno lijepih stvari, otkrilo mene i dalo mi putanju da naučim da (se) prihvatim. Da prihvatim situacije, da naučim da se nosim sa njima i da dobijem mir koji je umjetniku od velikog značaja.

CC: Šta biste preporučili da odslušaju oni koji ne vole operu a što bi im pomoglo da promijene svoje mišljenje? Sa druge strane, šta biste savjetovali one koji se dvoume da posjete koncert i odslušaju operu iz straha da neće razumjeti?

EM: Uvijek se jako nasmijem videu na YouTube-u Victor Borge Hands Off gdje vidite klasičnu simbiozu pijaniste i soprano – dive gdje su na šaljiv način predstavili tu izuzetno značajnu vezu. Pa imate soprana koji pjeva i jede špagete, vozi biciklo...YouTube je stvarno blago gdje možete naći i vidjeti šta ljudi rade po svijetu...Opera je zabavna!

Poslije bih preporučila Natalie Dessay i njenu ariju Olimpije u Parizu..Ima toliko prelijepih režija, neke tradicionalne neke moderne – za svačiji ukus po nešto…Naravno ako želite možete početi i od prelijepih italijanskih kancona koje pjeva Pavaroti. A onda polako osjetiti šta prija uhu i ići u tom smjeru. Tu su izuzetni soprani kao što je Diana Damrau, Renata Tebaldi, Ana Mofo, Ana Netrebko, bariton Ervin Šrot, tenor Jonas Kaufman...Toliko njih, nabrajala bih do sjutra...

A taj strah ne razumijem...Za sve se treba imati volje. Dosta ima i do standarda koji prave sami umjetnici pri izboru programa i načinu izvođenja. Treba biti jako pažljiv.

CC: Trenutno ste na specijalističkim studijama na konzervatorijumu Đuzepe Verdi u Milanu, u klasi profesorice Jenny Anvelt, kao stipendista Ministarstva inostranih poslova Italije. Tamo ste ne samo predstavnik naše zemlje već i prvi crnogorski sopran koji je uspio da uđe u uži izbor na ovom prestižnom italijanskom konzervatorijumu. Koliko u Crnoj Gori nailazite na razumijevanje uspjeha u klasičnoj muzici i podršku koja je potrebna da biste se jednog dana vratili?

EM: Hvala Vam što ste to istakli…Prije svega osjećam izuzetnu zahvalnost što sam izabrana da budem stipendista italijanskog ministarstva. S obzirom da prošle godine nisam imala nijednu stipendiju moje zemlje, izuzetno mi je značila. Bilo je veoma teško upisati, još je teže opstati jer su ulaganja u ovu vrstu umjetnosti velika. Ponosna sam što sam predstavnik moje zemlje i volim svoju Crnu Goru ali dok se ne sredi pitanje opere i ne popravi status muzičara ovdje za mene nema posla. Zvuči malo oštro ali neko ko voli iskreno i želi napredak mora biti iskren.

CC: Još u Antičkoj Grčkoj su se u 5. vijeku p.n.e. bavili pitanjem sreće dajući osnovne postulate poput prijatelja, voljene osobe, statusa u zajednici, finansijske sigurnosti itd. Danas se mnogi bore da dokažu i da sreća ima svoju mjernu jedinicu u smislu zadovoljstva sopstvenim životom. Iz ugla 24-godišnjake – da li ste zadovoljni sa postignutim? Kako vidite sebe za 20 godina?

EM: Biti srećan znači biti zadovoljan sobom. Tek kada smo zadovoljni sobom možemo biti dobri i inspirativni drugima. Zato trebamo svakodnevno raditi na sebi i proširivati svoje kapacitete...Za 20 godina? Vidim se kao majka. Smatram da je porodica nešto najdragocjenije što čovjek može da ima. Naravno karijera ali eto majčinstvo je nešto što mi je odmah palo na pamet...Izuzetno sam zadovoljna sa onim što sam postigla do sada a još više me usrećuje činjenica da, sve što sam postigla, sam postigla svojim radom i disciplinom koje su bile inspirisane velikom količinom ljubavi. Moja porodica je bila uz mene svo vrijeme...a krug života mi daje želju da i ja nekome jednom budem podrška kao što su to bili moji najdraži meni.

CC: Culture Corner, internet portal o kulturnim događajima u Crnoj Gori, omogućava korisnicima brzo i lako da dođu do informacije o njima u skladu sa onim što vole. Odgovori na sljedeći set pitanja će im približiti Emiliju Minić na drugačiji način.

CC: Kojeg izvođača (pjevača) koji se ne bavi operskim pjevanjem bi voljeli da čujete kako se snalazi u toj ulozi?

EM: Oduševljena sam kako je to uradio Toni Cetinski.

CC: Film koji Vas uvijek rasplače?

EM: Notebook – uvjek mi vrati vjeru da prava ljubav postoji i nađe svoj put kakvi god da su uslovi.

Da smo u Novom Sadu, gdje bismo Vas mogli najčešće sresti?

EM: U jednom kafiću koji se nalazi na krovu sa kog se vidi cijeli Novi Sad, ima jako puno sunca i divnu kafu.

Prva stavka sa MUST DO liste za sljedeću godinu?

I kako je pitanje oživjelo, kao da sam već u njenim očima ugledala sve njegove ulice koje volim...veselo je rekla:Otići u Pariz.

Vaš najdraži crnogorski kutak u prirodi?

EM: Bokokotorski zaliv - i jedna mala ponta kod moje kume Vesne u Kotoru.

Emilija, hvala Vam na ovom, mogu slobodno reći, divnom druženju. U ime Culture Corner tima želim Vam da i dalje uživate u onom što radite sa nadom da će se steći uslovi da i u Crnoj Gori ova vrsta umjetnosti bude podržana na zadovoljstvo umjetnika i publike.

Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim

Fotografija: Nina Miljuš

Budva, 17. avgusta 2015. godine

Vrijedi pogledati

Rezultat projekta Kultura Crne Gore na klik (Glavni Grad Podgorica) i Klik za kulturu (Telenor Fondacija)